Zalagati se za objektivnost i principe etičnosti u medijima je gotovo sizifovski posao. Godinama neopaženo prolazi medijsko raspirivanje netrpeljivosti i već je postalo sasvim prihvatljivo govoriti ili pisati jezikom ulice jer je "to ono što bolje prolazi", navodi Sanja Vlaisavljević, novinar, kolumnista i direktorica Centra za kulturu dijaloga iz Sarajeva.
Ističe da je BiH zemlja u kojoj više nego u bilo kojoj drugoj treba raditi na uspostavljanju dijaloga, te da mediji imaju tu ključnu ulogu i odgovornost.
Vlaisavljevićeva, koja je dobitnica novinarske nagrade "Nezavisnih novina" "Nikola Guzijan 2009", a koju je dobila zbog istupanja protiv govora mržnje i zalaganja za medijsku slobodu BiH, naglašava da joj je priznanje "Nezavisnih" dragocjeno.
"Želim najiskrenije zahvaliti na ovoj prestižnoj nagradi i povjerenju koje mi je na taj način ukazala redakcija 'Nezavisnih novina'. Ako je jedan od razloga bio moje zalaganje za uspostavljanje dijaloga u ovoj zemlji, onda bi mi to bilo dragocjeno priznanje", kaže Vlaisavljevićeva.
NN: Koliko je teško u zemlji kao što je BiH zalagati se za objektivnost i etičnost u radu medija? Kako biste ocijenili medijsku sliku u BiH?
VLAISAVLJEVIĆ: Zalagati se za objektivnost i principe etičnosti u medijima je gotovo sizifovski posao. Godinama neopaženo prolazi medijsko raspirivanje netrpeljivosti i već je postalo sasvim prihvatljivo govoriti ili pisati jezikom ulice jer je "to ono što bolje prolazi". Moglo bi se reći da postoje novinari koji čitavu karijeru grade na jeziku mržnje i šovinističkoj isključivosti drugoga i drugačijega. Nažalost, ključni prigovori u ovom smislu bi najprije išli na račun federalnog javnog servisa i takozvanih građanskih novina u Federaciji koje umjesto da uspostavljaju dijalog i grade mostove među ljudima, čine sve da tih mostova nema. Ponekad se stječe utisak da je to motiv njihovog djelovanja. I sa puno dobre volje, teško je objasniti nedostatak dijaloških emisija u kojima biste mogli prepoznati istinski razgovor ili pročitati novinske tekstove a da pritom ne dobijete neizdrživu želju da se sakrijete u podrum i ne izlazite iz njega dok sve zlo koje viri sa svih strana ne prođe. Nezamislivo je koliko je u medijima prisutna građanski perfidno upakirana etnička netrpeljivost. BiH je zemlja u kojoj više nego u bilo kojoj drugoj treba raditi na uspostavljanju dijaloga. Mediji tu imaju ključnu ulogu i odgovornost, veću nego političari, a ako to izostane ova zemlja je stalno u provaliji između rata i mira. Nema riječi kojima se može opravdati dovođenje gostiju iz RS na javni servis Federacije gdje su po pravilu predstavljeni kao najgori ekstremisti, nakon čega se sasvim logično negativna emocija publike projicira na sve njihove sunarodnjake. Dok god je to slučaj sa našim medijima ne može se govoriti o medijskoj sceni koja obećava.
NN: Na dodjeli nagrada za novinara godine ste, između ostalog, rekli da je Sarajevo postalo jezgro sijanja jezika mržnje i jezika koji sve više razdvaja, a ne spaja. Svojim kolumnama i djelovanjem uopšte ukazivali ste na potrebu onemogućavanja takvog načina javnog diskursa. Na kakve reakcije ste zbog toga nailazili?
VLAISAVLJEVIĆ: Iskreno govoreći, a veoma mi je žao što je tako, mediji u Sarajevu ne šalju pozitivnu poruku građanima ove zemlje koji žive izvan Sarajeva. BiH nije Sarajevo, BiH nije socijalistička zaostavština u kojoj vrijedi i smije da vrijedi samo jedno mišljenje, BiH nije zajednica istomišljenika i jedne etnonacionalne skupine, nije rasadnik za ideje koje ekskluzivno dolaze iz Sarajeva. Sarajevo bi moralo biti centar iz kojega će odlaziti poruke razumijevanja i uvažavanja, u kojemu će podjednako biti prisutne informacije iz Posušja i Bijeljine i čija mišljenja će se uvažavati. Nažalost, sudeći prema sarajevskim medijima, ne svim dakako, Sarajevo je kilometrima daleko od povezivanja građana ove zemlje. Ako građani ne čuju niti jednu pozitivnu informaciju o Banjaluci i iz Banjaluke, a nemoguće je da nema niti jedne, onda nešto nije u redu, ali ne sa Banjalukom već sa onima koji plasiraju takve informacije. Iskreno, nailazila sam i nailazim uglavnom na negativne reakcije, vrijeđanja i omalovažavanja zbog ovoga što radim. To, nažalost, samo potvrđuje da ima još puno razloga za nastavak mog angažmana. Na jednom portalu je objavljena vijest o ovom događaju i čitajući taj članak čovjek može steći dojam da je to bilo jedno malo srpsko sijelo, a ne događaj na kojemu je bila cijela BiH. Prosto je neshvatljivo da netko tko se zalaže za građansku, otvorenu, demokratsku, dovoljno široku zemlju za sve narode koji u njoj žive može imati takve vrste prigovora mome angažmanu. Činjenica da ceremoniju dodjele nagrada čak ni kao agencijsku vijest nisu prenijeli mediji iz sarajevske kotline, a prethodnih godina to nije bio slučaj, govori o vrlo opasnoj bolesti koja vlada u medijima. Ne spomenuti da je nagradu za ličnost godine dobila Tanja Fajon koja se zalaže za dobrobit ove zemlje može samo potkrijepiti sve što sam prethodno rekla.
