Prema posljednjim podacima UNDPa (Program za razvoj Ujedinjenih nacija), ispod opšte linije siromaštva u BiH se nalazi oko 20 odsto stanovništva, od čega 16 odsto u Federaciji BiH, a čak 25 odsto u RS.
Ove alarmantne podatke svakodnevno potvrđuju sve češći prizori starih građana kako po kontejnerima traže ostatke od hrane, staru odjeću ili nešto drugo što, čini se, mogu iskoristiti, kao i sve veći redovi ljudi ispred javnih kuhinja.
Ovakva slika nikog ne ostavlja ravnodušnim, ali nažalost problem siromaštva, koji najviše zahvata najstariju populaciju, još nije ozbiljno stavljen pod kontrolu. Siromaštvo kao širok pojam koji znači slabu ishranu i bolesnu djecu, znači i da djeca ne mogu u školu jer im se ne mogu priuštiti knjige, odjeća ili troškovi prevoza. U svojoj najgoroj formi, siromaštvo znači nasilje i očaj, s povećanim brojem djece u institucijama, te povećanu zloupotrebu droga i alkohola među mladima.
RASTE BROJ GLADNIH
Na području Sarajevskog kantona, prema podacima Javne ustanove Centar za socijalni rad Kantona Sarajevo, evidentirano je 5.227 korisnika javnih kuhinja. U kuhinjama tvrde da je taj broj mnogo veći i da je svakim danom pritisak na njih sve prisutniji jer je sve više ljudi u stanju socijalne potrebe. Zahvaljujući donatorima, kuhinje mogu nahraniti i jedan broj građana koji nisu na spiskovima, a taj obrok im je potreban da prežive.
`Niko tek tako svaki dan ne dođe na naše punktove, mnogi čekaju da se završi podjela ne bi li nešto ostalo. Ti ljudi su gladni i prinuđeni su da pitaju za komad hljeba i tanjir čorbe. Zahvaljujući donatorima pored zvaničnih 1.560 korisnika, nahranimo svaki dan još 200 ljudi. Iskreno se nadamo da će tako i ostati, ali s druge strane možemo na prste jedne ruke nabrojati firme i pojedince koji nam pomažu`, kaže Refik Kravić, upravnik Javne kuhinje Crvenog križa Kantona Sarajevo, koja ima 18 punktova.
On ističe da je situacija sada mnogo gora nego što je bila u ratu.
`Kada je trajao rat svi smo imali humanitarnu pomoć. Muškarci koji su prije rata bili zaposleni u ratu su u vojsci dobijali gotovo svaki dan hljeb, a pakete mjesečno. Sada ih je većina na biroima jer su fabrike uništene i teško da ima načina da hrane svoje porodice. Izuzetno teška situacija za većinu građana Bosne i Hercegovine`, priča Kravić.
Mulija Tahirović, dugogodišnji korisnik kuhinje `Kruh svetog Ante`, naglašava da joj takva pomoć omogućava da preživi.
`Imam mnogobrojnu porodicu i sigurno je da ne bismo mogli živjeti bez ovakvog vida pomoći. Drugačije je kada svaki dan imate varivo, hljeb, a ponekad i voće. Prije nekoliko godina sam oboljela i ono malo mjesečnih primanja što dobijem dajem za lijekove`, priča nam Tahirovićeva.
Javna kuhinja `Kruh svetog Ante` trenutno broji 480 korisnika.
Mirjana Bačić, stručni saradnik za pravne poslove Javne ustanove Centar za socijalni rad KS, podsjeća da u Sarajevskom kantonu egzistira pet javnih kuhinja.
`Pored kuhinje Crvenog križa i 'Kruha svetog Ante', imamo 'Merhamet' s 1.590 korisnika, 'Karitas' s 50 i Narodnu kuhinju 'Stari grad' s 1.555 korisnika. Prema našim evidencijama s terena ne možemo kazati da je u velikom porastu broj korisnika kuhinja, odnosno osoba koje su u stanju socijalne potrebe`, govori Bačićeva.
U Narodnoj kuhinji `Stari grad` ipak tvrde da je u porastu broj onih koji se hrane na kazanu ove kuhinje.
`Prošle godine u ovo doba smo imali 1.300 korisnika, a sada je onih koji se finansiraju iz sredstava kantona 1.560. Zahvaljujući donatorima svakodnevno nahranimo još blizu 500 ljudi koji svoj obrok podijele s porodicama. Cifra od 2.000 osoba ne može se smatrati malom. Zaista postoje ljudi koji dođu svaki dan pred kuhinju u vrijeme podjele hrane i mole za pomoć. Kriteriji koji se moraju ispuniti da bi neko primao pomoć su izuzetno strogi i mnogi, zato što su im primanja za pola marke veća od dozvoljenog, ostaju bez nje`, govori Zilha Šeta, šef Narodne kuhinje `Stari grad`.
