Bh. tržište je jedno od rijetkih u svijetu gdje proizvođači i njihovi proizvodi ne moraju imati certifikate o kvalitetu, odnosno dokaze o usklađenosti sa propisanim zahtjevima.
Za razliku od evropskog tržišta, gdje preduzeća ne mogu plasirati proizvode bez certifikata, na neuređenom tržištu u BiH ovim se certifikatima ne pridaje značaj. Stoga je naše tržište preplavljeno robom lošeg kvaliteta koja se ne može izvesti i zato imamo veliki vanjskotrgovinski deficit.
Safet Brdarević, predsjednik Asocijacije za kvalitet BiH, kaže da u cijeloj BiH, u kojoj je registrovano oko 30.000 raznih firmi, tek oko 340 preduzeća ima certifikat ISO 9001, sistem upravljanja kvalitetom.
“U Hrvatskoj ovaj certifikat ima oko 4.000 preduzeća, u Sloveniji 9.000, a u Srbiji oko 6.000. Ovaj certifikat kod nas uglavnom imaju firme koje rade i na stranim tržištima i oni su bili uslovljeni da imaju ovaj certifikat. Malo je onih koji su svjesno htjeli kvalitet i uveli ovaj certifikat”, ističe Brdarević.
Kaže da certifikat za zaštitu okoliša ISO 14000 ima oko 40 bh. firmi, a certifikat OHSAS 18001, sistem sigurnosti i zdravlja uposlenih, imaju svega četiri firme.
”Nemamo nikakvu evidenciju ali sam dobio informacije da OHSAS certifikat imaju ‘Bosnalijek’, ‘Energoinvest’, ‘Grin’, firma iz Gračanice za grafičku djelatnost i jedna kompanija iz Banjaluke”, navodi Safet Brdarević.
Milorad Janjetović, vlasnik kompanije “Tamaris”, kaže da ovo preduzeće ima certifikat ISO 9001 za kvalitet, ISO 14001 za zaštitu okoline i OHSAS 180001 za zdravlje zaposlenih.
“Svijet prepoznaje kvalitet, a ako radite po standardima tu nema greške. Na osnovu certifikata koje imamo izvozimo u Rusiju, Švedsku i druge zemlje”, kaže Janjetović.
Nemamo zakonske propise
Safet Brdarević ocjenjuje da je situacija na bh. tržištu loša jer još nemamo zakonske propise i institucije koje bi uredile tržište.
“Nemamo institucije koje bi, recimo, proizvođačima hrane, dale validan certifikat koji bi potvrdio njihovu ispravnost. Na granicama nemamo mehanizme koji bi zabranili uvoz robe bez osnovnih standarda i certifikata, a nemamo ni inspekcije koje bi kontrolisale tržište. Državni sistem nije stvorio mehanizme da se zaštiti tržište”, tvrdi Brdarević.
Pero Dugić, direktor Rafinerije ulja Modriča, smatra da se u BiH veoma malo govorilo i uradilo po pitanju kvaliteta proizvoda.
“Uglavnom se do sada radilo na uvođenju ISO 9001, koji se odnosi na organizaciju rada i u jednom dijelu na akreditaciju laboratorija. Na kvaliteti proizvoda će se početi raditi i, na primjer, kvalitet mineralne vode koja se uvozi moraće biti u skladu sa određenim tehničkim kriterijumima”, navodi Dugić.
Objašnjava da je ta oblast riješena pravilnicima, ali da ne postoje akreditovane institucije ili laboratorije koje će vršiti verifikaciju tih proizvoda, odnosno njihovu ocjenu usklađenosti sa pravilnicima o kvalitetu. “To se može uraditi u inostranstvu, ali to košta, tako da je mnogo bolji put da osposobimo svoje institucije i laboratorije koje će kontrolisati i uvozne proizvode, čime će biti zaštićeni domaći proizvođači, ali i krajnji korisnici odnosno potrošači, da im neko ne plasira proizvode koji su tehnički neispravni ili mogu ugroziti zdravlje”, ističe Dugić.
