Društvo

Sara Stajčić: Voljela bi izumjeti novi lijek

Sara Stajčić: Voljela bi izumjeti novi lijek
Sara Stajčić: Voljela bi izumjeti novi lijek
Dragan Sladojević

U Ameriku ju je odvela želja da se usavršava i mogućnost da napreduje i nađe posao.

Put do njenog cilja nije lak jer je učila i po skoro cijeli dan, ali je ubijeđena da će se to u konačnici isplatiti. Odlučila se da studira molekularnu biologiju i u bliskoj budućnosti možda će da pronađe lijek zbog kojeg će joj svijet biti zahvalan.

Ona je Sara Stajčić, mlada Banjalučanka koja je aplicirala i potom dobila ponudu kakvu priželjkuje svaki mladi čovjek željan profesionalnog uspjeha - primljena je na Harvard, uz punu stipendiju.

Na najprestižnijem svjetskom univerzitetu odlično se snalazi i, stekli smo utisak, nimalo se nije pokajala zbog odluke da - kako bi postala vrhunski stručnjak - svoj život spakuje u kofer i ode na daleki kontinent.

Nepunu godinu dana prošlo je od kada je znanje počela da upija u Bostonu. Njeni utisci su impresivni, zaključili smo u razgovoru sa Sarom, koja je trenutno na raspustu u Banjaluci.

"Pošto je područje mog interesovanja molekularna biologija, mislim da mi se mnogo više prilika ukazuje u SAD nego ovdje, samim tim što se tamošnji univerziteti fokusiraju na praktični aspekt školovanja", počinje Stajčićeva svoju priču za "Nezavisne".

RAZLIKE U STUDIRANJU

Studiranje na Harvardu, kako nam pojašnjava, kada je riječ o njenom smjeru podrazumijeva dosta rada u laboratorijama, a profesori se trude da ona i njene kolege shvate gradivo u knjigama i da nauče da ga prenesu u praksu. To, smatra ona, nedostaje našim univerzitetima.

"Tamo su laboratorije opremljene vrhunski. Upoznajemo se sa tehnikama koje su aktuelne i jednog dana će nam pomoći u pronalaženju posla, kao i u radu. Moj utisak je da tamošnji studenti izađu konkurentniji, više sposobni da se izbore za svoje mjesto na tržištu rada", navela je ova Banjalučanka.

Po čemu se razlikuje njeno studiranje u Americi od ovog kakvo je kod nas? Prvo, kako nam je ispričala, sama sebi bira predmete.

"U prvoj godini dosta sam eksperimentisala i predmeti su mi bili od međunarodnih odnosa do biohemije i molekularne biologije. Sada sam se preusmjerila i definitivno će to biti molekularna biologija. Dakle, sada znam čime želim da se bavim", priča Stajčićeva.

Vrednovanje znanja u Americi i na našim univerzitetima, stekli smo utisak, nema mnogo sličnosti.

"Tamo se ono vrši na način da se studenti takmiče jedni sa drugima, a svi su jako pametni i vrijedni, tako da nema lakih i teških predmeta, a pritom nas to motiviše. Zadovoljna sam svojim dosadašnjim rezultatima", navodi ona.

A i te kako može da bude zadovoljna svojim predavačima, od kojih bi neki naši mnogo toga mogli da nauče.

"Profesori su uvijek tu i imaju određen broj sati sedmično kada moraju da budu u kancelariji i dočekuju studente i pričaju o čemu god student želi, pa i o ličnom životu", naglašava Stajčićeva.

PRVO PLANER PA KAFA

Tamo je smještena u studentski dom i za početak je imala svoju sobu. Sada je, kako kaže, čeka lutrija jer nakon okončane prve još ne zna kakav će smještaj dobiti u drugoj godini studija.

"Smještaj je savršen za studenta, sve vam je blizu. Što se učenja tiče znala sam da ne izlazim iz biblioteke. Znala sam učiti i po 20 sati pred ispite", priča ova uspješna studentkinja, ali se ne žali.

Tamo gdje ona studira nema navika kao kod nas - da se dva sata potroši u ispijanje kafe.

"Uopšte ne razumiju taj koncept. Sastanci sa drugovima se bukvalno moraju dogovoriti. Ljudi vade svoje planere i gledaju kad imaju slobodan termin. Tamo sam i ja naučila da koristim svoj planer. Ovdje kad sam ponovo došla začudila sam se koliko slobodnog vremena imam", kaže ona.

Sada je na raspustu u svom rodnom gradu, a krajem avgusta će ponovo na fakultet.

Mnogo je, ističe, vezana za roditelje i oni nisu bili toliko srećni njenom odlukom da studira u Americi, ali su je na kraju ispoštovali i svjesni su da će joj sve ovo mnogo pomoći u budućnosti.

"Poželjela sam se mamine i tatine kuhinje, odnosno tatine jer on bolje kuva. A zaželjela sam se i ćevapa, bureka, delikatesa koje tamo ne mogu da nađem", priča nam Stajčićeva kroz smijeh.

STRES I SREĆA

Čuje se Sara kad god stigne i sa prijateljima iz Banjaluke, a u SAD je takođe sklopila brojna prijateljstva, sa takođe mladim i uspješnim ljudima.

S njima prolazi i kroz stresne i kroz srećne situacije, koje su ih zbližile. Najbolja prijateljica joj je iz Litvanije, najbolji prijatelj iz Izraela.

Ako sve bude išlo po planu, kad 2018. godine diplomira, pred njom će biti još jedna važna odluka - šta dalje. Gdje će raditi, kaže ona, zavisi od tržišta rada.

Ako bi u Banjaluci imala adekvatne uslove za rad, naravno da bi se vratila nakon što završi studij.

"Mene u Ameriku nije odvela ljubav prema njihovom mentalitetu i načinu života, već želja da se usavršavam i mogućnost da nađem posao, napredujem. Moje polje je molekularna biologija, mogu biti istraživač, pri laboratorijama, institutima, ili raditi pri nekoj farmaceutskoj firmi. To mi je i najzanimljivija oblast, razvoj ljekova i vakcina. Potrudiću se da idem tim putem", navodi ona.

OHRABRUJUĆA PORUKA

Da li sanja da će izumjeti neki lijek, pitanje je koje se nameće, a ona ima nedvosmislen odgovor.

"Profesori nas inspirišu za to da pronalazimo lijekove. Voljela bih izumjeti neki lijek. To je san svakog molekularnog biologa. Eto, profesorica koja mi je predavala genetiku aktivno radi na pronalasku lijeka za ebolu", zaključuje Sara.

Poruka, koju šalje svima koji bi da krenu njenim stopama, veoma je ohrabrujuća.

"Ja sam tamo na punoj stipendiji. Mislim da su naši studenti demotivisani bez razloga jer mogu puno sami postići. Nisu potrebni novac ni veze da bi se ovako nešto postiglo", zaključuje ova devetnaestogodišnjakinja.

Sreća zbog upisa

Bila je, prisjeća se Sara Stajčić, iznenađena kada je primljena na Harvard jer se nije isključivo bazirala na taj, već je aplicirala na još nekoliko univerziteta u SAD, kao i brojne u Evropi, prije svega u Švedskoj.

"Naravno da mi je Harvard bio najbolja opcija pa mi je zvučalo nerealno, definitivno se nisam nadala da ću biti primljena. Ali, stigao mi je mejl i ja nisam vjerovala, mislila sam da je greška, da se neko šali... Sat vremena sam provjeravala da li je to istina, prije nego što sam rekla roditeljima da sam primljena", prisjeća se Stajčićeva.

Najčitanije