NN: Po Vašem mišljenju, da li pojedini mediji u BiH ponekad neargumentovano iznose optužbe na račun političara i drugih javnih ličnosti iz RS? Koliko takav način izražavanja i govor mržnje u medijima uspijeva da podstakne nacionalizam među običnim građanima BiH?
VLAISAVLJEVIĆ: Dovoljno je samo zaviriti na razne portale i njihove forume. Forumi su glas naroda blizak ovome ili onome mediju. Ta količina jezika mržnje koja nesankcionirano bukti u virtualnom prostoru treba da brine sve, baš sve građane ove zemlje, pogotovo one koji se bave medijima direktno ili preko raznih neovisnih institucija. Nažalost, činjenica je da su političari iz RS uglavnom izvrgnuti ruglu i vrijeđanju iz građanskih medija i javnog servisa Federacije. U novinama možete svakodnevno gledati najprostije "satirične" montaže ovih ljudi, čitati o njima kao notornim kriminalcima, mafijašima, nacionalistima, a sve to kroz dobro upakirani građanski nacionalizam. Neka me netko uvjeri da ne postoji niti jedna dobra gesta koju je napravio, recimo, Špirić, Radmanović ili Dodik, javno ću se ispričati za svaki prethodno napisani tekst o jeziku ulice ili huškačkom jeziku. Činjenica da je nakon prijetnji smrću političarki iz RS urednica izvjesnog informativno-političkog programa izjavila da se i "njihovim novinarima svakodnevno prijeti smrću" naprosto je skandalozna i nedopustiva. Javni servis je medij svih građana, ima veću odgovornost od svih drugih privatnih medija i daleko više mora voditi računa o etičnosti, nacionalnom reciprocitetu, ljudskom uvažavanju nego bilo koji drugi medij. Ismijavanje i izrugivanje uglednih javnih ličnosti iz RS je primjer najgoreg šovinističkog podvajanja naprosto zato što je RS realnost u ovoj zemlji, koja mora biti prihvaćena. Često mi prigovaraju zbog ovakvih stavova, ali ja insistiram da se dokaže što nije u redu sa ovim gledištem, u kojem smislu ovakvi stavovi narušavaju slobodu medija ili izražavanja.
NN: Sve češće se govor mržnje, koji postaje osnovno sredstvo manipulisanja ljudima, izjednačava sa slobodom izražavanja. Da li je, s obzirom na to, položaj morala ozbiljno ugrožen u bh. medijima?
VLAISAVLJEVIĆ: Čini mi se ponekad da se ovi pojmovi tendenciozno miješaju kako bi se izazvala zbrka u glavama građana i nesmetano radilo na uspostavljanju nekulture dijaloga i podjeli ove zemlje. Sloboda izražavanja nije govorenje svega što nam padne na pamet. Nadalje, sloboda medija pretpostavlja da nijedna tema nije, niti smije biti tabu, ali ne i to da se o svakoj temi može i treba govoriti na najbrutalniji način. Ako ne postoji moralni okvir unutar kojega se promovira sloboda izražavanja, onda je moralnost poljuljana u svojim temeljima.
NN: Ukazivali ste na to da je i ugled novinarstva narušen jezikom ulice, koji je sve prisutniji u pojedinim medijima, što se u svijetu ne bi moglo ni zamisliti. Da li to znači da se i Kodeks za štampu BiH sve manje poštuje?
VLAISAVLJEVIĆ: Dovoljno je staviti novinske tekstove ispred sebe i otvoriti razne kodekse, pa vidjeti koliko odstupanja ima između propisa i stvarnosti. Psovke i najvulgarnija vrijeđanja su postali žalosna sredstva osiguravanja prestiža među ovim takozvanim slobodarskim medijima, gdje je mjera slobode što više isprazniti najprizemnije nagone u tekstu. Tu je riječ o vulgarnostima koje ne bi smjele naći mjesto u medijima, čak niti kao izjava nekog gosta za kojega ne možete garantirati što može reći nakon postavljenog pitanja. Ali u Sarajevu vi imate priliku pročitati u raznim on-line žurnalima i printanim medijima da je upravo to mjera vrijednosti.
