Ono po čemu se banjalučki bend "Rakiola vera" veoma eksplicitno izdvaja od ostalih bendova na ovim prostorima jeste neopisivi entuzijazam i njihova čvrsta riješenost da rokenrol ne samo sviraju, nego i žive. Njihovo ime, mada nastalo igrom riječi "rakija" i "variola vera", ukazuje na potpuno suprotno momci su zapravo pristojni, uglađeni i apsolutno daleko kako od rakije, tako i od bolesti. Ipak, rakiji su malo bliže.
Dragan Radović (solo gitara), Ernest Bučinski (ritam gitara), Dalibor Novaković (bas), Dražen Pozderović (vokal) i Joco Vrućinić (bubanj) okupljeni su već gotovo tri godine (14. novembra slave treći rođendan) oko nečeg što im, kako kažu, znači više od svega - oko muzike koju sviraju.
`Mi svoju muziku najradije definišemo kao rokenrol na tragu 'Majki', ali neki to zovu i garažni rok ili čak hard rok. Kako god je zvali, jedno je sigurno - mi u svojoj muzici uživamo, a to je ono što je bitno`, pričaju momci iz `Rakiole`.
I mada bend iza sebe nema još nijedan album, čini se da je faza probijanja leda već uveliko završena, a sad je došlo do tačke kada nešto mora da se promijeni.
`Svirali smo u većini banjalučkih klubova, vježbamo zaista intenzivno i mislim da je sad došao momenat kad treba nešto konkretno da napravimo. Konkretno znači samo jedno - album. Trenutno imamo desetak pjesama koje su doslovno spremne za snimanje. I, ako sve bude kako treba, za oko pola godine moglo bi doći i do konačnog snimanja. Nakon mnogih izmjena sastav benda se konačno iskristalisao i imam neki osjećaj da se tek sad zahuktava cijela priča`, priča pjevač i tekstopisac Dražen.
Ipak, momci su u suštini jako skromni i kažu da njihove ambicije nemaju nikakve veze sa slavom ili zaradom.
`Nismo u fazonu da jurimo za nekom slavom. Naše svirke nemaju nikakve veze s tim. One su zapravo, prije svega, jako dobre žurke. Ako uspijemo napraviti dobru atmosferu, onda smo tek zadovoljni. Na primjer, naša druga svirka održana je u banjalučkom KIC-u. Iskreno, bio je to možda najlošiji nastup otkad postojimo, ali iz nekog razloga atmosfera je bila fantastična. Mislim da to i jeste ključ svega, ta neka pozitivna energija kojom zračimo, a koju smo to veče dijelili sa preko 600 ljudi. Mi niti smo najtalentovaniji niti imamo najbolju opremu, to je jasno, ali pozitivna energija je nešto sasvim drugo`, priča Dražen.
Naravno, dobra zabava od strane `onih koji odlučuju` nije uvijek na pravilan način shvaćena, što bendovima generalno predstavlja veliki problem.
`Možda to ima veze i s našim imenom, koje zapravo nije ništa do obično zezanje koje je skovao naš bivši gitarista Kuki, ali mnogi o nama imaju sasvim pogrešno mišljenje i pogađa nas kad nas karakterišu kao narkomane, pijanice ili ko zna šta. Recimo, kad smo svirali u HKC-u u Banjaluci, sjajna žurka prekinuta je upadom Komunalne policije. Nekoliko izrevoltiranih klinaca iz publike, izašavši iz kluba, počeli su da prave određene nerede, a poslije toga za nas je u javnosti rečeno da smo huligani i da pod našim uticajem publika krši zakone, što je van pameti. To što sviramo rokenrol ne znači da smo antihristi, kako su nas neki tad nazvali`, pričaju momci.
I mada su već davno prošli kroz period traganja za uzorom, ovi mladi ljudi ipak jasno ističu da veoma poštuju rad ljudi kao što je, na primjer, Kolja Pejaković i da bi bili jako srećni ako bi on pristao na neki oblik saradnje s njima.
`Kolja je stvarno veličina. Možda zvuči neobično, ali, na primjer, to što smo svirali kao predgrupa 'Atomskom skloništu' nama ne znači nešto posebno. Ili još gore, sviranje s bendom 'Kanda, Kodža i Nebojša' koje se ispostavilo kao izuzetno negativno iskustvo. Opet kažem, ne bih da se foliram, ali iskreno bolje jedna uspješna saradnja s nekim koga zaista poštujemo, nego tek tako nastupati sa svakim, samo zato jer je afirmisan`, pričaju momci.
Pa ipak, ne sumnjaju da će biti sve kao treba. Kao primjer uspješne saradnje oni navode ogromnu pomoć koju im je pružio njihov tonac Boris Buzadžija, osnivač studija `č