Zagrljaj je jedan od najjednostavnijih i najprirodnijih načina da pokažemo bliskost.
Ne traži posebne riječi, ne traži savršeno raspoloženje - samo da budemo tu.
U svijetu u kojem se često dodirujemo ekranima, a rijetko jedni druge, zagrljaj ostaje tihi podsjetnik na ljudsku povezanost.
Istraživanja pokazuju da zagrljaj koji traje oko 20 sekundi podstiče lučenje oksitocina, hormona povezanosti, povjerenja i smirenja.
Tijelo tada snižava nivo stresa, disanje postaje dublje, a nervni sistem dobija poruku da može da se opusti.
Nije slučajno što se nakon zagrljaja često lakše nosimo s danom koji je pred nama.
Ali ljepota zagrljaja nije samo u biologiji.
Ona je i u osjećaju da smo viđeni. Kao psiholog, ali i kao majka, često svjedočim tome koliko zagrljaj znači djeci, adolescentima, ali i odraslima koji rijetko sebi dozvole da zastanu. Ponekad je to kratki zagrljaj na vratima prije škole, ponekad dugi zagrljaj na kraju teškog dana - oba imaju istu poruku: nisi sam, nisi sama.
Važno je i da zapamtimo da bliskost ima različite jezike. Dok neki ljudi vole fizički kontakt, drugi se povezuju kroz riječi, pažnju ili prisutnost. Kada to poštujemo, odnosi postaju lakši, a zagrljaji - kada se dese - prirodniji i topliji.
Na Međunarodni dan zagrljaja ne treba ništa posebno planirati. Dovoljno je prepoznati trenutak. Jedan iskren zagrljaj, onaj koji dolazi spontano i ostaje tih 20 sekundi duže nego inače, često je sve što nam je potrebno da se ponovo osjetimo povezano - sa sobom i s drugima.
Zato, mali izazov za 21. januar: zastanite, zagrlite nekoga ko vam je važan i ostanite u tom zagrljaju barem 20 sekundi.
Bez žurbe, bez riječi. Samo prisutno. Možda ćete se iznenaditi koliko malo je potrebno da dan dobije drugačiji ton. (autor je psiholog i porodični psihoterapeut)