Biti turista u Šangaju je prijatan osjećaj. Sve vam se nudi kao da ste kralj, čak do te mjere da vam uljudnost ubrzo i dosadi.
Glavni trg nevjerovatno je iskustvo za prosječnog bh. građanina. Ogromni neboderi, neonska svjetla, mekdonaldsi, starbaksi... opsjednutost Amerikom ovdje je primjetna na svakom koraku.
Međutim, skrenete li samo stotinak metara, ući ćete u svijet koji, kada ga uporedite sa blještavilom koje ostaje svega nekoliko koraka iza vas, djeluje nestvarno.
Minijaturni stanovi u kojima u dvadesetak kvadrata žive četvoročlane i petočlane porodice. Prosjaci i prostitutke vam prilaze nudeći vam da `vježbaju svoj engleski s vama`. Ulični trgovci koji će vam prodati savršenu kopiju svih onih sjajnih proizvoda koji se na trgovima prodaju za stotine i hiljade dolara. A posebna vrsta i najveća mora za turiste su ulični skauti, koji vas mame u neku od ilegalnih radnji koje prodaju `savršene` kopije - `copy, but original`.
Skauti su zaista nesvakidašnje iskustvo za svakog ko se prvi put nađe u Šangaju. Ponekad i prilično živciraju, posebno ako ste muškarac, jer će vam na svakom koraku nuditi `specijalne` masaže i prostitutke.
SATOVI, CIPELE... DAME
`Watches, bags, shoes... ladies` (satovi, torbe, cipele... dame) rečenica je koju je sedamnaestogoišnji Jin izgovorio više puta nego bilo koju u svom životu. Jin je tipični ulični skaut, čiji posao je da vas ubijedi kako vam je neophodan recimo najnoviji roleks i kako on zna gdje možete nabaviti najjeftiniji. Naravno, u pitanju su kopije, što niko od skauta i ne krije. Zbog toga su i cijene nezamislivo niske.
Jin je na ulici od svoje desete godine i vidio je sve ono ružno što Šangaj nosi u sebi. Lijepog baš i nije vidio puno, kako sam kaže.
Živi s ocem, majkom, stricem, strinom, njihovom kćerkom i babom u jednosobnom stanu. U njegovoj zgradi postoji samo jedno kupatilo, koje koristi 38 stanara. Tople vode nema.
Jin radi na procenat, od onog što mušterije koje uhvati potroše kod njegovog trgovca. Za čitav dan posla zaradi oko 10 juana (jedan evro), a prehraniti se može za pet. Za taj novac može kupiti neku vrstu đevreka s prasom i blok riže pržene u ulju starom i do sedam dana ili posudu larvi u sosu za koji ni sam ne zna od čega se pravi. Tu su i ražnjići od mačjeg ili psećeg mesa, ali oni su malo skuplji. Njih jede, kaže, kad ima uspješan dan.
Čudno mu je moje gađenje na pomen mačjeg i psećeg mesa, jer, kako on kaže, `meso je meso, bitno je u kakvom je sosu`.
Na pitanje zašto ne potraži bolji život negdje vani, Jin kaže kako oni koji odlaze rade i po deset godina kako bi otplatili ljude koji su ih izveli iz države. Često u zalog ostavljaju nekog člana porodice.
Veoma dobro govori engleski, jer mu je neophodan za preživljavanje, pa komunikacija s njim ne predstavlja nikakav problem, što je prilična rijetkost u ovom gradu. I, prva ideja, kasnije će se ispostaviti i suluda, koja mi pada na pamet nakon razgovora s njim je upoznati čovjeka koji stoji iza izuzetno dobro organizovane mreže ilegalnih trgovaca.
Nakon dva sata nagovaranja i nekoliko desetina dolara, Jin pristaje da me odvede do bossa glavnog šangajskog trga. Stranac oči u oči s ovim čovjekom, nešto je što Jin nikad u životu nije vidio.
Prije odlaska kratko upozorenje: `Ne znam hoćeš li uspjeti ući kod njega, niti hoćeš li izaći ako uđeš. Konstantno drži glavu ispod nivoa njegove i ne gledaj ga u oči, ako ti to ne dopusti.`
Sve ovo zvuči prilično nevjerovatno, više kao naduvana priča kojom Jin odvlači turiste do jednog od trgovaca za koje radi.
Ipak, novinarska potraga za interesantnom pričom pretvoriće se u jedan od onih događaja koje bi rijetko ko poželio u svom životu.
POSEBAN POSAO
Kratak telefonski poziv i gazda pristaje na razgovor. Jin mu govori da dovodi čovjeka koji želi da sklopi poseban posao. Sastanak dogovoren lakše nego što se očekivalo.
Gazda ima oko 50 do 60 godina. Ironično je tražio da ga zovem Džon, misleći da sam Amerikanac.
`Čovjek koji želi da sklopi poseban posao` za Džona je neko ko je zainteresovan za prenos određene količine droge van granice.
To sam saznao tek kada je, kao svaki uspješan biznismen, izvadio uzorak svoje robe.
