Najčešće žrtve trgovine ljudima u BiH su djevojčice od 13 do 18 godina, a vrbovanju i iskorištavanju najizloženija su djeca iz socijalno ugroženih porodica, upozorava Saliha Đuderija, članica Državne grupe za borbu protiv trgovine ljudima.
Nezadavoljna je visinom kazni koje sudovi u BiH izriču organizatorima trgovine ljudima. Smatra da kazna za slučajeve kada su djeca žrtve trgovine i iskorištavanja ne bi smjela biti niža od pet godina zatvora.
Đuderija navodi da je u prošloj godini 31 žena iz BiH edvidentirana kao žrtva trgovine. Ističe da prisiljavanje na prostituciji jeste najčešći oblik iskorištavanja žrtava, ali ne i jedini - tjeraju ih na prisilni rad, bivaju potpuno zatočene i nađu se u klasičnom ropskom odnosu. Kaže kako oni koji vrbuju i prisiljavaju djevojčice na prostituciju izgledaju "normalno", vrlo su perfidni i na nekom su položaju. Napominje kako u BiH ima slučajeva da i roditelji svoju djecu tjeraju na prostituciju.
"Trgovina ljudima je veoma unosan biznis, puno novca je u pitanju. Ukoliko nemate jedan funkcionalan sistem, dobro uvezane policijske snage, bazu podataka, dobre resurse koje možete koristiti za istrage, teško je boriti se protiv ovog kriminala", ocjenjuje Đuderija.
NN: Možete li prokomentarisati posljednji slučaj vrbovanja i prisiljavanja maloljetnica na prostituciju u Derventi?
ĐUDERIJA: Ovi slučajevi su jako teški kada su u pitanju i djeca i njihova prava i status njihovih porodica u pogledu zaštite i efikanosti rješavanja. To je nešto što nije karakteristično samo za bosanskohercegovački prostor već i šire. Naravno, nikada se ne možete navići dovoljno na nešto što je učinjeno prema djeci. Zapanjujuće je za sve nas kada razmišljamo koliko su djeca u BiH (ne)zaštićena od oblika prisilne prostitucije ili trgovine ljudima.
NN: Imate li podatke o broju žena žrtava trgovine u protekle dvije godine u BiH?
ĐUDERIJA: Pri kraju smo prikupljanja podataka za ovu godinu. Za 2006. godinu podaci su, nažalost, pokazali trend porasta broja identifikovanja domaćih žrtava ali i da se među njima nalazi veliki broj maloljetnih osoba koje su identifikovane kao žrtve trgovine ljudima. Zabrinjavajuće je i to što je veliki broj neotkrivenih slučajeva koji su vezani uglavnom za organiziranje prostitucije.
U prošloj godini u BiH je identificirana 71 žrtva trgovine. Najviše je žrtava iz BiH i to 31 žena, iz Srbije i Crne Gore ukupno 22, iz Moldavije šest žena, iz Ukrajine četiri, Hrvatske tri, iz Bugarske dvije i po jedna žena žrtva trgovine iz Švicarske, Rusije i Rumunije.
NN: Da li se ženama iz BiH trguje samo radi prisiljavanja na prostituciju ili postoje još neki razlozi?
ĐUDERIJA: U principu, najizraženije je seksualno iskorištavanje žrtava. Međutim, nije isključeno da se žene žrtve trgovine iskorištavaju i na drugi način, poput prisilnog rada. Sjećam se jednog slučaja da je u pitanju bilo ne samo seksualno iskorištavanje već i prisilan rad po kući, ropski odnos gdje žrtva nema nikakva prava. Bukvalno je sluga. Ima raznih načina na koje se može trgovati. Tu su organizirane grupe koje prisiljavaju žrtve trgovine na prosjačenje. Ne prisiljavaju samo djecu već i odrasle osobe, one s posebnim potrebama ali osobe starije životne dobi. Primjera radi, u Sarajevu, na frekventnijim mjestima ima jedan broj starijih osoba koje prose i nije isključeno da i to ima veze sa organiziranim grupama trgovaca ljudima.
NN: Koja je starosna dob žena iz BiH koje su žrtve trgovine?
ĐUDERIJA: Ono što ja znam za prošlu godinu, to je da je najmlađa osoba imala 69 godina. Uglavnom su žrtve djevojčice u dobi od 69, 14 do 18 godina. Bude i slučajeva da su žrtve i osobe starije od ove dobne granice.
NN: Nakon što su noćni klubovi i javne kuće u BiH pozatvarane, nevladine oragnizacije su upozorile da se prostitucija na koju se prisiljavaju žene trgovine, "preselila" u stanove i kuće, ali i da za razliku od ranijih godina kada su žene iz inostranstva najčešće bile žrtve - sada se najviše trguje ženama iz BiH.
ĐUDERIJA: Primjetno je zaista da više nema tog otvorenog oblika organizirane prostitucije, da je ona na neki način skrivena, povučena iza očiju javnosti. To je jak signal da se pažljivije posmatra svoje okruženje.
NN: Da li je posljedica toga teže otkrivanje slučajeva zlostavljanja i iskorištavanja vrbovanih žena?
ĐUDERIJA: To najprije treba pitati policajce i tužitelje. Generalno, jeste teško procesuirati takve oblike kriminalnih djela. Trgovina ljudima je veoma unosan biznis, puno novca je u pitanju. Ona je vezana i za neke druge pojave, kao što je droga. Ne samo kod nas, već generalno u Evropi. Ukoliko nemate funkcionalan sistem, dobro uvezane policijske snage, bazu podataka, dobre resurse koje možete koristiti za istrage, teško je boriti se protiv ovog kriminala. Ipak, uprkos nizu problema, imamo poprilično dobar uspjeh u načinu otkrivanja slučajeva trgovine ljudima. To je vrlo težak problem za sve ljude koji rade na terenu, jer sa druge strane imate snažne kriminalne grupe koje vrlo uspješno mogu da se zaštite. Moram kazati na nemamo dobar sistem za konačno zbrinjavanje i brigu o žrtvama trgovine i njihovim porodicama.