NN: Neobjektivno izražavanje prožeto nacionalizmom ima veliki uticaj i na mlade ljude. Mislite li da je, stoga, sve teže Bosni i Hercegovini da okrene stranicu istorije u boljem smjeru?
VLAISAVLJEVIĆ: Mladi ljudi usvajaju vrijednosti koje mediji plasiraju. Nije to slučaj samo u BiH, tako je svugdje. Ali upravo zbog svih tragičnih ratnih dešavanja mediji u ovoj zemlji imaju veću odgovornost za uspostavljanje obrazaca komuniciranja koji treba da povežu mlade ljude. To ni na koji način ne znači da treba da okrenu leđa svojim nacionalnim identitetima već da se generacije mladih odgajaju na principu uvažavanja tih identiteta. Nedavno sam imala priliku dobiti pismo iz jednog malog mjesta u Federaciji, iz škole čiji učenici su posjetili jednu školu u RS. Tamo su na zidovima uočili slike koje su amblemi pravoslavlja i bili su uznemireni zbog toga. Potpuno razumijem njihovu reakciju, ali je definitivno ne opravdavam. Mladi ljudi koji su napisali to pismo nemaju priliku vidjeti i posjetiti škole u drugom entitetu, a ono što čuju u medijima samo može još više izazvati užas kada vide drugu ikonografiju u drugom entitetu. Ne treba prizivati u sjećanje novinarska pisanja i TV priloge o Srpskoj pravoslavnoj crkvi za koju se ne veže niti jedan pozitivan primjer. Nažalost, tome je sve više i brutalnije izložena i Islamska zajednica u BiH.
NN: Stvara se utisak da niko od nadležnih ne želi da se suoči s tim problemom i posljedicama koje neminovno slijede?
VLAISAVLJEVIĆ: Kada govorimo o nadležnima, onda ne bih govorila o političarima nego o brojnim neovisnim regulacijskim tijelima i nevladinom sektoru, o akcijama građana. Stječe se dojam da se ljudi boje reagirati kada su mediji u pitanju, jer znaju da će ukoliko to urade njihov život možda ubrzo postati pakao, njihove obitelji biti izvrgnute šikaniranju. Neki slobodarski mediji rade kao tabori, što nije teško provjeriti preko odbrana i napada u tim medijima. Ukazati na propuste jednog medija znači biti izložen orkestriranom progonu drugih, njima bliskih, savezničkih medija.
NN: Na koji način djeluje Centar za kulturu dijaloga, koji je od četiri debatna kluba 1998. godine uspio da 2006. godine poveća broj na čak 60 klubova po cijeloj BiH?
VLAISAVLJEVIĆ: Osnovna misija ovog centra jeste uspostavljanje debate kao modela komuniciranja i odlučivanja u bh. javnom prostoru. Centar je zahvaljujući isključivo entuzijazmu i opredijeljenosti mladih ljudi koji rade u našem uredu uspio povezati mlade iz cijele zemlje, prirediti svjetsko debatno takmičenje i pokazati da BiH može biti zemlja mira, a ne zemlja u kojoj zlo nadvladava svako dobro.
NN: Koliko bi bilo značajno Centar za kulturu dijaloga, jedinu organizacija ovakve vrste, licenciranu za rad u BiH, uključiti u proces reforme školstva?
VLAISAVLJEVIĆ: Mislim da bi bilo neophodno jer drugdje u svijetu debata je temelj komunikacijskih vještina kojima se mladi podučavaju još od osnovne škole. Nadam se da će doći vrijeme u kojemu iz nadležnih ministarstava nećemo dobivati odgovore da debate imamo već dovoljno nego inicijative da se utemelji školski predmet kultura dijaloga. Odnedavno takav predmet postoji u Crnoj Gori, a zanimljivo je da su kolege iz crnogorskog centra uspjeli to provesti na osnovi našeg plana za pokretanje ovog predmeta koji kod nas nikada nije uspio zaživjeti.
Novinarska karijera
NN: Gdje i kada ste započeli svoju novinarsku karijeru i odakle ljubav prema ovom poslu?
VLAISAVLJEVIĆ: Godinama blisko surađujem sa medijima. Stalnu rubriku u "Oslobođenju" sam imala 1999. godine. Povremeno sam pisala za druge novine, a već godinama stojim iza projekta TV debatnih emisija za mlade, za koji smo dobili i nagradu OSCE-a. Posljednja godina je protekla u suradnji sa dvije izuzetno profesionalne novine "Glasom Srpske" i "Dnevnim avazom". Čini mi se da sam ovaj posljednji angažman započela zbog privrženosti ideji demokracije i jednake pravde za sve oslobođene svih oblika predrasuda. U jednom trenutku došlo je do zastrašujućeg izleta u huškački jezik u nekoliko sarajevskih medija i smatrala sam da kao netko tko godinama vodi Centar za kulturu dijaloga moram reagirati. To sam i učinila i naišla na puno razumijevanje, uvažavanje i podršku dvije dnevne novine koje izlaze u dva entiteta.