NEMA DONACIJA
Na koji način se izboriti sa sve izraženijom pojavom siromaštva? Nadležne institucije u Republici Srpskoj ne pružaju ohrabrujuće odgovore. Gradska organizacija Crvenog krsta Banjaluke, koja radi u saradnji s Centrom za socijalni rad i Udruženjem penzionera, danas se nalazi u jako lošem položaju. Osim 400 obroka dnevno iz javne kuhinje, koja funkcioniše od 1995. godine, te kućne njege za stare i nemoćne, najugroženijoj populaciji Crveni krst može da pruži jako malo, jer su nekada dosta učestale donacije građana, privrednika i preduzeća danas gotovo u potpunosti nestale. Pored javne kuhinje ova organizacija ima i program kućne njege za stare i nemoćne, kojim je obuhvaćeno 200 korisnika.
Od 10. oktobra Crveni krst Banjaluka je organizovao akciju pod nazivom `Pomozite da pomognemo`, koja će trajati do polovine novembra, ali kojom se do sada, nažalost, nisu prikupila gotovo nikakva sredstva.
`Svaka nova akcija pomoći koju pokrenemo iz godine u godinu sve više gubi smisao jer je pomoć građana u prikupljanju odjeće, novčanih i drugih sredstava za siromašne jako loša. Osim nekoliko paketa stare odjeće, koja više nikome ne treba, u ovoj akciji za siromašne nije ništa donirano`, ističe Miroslav Vesić, sekretar GO Crvenog krsta.
Iako su se iz ove organizacije obraćali za pomoć nekim firmama, do sada još ništa nije stiglo na njihovu adresu. Kao jedan od načina koji je dobrim dijelom mogao riješiti problem siromaštva, Vesić navodi pokušaj donošenja zakona o donacijama, koji je prije dvije godine propao, a koji u svim evropskim zemljama postoji.
Jedan od izvora prihoda Crvenog krsta, koji je dugo imao tradiciju i dobro funkcionisao, jeste prihod od igara na sreću, gdje se određeni dio dobiti morao usmjeravati na socijalno ugrožene kategorije. U Beogradu je ovaj sistem finansiranja nedavno oživio, ali kod nas on već odavno ne funkcioniše.
Posljednji put, prije tri godine, Crvenom krstu od lutrije je stiglo 270 KM, ali posljednje dvije godine čak ni ovih simboličnih prihoda nema. Vesić se prisjeća da su nekada za socijalno ugrožene organizovani i humanitarni koncerti, o kojima danas gotovo da nema riječi, a i novac dobijen od prodaje pozorišnih i karata za kino odavno je postao prošlost.
Jedini mogući kanal prihoda, za koji se ova organizacija danas bori, jeste realizacija programa prve pomoći za vozače, što je uključeno u novi zakon o bezbjednosti saobraćaja.
`Tvrdim da mi program prve pomoći izuzetno i jedini dobro radimo u BiH, zato tražimo samo da nam se to pravo omogući jer bi tako obezbijedili i jedan dio prihoda za siromašne`, ističe Vesić, dodajući da samo u Banjaluci ova organizacija ima osam instruktora za prvu pomoć, školovanih po evropskim standardima.
I UZROK I POSLJEDICA
Siromaštvo se javlja kao posljedica različitih okolnosti, a istovremeno i kao uzrok mnogih problema, koji nerijetko imaju katastrofalan ishod. Institucija koja se bavi suštinskim razmatranjem i rješavanjem ovog problema, a koja u Banjaluci veoma aktivno djeluje jeste Centar za socijalni rad. Ova organizacija nastoji da pojedinačno, od slučaja do slučaja spozna sam uzrok nastanka siromaštva i da pri tom pristupi njegovom otklanjanju. Govoreći o siromaštvu, Borka Vukajlović, direktor Centra za socijalni rad u Banjaluci, ističe da taj problem treba razmotriti mnogo detaljnije i prići mu sa svih strana.
Neke od analiza siromaštva, utvrđujući njihov procenat, kao kriterijum uzimaju da su domaćinstva koja po članu imaju prihod manji od dvije marke, u toj kategoriji siromašna.
Neke druge analize su uzimale da je to šest maraka dnevno. Međutim, Centar za socijalni rad govori o dvostrukoj ugroženosti, ne samo materijalnoj nego i duhovnoj, što znači socijalnu isključenost zbog problematike ili stanja u koje dođu klijenti ove ustanove.
`Ta socijalna ugroženost s društveno-sociološkog aspekta može da bude mnogo teža nego ona materijalna`, ističe Borka Vukajlović, direktor Centra za socijalni rad.
