Sadašnji opšti rast cijena prouzrokovan je većim brojem faktora, zbog čega je potreban različit spektar mjera kojima bi se zaustavio njihov rast, kaže Rajko Tomaš, profesor Ekonomskog fakulteta u Banjaluci.
"Zemlja u kojoj se godinama uvozi mnogo više nego što se proizvodi, u kojoj javna potrošnja raste brže od društvenog proizvoda, u kojoj lična potrošnja raste brže od produktivnosti rada, u kojoj ne postoji makroekonomska politika, u kojoj gotovo i nema robnih rezervi, u kojoj politička kriza nagriza temelje društva i ne može imati stabilne cijene", navodi Tomaš.
Kaže da ako se tome doda negativan uticaj rasta cijena nafte na svjetskom tržištu, rast cijena uvoznih roba, nagomilani pritisak na rast cijena iz vremena uvođenja PDV-a i prestrojavanja na regionalnom tržištu zbog uspostavljanja CEFTA, bio je dovoljan samo jedan povod da krene lančana reakcija rasta cijena i da se svi spomenuti problemi, interne i eksterne prirode, preliju u rast cijena.
NN: Kako je moguće spriječiti dalja poskupljenja?
TOMAŠ: Kontrola marži može biti efikasna mjera, ali je njen domet ograničen jer se može primijeniti na mali broj roba. Mislim da bi najbolje bilo istovremeno kombinovati mjere na strani povećanja ponude i restrikcije tražnje. Kratkoročno, država bi morala intervenisati iz robnih rezervi, nudeći osnovne proizvode po nižim cijenama. Na drugoj strani, trebalo bi hitno preduzeti mjere na ograničenju javne potrošnje. Inercija rasta javne potrošnje, koja je kreirana naglim rastom javnih prihoda kroz uvođenje PDV-a, mora se zaustaviti zamrzavanjem budžeta. Na drugoj strani, realni rast plata mora se dovesti u vezu sa rastom produktivnosti. Isto tako, vlasti na opštinskom, kantonalnom, entitetskom i državnom nivou treba da preispitaju koliko su od uvođenja PDV-a do danas doprinijele gomilanju pritiska na rast cijena odobravajući poskupljenja raznih roba i usluga iz svoje nadležnosti. Mijenjanjem svojih odluka mogli bismo značajno doprinijeti smanjenju pritiska na rast cijena. Ako izostanu efikasne mjere, moglo bi nam se desiti ono što se prije par godina dogodilo u Argentini. Proteklih godina mi ekonomisti, istina manji broj, upozoravali smo na mogućnost nastajanja ovakvog stanja u BiH. Zvaničnici su odgovarali da do rasta cijena ne može doći jer Centralna banka, funkcionišući kao monetarno vijeće, obezbjeđuje stabilnost cijena. Danas oni ćute.
NN: Može li se očekivati stabilizacija i vraćanje cijena na prethodni nivo?
TOMAŠ: Sve zavisi od toga šta će vlasti da urade i koliko će imati sluha da sinhronizuju mjere. Ako ne ograniče potrošnju i ne počnu podsticati proizvodnju, ekonomska kriza je neizbježna i biće veća prijetnja opstanku BiH od sadašnje političke krize. Ovo nije elementarna nepogoda! Ovo je ozbiljan strukturni poremećaj i mora se riješiti podešavanjem makroekonomskih agregata, prije svega ponude i tražnje i platnog bilansa. Parole, opravdanja, proročanstva i vradžbine ovdje ne pomažu.
NN: Koliko se politička kriza odrazila na ekonomska kretanja u BiH?
TOMAŠ: Politička kriza u BiH pokazuje da naše društvo nije interesno integrisano. Da jeste, ne bi se moglo desiti domaćim vlastima, a i međunarodnim predstavnicima da pribjegavaju političkim mjerama koje će ugroziti ekonomski sistem. Nažalost, ovdje još nije izgrađen osjećaj za reakcije tržišta, nego se "puca" kao na proleterskim barikadama. Svaka nediplomatska izjava, netransparentan potez, a pogotovo ozbiljniji politički sukob utiču na ekonomiju. U zemlji u kojoj se svaki čas dovodi u pitanje njen ustav, međunarodni mirovni sporazum, politički subjektivitet polovine države, razmatraju opcije za vojne intervencije i slično, ekonomska situacija i ne može biti bolja. Svaki rizik koji vlast proizvede u političkom okruženju u ekonomiji zemlje se reflektuje kao pad cijena akcija na berzi, kao pad cijena resursa, kao rast cijena, kao rast kamatnih stopa, kao smanjenje investicija i slično. Kad pogledamo ekonomsko stanje u BiH nije teško zaključiti da je u ovoj zemlji bilo mnogo hazarderskih političkih odluka domaćih političara, ali i međunarodnih predstavnika.
NN: Kako komentarišete inicijativu za ukidanje PDV-a na
osnovne životne namirnice, te lijekove, hranu za bebe, ortopedska pomagala i slično?