Ističe da imamo veliki deficit u izvozu robe jer nemamo kvalitetnih proizvoda.
“Hrvatska je nama legalnim putem, zahtijevajući kvalitet i certifikate, zaustavila izvoz jer naši proizvodi to nemaju. Većina bh. proizvoda nema dovoljnu kvalitetu i zato ne može konkurisati uvoznim”, dodaje Brdarević.
Smatra da ni akcija “Kupujmo domaće” nije uspjela jer se ne može preferirati nešto što nema kvalitet.
“Mi nismo bili za tu akciju jer je najprije trebalo uticati na poduzetnike da ulažu u kvalitet”, objašnjava direktor Asocijacije za kvalitet BiH.
Zaim Šaković, pomoćnik direktora Instituta za standardizaciju BiH, kaže da je BiH do sada preuzela više od 12.000 međunarodnih standarda, ali ih proizvođači ne koriste jer još nisu usvojeni propisi koji bi zakonski nalagali njihovu primjenu. Stoga se standardi u BiH, uglavnom, primjenjuju na dobrovoljnoj osnovi.
“Državna ministarstva su nadležna za preuzimanje - donošenje propisa, ali ona nisu adekvatno organizovana i osposobljena za ovaj posao, te tehnička legislativa nedozvoljeno mnogo kasni”, kaže Šaković, navodeći da BiH najviše izvozi sirovine kao što su drvo, električna energija, dakle ono za što nije potreban certifikat.
“Samo nekoliko firmi je ispunilo potrebne uslove za nesmetan plasman roba na tržište EU”, ističe Šaković.
Preduzetnici ne znaju šta su sertifikati
Zaim Šaković tvrdi da poduzetnici, iako mogu u Institutu za standardizaciju BiH dobiti domaće i međunarodne standarde, u ovaj institut dolaze samo kada se suoče s problemom.
“Proizvođači dolaze po standarde samo kada im poslovni partner traži proizvode urađene po određenom standardu. Mnogi od naših poslovnih ljudi i ne znaju šta su standardi i certifikati, kakva im je svrha, te na iste gledaju kao na formalnosti, ne pridavajući im potrebnu pažnju”, dodaje Šaković.
Upozorava da su za BiH najvažnije procedure EU i da se po njima mora raditi.
Tomislav Grizelj, vlasnik preduzeća za termoenergetiku, gasnu tehniku, tretman i transport vode “Grizelj” d.o.o i predsjednik Asocijacije poslodavaca BiH, smatra da domaće firme u BiH i ne moraju imati certifikate jer se oni u BiH ne priznaju.
“Na javnim tenderima firme koje imaju ISO certifikat nemaju nikakvu prednost. Ono što je na Zapadu dobro, kod nas je loše”, tvrdi Grizelj, i dodaje da je njegova firma među prvim firmama uvela ISO certifikate za upravljanje kvalitetom.
“Ako neko želi da izađe na strano tržište ISO standard je osnova. To je lična karta svake firme”, kaže Grizelj, dodavši da je certificiranje opravdano jer stalna kontrola certifikacijskih kuća tjera kompanije da napreduju.
Milorad Janjetović, vlasnik “Tamarisa’, smatra da ljudi kod nas nisu dovoljno edukovani i da ne znaju šta su zapravo standardi i certifikati.
“Imate ljude koji misle da se to može kupiti bilo gdje. Standarde nije toliko teško dobiti koliko ih je teško zadržati. Kontrole su redovne, mjere su rigorozne i teško je zadržati standarde. Oni vas tjeraju da idete naprijed, na primjer, morate poslovati sa dobiti, morate povećavati promet za 10 odsto, stalno imate ciljeve koje morate postići”, navodi Janjetović.