Siromaštvo je jedan širok pojam, a materijalno siromaštvo je jedan vid ove pojave jer je materijalna situacija u smislu osiguranja osnovne egzistencije primarna potreba svake porodice i čovjeka. Ukoliko u jednoj porodici nema novca za hranu, onda se svakako ne može govoriti o nekakvoj skladnoj porodici jer se tada javlja niz drugih devijacija koje proističu iz matrijalnog siromaštva. U takvim situacijama obično dolazi do alkoholizma ili narkomanije, što djeluje nelogično jer je za to upravo potreban novac.
`Ljudi upravo padaju u takva iskušenja da bi pobjegli od stvarnosti. Kada uđu duboko u tu problematiku, onda ne biraju sredstva kako doći do novca i tako kreću u krađu i provale, što predstavlja jedan začarani krug. Ipak, ne znači da su svi materijalno osiromašeni ljudi nužno i asocijalni, ali je to jako često`, objašnjava Vukajlovićeva.
Danas su društvene vrijednosti u potpunosti poremećene jer se mladi ako ne mogu imati materijalni status smatraju manje vrijednim i tako najčešće ulaze u devijantno ponašanje.
S obzirom na to da novca nema dovoljno da bi na taj način rješavali ovakve probleme, Centar u planu ima razvijanje usluga podrške i osvještavanja svojih klijenata.
`Kada ljudi podnose zahtjev za jednokratnu novčanu pomoć koja iznosi svega 205 KM godišnje, mi u stvari tada istražujemo koji su uzroci naveli ta lica da nam se obrate za jednokratnu pomoć. Tim pristupom radimo nepunu godinu dana i smatramo da je takva uloga socijalnog radnika mnogo veća nego materijalna pomoć, zbog koje se korisnik pojavio. Na svaki zahtjev odlazimo na teren, snimamo kompletnu situaciju i tada nažalost nalazimo pravi rudnik problema, koje nastojimo barem djelimično riješiti`, objašnjava Vukajlovićeva.
NAJUGROŽENIJI
Ugrožene su najčešće izbjeglice i penzioneri, ali možda jedna od najugroženijih kategorija su ona lica od 40 do 50 godina, koja su radno sposobna, ali je tržište rada takvo da za te ljude najčešće nema posla. U takvim porodicama je procentualno najveći broj nasilja.
Ako bi se išlo s ovim kriterijumima onda nažlost postotak siromašnih nije 25 odsto nego mnogo više. Prošle godine Centar je imao preko 15.500 korisnika, od onih što su primili jednokratnu pomoć do onih koji su korisnici stalne novčane pomoći.
Od ove godine, grad je odobrio da se redovna pomoć za jednog člana s 41 KM, poveća na 60 KM.
`Do sada smo imali preko 2-000 različitih zahtjeva, a u narednom periodu očekujemo da ih bude još više jer dolazi zima, kada je potrebno više novca za kupovinu drva i slično`, priča Vukajlovićeva, dodajući da je cilj Centra da osnaži svakog korisnika svojih usluga da uzme život u svoje ruke i pokuša sam da riješi svoje probleme.
Među socijalno ugroženim licima je veliki broj mladih ljudi koji ne mogu da se zaposle.
Jedan od značajnih projekata koje je Centar skoro počeo da realizuje jeste i Projekat podrške pri zapošljavanju, gdje se identifikuju korisnici koji su radno sposobni, a žive s porodicom u materijalno ugroženim uslovima.
Centar u ovakvoj situaciji nastoji da bar jednom članu pomogne da se zaposli, kako bi mogao da bude osnovna podrška ostatku porodice. Tako se ova institucija javlja kao veza, odnosno posrednik između firme i uposlenika. Pismom podrške koje upućuje firmi Centar pomaže socijalno ugroženim licima da lakše dođu do posla. Pozitivni efekti ovog projekta već su evidentni jer su firme zadovoljne svojim radnicima, a klijenti su presrećni što su dobili posao.
`Ovim programom do sada smo zaposlili 30 lica, a ono što nam je najdraže jeste to što ti ljudi Centar sada doživljavaju kao podršku i saradnika, a ne kao instituciju za pružnje milostinje`, ističe Vukajlovićeva, dodajući da je na ovakvu situaciju rat ostavio najviše posljedica.
Pored ovih ohrabrujućih podataka, ipak je daleko veći broj onih koji sebi svakog dana iznova postavljaju isto pitanje: `Kako preživjeti danas?`. Iako pomoć ovim ljudima pružaju centri za socijalni rad, nevladine organizacije i druge humanitarne ustanove, stepen siromaštva u BiH je i dalje u porastu.