NN: Imate li podatke koliko je pred domaćim sudovima procesuirano slučajeva trgovine ljudima?
ĐUDERIJA: Mi smo zemlja u regiji koja je dosta uspješna bila u procesuiranju. Ali mi nismo zadovoljni visinom kazni. U nekim slučajevima su bile visoke, ali su i neke niske. Generalno, borimo se da kazne za krivična djela učinjena prema djeci moraju biti minimalno pet godina zatvora.
U prošloj godini prijavljena su 34 počinjena krivična djela trgovine ljudima i slična krivična djela protiv 77 osoba. Podignuta je 31 optužnica zbog trgovine ljudima, a na sudu potvrđene 33, sa dvije iz 2005. godine. Sudovi su izrekli prvostepene presude protiv 30 osoba, od čega su 23 osuđujuće. Po sporazumu o krivnji je osuđeno deset lica, od čega jedna uslovna, dvije novčane i sedam kazni zatvora. Bez sporazuma o krivnji osuđeno je 69 lica, od čega su izrečene dvije uslovne i 11 kazni zatvora.
NN: Ko najčešće prijavljuje policiji slučajeve mogućeg trgovanja i vrbovanja žena radi prostitucije?
ĐUDERIJA: Ima anonimnih prijava, ali i onih koje policajci prijave na bazi indicija. Imate slučajeva da žrtve same prijave zlostavljanje ili se povjere nekome. To su otprilike te situacije.
NN: Kada se žrtve odluče da prijave zlostavljanje, imaju li adekvatnu podršku društva?
ĐUDERIJA: Imaju kroz naše asistencije i saradnju s privatnim kućama, ohrabrivanje, ali to nije do kraja završen sistem i on ne uključuje podršku porodici žrtve.
NN: Koliko organizatori trgovine ljudima u BiH godišnje zarade od ovog "biznisa"?
ĐUDERIJA: Mislim da je mnogo novca u pitanju.
NN: Jesu li to milionski iznosi?
ĐUDERIJA: U nekim slučajevima, da. Ko ima više osoba za "pružanje usluga", to zaista jesu milionski iznosi.
NN: Koliko vaš rad prate i druge institucije?
ĐUDERIJA: Mi u BiH sa drugim institucijama, uslovno rečeno, puno bolje sarađujemo nego prije četiri-pet godina. To nije ni izbliza dovoljno u odnosu na organizirani kriminal. Sve mora biti pod kontrolom, da se ne "rasipaju" podaci. Mi smo na dobrom putu da dosta tih stvari uradimo. Ovako nas trese jedna po jedna priča, ali vjerujte to su samo dijelovi, a priča ima još.
Moram istaći da sadašnji sistem rada u socijalnim službama nije dobar. Naš socijalni sektor je preopterećen svim socijalnim problemima, on bi morao biti reformisan, imati konačno odjele koji su namijenjeni svim žrtvama u kritičnim stvarima. Mi jednostavno u našim zakonima ne prepoznajemo određene kategorije ljudi koji se zovu - žrtve.
NN: Ko su makroi u BiH? Nakon hapšenja u Derventi saopšteno je da su za vrbovanje djevojčica i njihovo prisiljavanje na prostituciju, uz biznismene, osumnjičeni i zaposleni u Centru za socijalni rad, direktor srednje škole.
ĐUDERIJA: U stvari, svi su oni kriminalci, jer vjerovatno će sud završiti svoj dio postupka. Ali, nažalost, obično su ljudi koji žene vrbuju i prisiljavaju na prostituciju osobe koje izgledaju "normalno", vrlo su perfidne, na određenim položajima. Ne mogu komentarisati u tom smislu slučaj u Derventi, jer nemam pred sobom taj predmet.
NN: Ima li u BiH slučajeva da roditelji tjeraju svoju djecu na prostituciju?
ĐUDERIJA: Nažalost, ima tih slučajeva i saučesništva u tome. To je kod romskih zajednica nešto bilo dio tradicije. Ima i slučajeva kada staratelji, očuh ili maćeha, djecu prisiljavaju na prostituciju. Sjećam se jednog slučaja gdje je to bi rođeni otac, ostali nisu biološki roditelji.
NN: Kako zaštititi djecu od ove vrste iskorištavanja i zlostavljanja?
ĐUDERIJA: Mora se obratiti pažnja na porodice u kojima su samohrane majke i uopšte na porodice u teškoj socijalnoj situaciji. Ovdje nije niko vrbovao kćerke koje imaju dobrog zaštitnika, jaku porodicu, oca ili majku koji brinu o djeci. Uglavnom se "kola slome" na nemoćnim.
Djeca najviše vremena provode u školama i tu treba više raditi s njima, pričati, više obraćati pažnju na njihove veće izostanke s nastave. Svaku sumnju treba prijaviti policiji. Bolje je pogriješiti prilikom "podnošenja" sumnje nego ostati nijem i posmatrati sa strane. Da ne govorimo o redovnim sistematskim pregledima gdje se kod djevojčica može ustanoviti da nešto nije u redu. Kod nas u školama nema tokom nastave sadržaja koji će usmjeriti djecu da pričaju o svojim problemima.