Bez standarda onemogućen izvoz
Igor Gavran, iz Sektora za makroekonomski razvoj Spoljnotrgovinske komore BiH, rekao je da je u prvih šest mjeseci ostvaren ukupan izvoz iz BiH u vrijednosti od 2.916.972.594 KM, a vrijednost uvoza iznosila je 6.300.569.830 KM.
“Nivo pokrivenosti uvoza izvozom smanjen je za 6,07 odsto, te je u ovom periodu iznosio 46,3 odsto”, naveo je Gavran.
S obzirom na alarmantno mali broj certifikovanih preduzeća u BiH ovi podaci nisu iznenađenje jer je nemoguće izvoziti bez certifikata.
“Posjedovanje standarda se postavlja kao jedna neminovnost, za preduzeća koja namjeravaju kroz svoju strategiju da razvijaju poslovni program i uspostavljaju poslovne aranžmane sa inostranstvom. Jednostavno danas je nemoguće baviti se nekim poslom, a da nemate usvojene standarde”, kaže Rajko Ubiparip, ministar privrede energetike i razvoja RS.
Vlada RS je u budžetu predvidjela po treći put iznos od 270.000 KM kojim potpomaže uspostavljanje sistema kvaliteta u preduzećima u dobijanje CE znaka kao dokaza da je proizvod usklađen sa odgovarajućim tehničkim standardima, potvrdili su u Ministarstvu privrede, energetike i razvoja RS.
Javni poziv za ovu godinu biće raspisan u drugoj polovini avgusta. Preduzeća koja budu dobila sredstva, preuzimaju ugovornu obavezu, da će u roku od jedne godine uspostaviti i certifikovati sistem kvaliteta.
U 2005. godini sredstva je dobilo 40 preduzeća, a u 2006. godini 34 preduzeća.
Rafinerija ulja Modriča je certifikovana prema zahtjevima standarda ISO 9001, laboratorija Rafinerije ulja Modriča akreditovana je standardom ISO 70025.
“ISO 9001 doprinosi da se u samoj organizaciji ne dese propusti koji će ugroziti kvalitet i dovesti do reklamacije i takvi problemi se svode na minimum. Kada je u pitanju akreditacija laboratorije izvještaj o kvalitetu koji ta laboratorija sačini priznat je u inostranstvu”, kaže direktor Pero Dugić.
Velimir Čavar, direktor za proizvodnju u mostarskom “Aluminiju”, navodi da ova kompanija od 1999. godine ima ISO certifikat.
“Od pokretanja proizvodnje 1998. godine htjeli smo da budemo u koraku sa poslovnim svijetom. Svaki certifikat znači i dodatno povjerenje prema kupcu. Recimo, bez certifikata ISO 14001 nismo mogli dobiti međunarodni kredit. Uvođenjem tog certifikata zaštitili smo i okoliš i nemamo problema sa udrugama zelenih”, kaže Čavar.
Zinaidin Bešić, prodajni menadžer kompanije BIRA, tvrdi da će ova kompanija uskoro dobiti certifikate ISO 90001 za kvalitet i ISO 14000 za okoliš jer je počela izvoziti proizvode u Evropu.
”Certifikate CE i ROHS, obavezne na evropskom tržištu i ove certifikate BIRA je uvela prošle godine prije izvoza proizvoda u zapadne zemlje. Do tada nismo imali te certifikate jer tržište BiH ne zahtjeva nikakve certifikate. CE je certifikat koji garantuje sigurnost proizvoda, a ROHS je certifikat koji garantuje da proizvod ne sadrži zabranjene supstance. Uvođenje tih standarda košta, ali se isplati jer je to uslov za ulazak na tržište Evrope”, objašnjava Bešić.
Mesud Lakota, predsjednik Udruženja potrošača BiH, dodaje da građani BiH i dalje više gledaju cijenu proizvoda nego kvalitetu.
“Prošle godine smo radili anketiranje koje je pokazalo da 90 odsto građana ne gleda oznake kvalitete, nego gleda cijenu proizvoda”, ističe Lakota.