TOMAŠ: Ona dolazi u vrijeme najžešće političke krize i pred predsjedničke izbore u Republici Srpskoj, tako da je već ocijenjena kao predizborni trik. Lično mislim da u ovom momentu nije dobro mijenjati uspostavljeni sistem PDV-a, jer to neće bitnije promijeniti položaj siromašnih, a narušiće neutralnost PDV-a u određivanju relativnih odnosa cijena i to u vrlo nezgodnom socijalno-ekonomskom ambijentu. Efekti ukidanja PDV-a na neke proizvode apsolutno su vrlo mali na male dohotke kakve imaju najsiromašniji. Njima se ne može ozbiljnije pomoći bez konzistentne socijalne politike utemeljene na budžetskim transferima. Isto tako, ne postoje naučni dokazi da je najbolji put uvesti PDV sa jedinstvenom stopom, a poslije toga preći na više stopa. Iskustvo pokazuje da PDV ne trpi česte promjene. Osim toga, u modernim ekonomijama socijalna politika se ne vodi preko poreskih stopa, nego putem socijalnih transfera siromašnim iz budžeta.
NN: Koliko bi ukidanje jedinstvene stope PDV-a stvorilo prostor za zloupotrebe?
TOMAŠ: Za zemlje u kojima je nivo korupcije i kriminala visok, kakva je nažalost i BiH, preporučljiva je jedinstvena stopa PDV-a. Bojim se da bi u sadašnjim uslovima bilo dosta zloupotreba koje bi povećale utaju PDV-a i povećale finansijsku nedisciplinu. To se ne bi samo negativno odrazilo na prikupljeni PDV, nego i na međusektorske odnose u privredi i relativne cijene. Ne postoje nikakve garancije da bi u sadašnjim okolnostima ukidanje PDV-a na niz roba imalo za posljedicu smanjenje njihovih maloprodajnih cijena, pogotovo ne u punom iznosu smanjenja PDV-a. Moglo bi se lako desiti da trgovci prisvoje dobar dio efekata smanjenja PDV-a.
NN: Koliko bi država izgubila prihoda i da li bi takvo rješenje bilo prihvatljivo?
TOMAŠ: Tačno je da Uprava za indirektno oporezivanje prikuplja više novca po osnovu PDV-a, carina i akciza nego što je planirano. Međutim, činjenica je da i vlasti rebalansima budžeta nalaze način kako da potroše taj novac. Mislim da bi smanjenje javnih prihoda bilo mnogo veće od onoga što bi kao efekat dobili najsiromašniji. Pad javnih prihoda po osnovu PDV-a mogao bi podstaći vlasti da kompenzaciju potraže u povećanju direktnih poreza. Time bi socijalni efekti nulte stope bili eliminisani, a štetne posljedice bi ostale. To još jednom potvrđuje da sistem PDV-a ne trpi česte promjene, a pogotovo u zemlji u kojoj su direktni i indirektni porezi u nadležnosti različitih poreskih autoriteta. Ako je već činjenica da država kroz indirektno oporezivanje uzima više novca od građana nego što je planirala, bolje bi bilo razmišljati o linearnom smanjenju stope PDV-a sa 17 odsto na, na primjer, 14 do 15 odsto, mada ne vjerujem da bi to bilo prihvaćeno.
NN: S obzirom na to da je prema zvaničnim podacima inflacija u prvih devet mjeseci ove godine iznosila 0,7 odsto, a u oktobru tri odsto, da li je to zabrinjavajuće?
TOMAŠ: Jeste. Izbor mjera kojima se može suprotstaviti rastu cijena je ograničen. Politički i eksterni faktori aktivirali su strukturne poremećaje između države, s jedne strane, i sektora stanovništva i privrede, s druge strane. Trenutno u BiH postoje uslovi za autonoman rast cijena, čak i da prestane politička kriza i da se stabilizuju cijene nafte na svjetskom tržištu. Ne želim plašiti nikoga, ali stanje je vrlo ozbiljno. Treba brzo reagovati dok se strukturne disproporcije ne uvećaju.
Inflacija nagrađuje dužnike, a kažnjava povjerioce. Ona pogoršava poslovno okruženje, ona je destimulativna za investitore i pogubna za sirotinju. Nažalost, investitora imamo malo, a sirotinje previše. Inflacija može pogoršati stanje na obje strane.
NN: Kako je moguće spriječiti dalju inflaciju?
TOMAŠ: Kao što sam ranije spominjao vlasti bi trebale intervenisati iz robnih rezervi, kontrolisati marže, ograničiti javnu potrošnju, vezati rast plata za rast produktivnosti rada, stimulisati rast domaće proizvodnje, stimulisati izvoz i destimulisati uvoz. Mislim da bi bilo vrlo korisno da Vlada RS i Vlada Federacije, a i Savjet ministara, hitno usaglase zajednički program stabilizovanja stanja na tržištu. To bi ohrabrilo građane da odustanu od psihološke tražnje, a mjere vlasti na regulisanju ponude i tražnje obezbijedile bi uslove za održavanje stabilnosti cijena. Time bi se poslala i snažna poruka stranim investitorima da ovdje postoje vlasti koje znaju i mogu da drže situaciju pod kontrolom. Stabilnije cijene bile bi i bolji ambijent za rješavanje političke krize.