`First class, one kilo minimum`. (Prva klasa, jedan kilogram najmanje). Bez cjenkanja, bez pregovora. Količina neograničena. Tek tako. Nema pitanja, nema provjeravanja. Samo dva tjelohranitelja, za svaki slučaj. Na kraju krajeva, Džon je na svom terenu i nema razloga da se plaši. U ovom svijetu on određuje pravila.
Nakon što sam mu objasnio da kokain nije razlog moje posjete, te da sam novinar i da želim da pišem priču o njemu i nakon dugog objašnjenja kako će moja priča izaći u Bosni, pa je nemoguće da on ima bilo kakve probleme sa zakonom zbog nje, 'Džon` pristaje na razgovor.
Naravno, uz svoje uslove.
Bez slikanja, bez snimanja, bez imena, uz prijetnje kako bih lako mogao postati nečiji ručak ukoliko ne poštujem njegova pravila.
Priča o Šangaju dobija i drugu stranu.
`MI KINEZI JEDEMO SVAŠTA`
`Moji ljudi i ljudi drugih Džonova u Šangaju drže ovaj grad. Naša struktura, mreža prodavnica i povezanost na ulici funkcionišu bolje nego državni aparat. Policija nas ne dira. Već imaju dovoljno nezadovoljnih ljudi na ulici. Ako bi nama zabranili da švercujemo, imali bi ih duplo više. Skauti jesu dosadni, ali posljednje što bih ti preporučio je da pokušaš batinama nekog od njih da otjeraš.`
Na pitanje šta se desi onima koji ne znaju za ova pravila i započnu tuču s nekim od skauta, što uopšte nije čudno, s obzirom na to koliko su dosadni i naporni, Džon odgovara, kako im na `specijalan` način pokažu ko je ovdje domaćin, a ko gost.
`A ako, batine ne upale - pojedemo ih. Vi Evropljani i Amerikanci ionako pričate kako mi Kinezi jedemo svašta.`
Tokom čitavog razgovora njegov izraz lica se ne mijenja, bilo da priča o cijenama polovne robe ili o tome šta je sve u stanju uraditi nekome ko ne poštuje njegova pravila.
Nakon kraćeg razgovora, Džon se opustio, uživajući u značaju koji sam pridavao njegovim riječima i njemu samom. Tako je odlučio da meni ponudi nešto iz svoje `uže struke`.
`Mora biti nešto što ti posebno voliš. Hoćeš kokain, žene, djevojčice, muškarce... ili si možda raspoložen za nešto drugo. Jin te može odvesti na mjesto gdje možeš da tučeš ili režeš prosjake, ako voliš takve stvari. Samo 30 dolara.` Izraz lica i dalje se ne mijenja.
U tom momentu postaje mi jasno koliko je ovo u stvari moćan i nevjerovatno poremećen čovjek. Nakon ove ponude jedina stvar koju sam zaista poželio jeste pobjeći što prije. I Džon je to uvidio, i na moju veliku radost dozvolio mi da idem. Jedan od njegovih tjelohranitelja provjerio je moju kameru, kako bi bio siguran da nisam krišom napravio neke slike i pustio me.
Na izlasku iz radnje u kojoj smo razgovarali, jedna žena ponudila mi je svoju trinaestogodišnju kćerku na sat vremena za 30 evra. Za 40 ponudila je i kćerku i sebe.
Šangaj odjednom počinje da izgleda drugačije. Ni sva svjetla nebodera ne mogu osvijetliti mrak koji pokreće ovaj grad. Kao neka bolesna prirodna selekcija grada s tolikim brojem stanovnika. Život jednostavno vrijedi malo.
Nekoliko koraka od mjesta u kojem za nekoliko desetina dolara možete dobiti djecu, drogu, iživljavti se na prosjacima, ponovo glavni trg.
Svjetla, veseli turisti, neboderi, `Prada`, `Gucci`... I naravno skauti.
`Watches, shoes, bags.....lady massage...`
Daleko od razglednice
Do prije dvadesetak godina, jedna od najmnogoljudnijih metropola na svijetu bila je prosječan kineski grad. Najviša zgrada imala je svega tridesetak spratova, a vidjeti stranca na ulici bilo je nezamislivo. Danas, Šangaj živi od stranih korporacija koje iskorištavaju jeftinu radnu snagu i turista, kojih u pojedinim dijelovima grada ima više nego lokalnog stanovništva.
Svojim svjetlima, visokim neboderima i modernim automobilima Šangaj prosječnom turisti ostavlja utisak bogatstva, moći i prestiža. Dok na razglednicama sve izgleda savršeno, ulice i ljudi koje srećete na njima pričaju potpuno drugačiju priču.
Od nevjerovatnih nebodera, visokih preko 50 spratova, do minijaturnih zgrada, u kojima i do 40 ljudi dijeli kupatilo. Od najbogatijih ljudi na svijetu, do onih koji prostituišu svoju djecu da prežive. Od sjajnih trgova, sa najpoznatijim svjetskim brendovima, do mračnih ulica u kojima se prosjaci tuku za komad pržene riže... Ovo je slika Šangaja, grada sa najviše kontrasta na svijetu.