U Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj većina omladine u skoro svim anketama i istraživanjima ističe da želi da je napusti i ode negdje drugo u svijet, živi više od 5.000 stranaca kojima se život u našoj državi sviđa.
Prema podacima iz Službe za poslove sa strancima BiH, vize za boravak u našoj zemlji odobrene su za između 5.000 i 6.000 stranaca.
"Odobrenja se odnose za privremeni ili stalni boravak. Odobrenja izdajemo svakodnevno tako da je teško znati pravi broj. Uglavnom trenutno imamo između pet i šest hiljada odobrenja za boravak u BiH stranim državljanima", kazao je Dragan Mektić, direktor Službe za poslove sa strancima BiH.
Mektić ističe da je broj stranaca veći, jer se odobrenja za boravak ne izdaju osoblju OHR-a, OSCE-a, Evropske komisije, vojnicima SFOR-a i službenicima drugih organizacija sa kojima BiH ima sklopljene bilateralne sporazume.
"Odobrenja za boravak koja mi izdajemo uglavnom su radne dozvole kao i boravak nakon stupanja u brak sa našim državljanima. Najviše odobrenja izdato je državljanima zemalja koje su nekad bile u sastavu Jugoslavije, kao i kineskim državljanima koji su ovdje došli i otvorili svoje male poslove. Međutim, ima i državljana iz razvijenih zapadnih zemlja koji ovdje žive i rade", kazao je Mektić.
Stranim državljanima koji žive ne smetaju ankete koje pokazuju da mnogi iz BIH žele da odu. Smatraju da ova država nije toliko besperspektivna, te ističu prednosti življenja u BiH.
Bosanski mentalitet bolji od američkog
Tim Klensi, tridesetosmogodišnji Njujorčanin u Bosnu i Hercegovinu došao je 1992. godine. Tvrdi da je došao samo na nekoliko sedmica. Nekoliko sedmica produžilo se više od petnaest godina.
"Završio sam studij u Americi i onda sam godinu dana, kako je to kod nas običaj, želio da putujem i upoznam svijet. U Londonu sam se pridružio antiratnom pokretu te sam dospio u BiH kao volonter jedne humanitarne organizacije. Došli smo u Posušje gdje smo pomagali izbjeglicama iz Krajine koji smo prihvatali iz koncentracionih logora 'Omarska' i 'Trnopolje'. Taj rad sa tim napaćenim ljudima uticao je na mene kao ličnost i tada sam se kompletno promijenio", kazao je Klensi na tečnom bosanskom jeziku.
Nakon Posušja živio je u Mostaru gdje je proveo skoro čitav rat. U međuvremenu je učio bosanski jezik. Kaže da se povezao sa ovdašnjim narodom i splet okolnosti ga je zadržao u BiH. Prvi put je u Sarajevo, gdje danas živi, došao 1994. godine i to ratnim putem preko Igmana.
"Život je čudan. Mislio sam ovdje doći samo na dvije-tri sedmice, a izgleda da sam ostao čitav život. Poslije rata 1996. godine sam se nakratko vratio u SAD. Mislio sam tamo definitivno ostati, ali jednostavno nisam se mogao vratiti tom životu. Vratio sam se u BiH jer mislim da je život ovdje puno kvalitetniji, jer ljudi još nisu postali robovi posla i obaveza kao na Zapadu. Meni se sviđa ovaj mentalitet. Naravno da nisam protiv rada, treba i raditi, ali ja volim i bosansku ležernost, bosanki 'bujrum'", kazao je Klensi.
Sada Klensi živi i radi u Sarajevu, nedavno se oženio i ne planira napuštati BiH.
Naučio je bosanski jezik i kada govori o Bosancima, govori u prvom licu. Zanimljivo je da je Klensi, koji je diplomirao književnost i kreativno pisanje u Njujorku, napisao prvi poslijeratni turistički vodič za BiH. Sa skupinom prijatelja otvorio je i turističku agenciju "Green Visions" koja se bavi promocijom eko-turizma.
"Ovo je prelijepa zemlja. Ja sam inače planinar tako da sam mogao upoznati ljepote netaknute prirode i dobrog naroda. Na početku nam je cilj bio samo da one strance koji su ovdje inače izvedemo u prirodui da vide koliko je ovo lijepa zemlja", kazao je Klensi.
On je svjestan da je BiH zemlja sa puno problema, ali ističe da je život ovdje ipak lijep.
"Meni je malo problem bilo što ljudi sa rezervom uzimaju strance. Bosanci misle da smo mi ovdje samo da uzmemo pare i da smo prevaranti. Nažalost, bilo je dosta takvih stranaca, ali ima nas koji zaista volimo ovu zemlju i koji smo BiH izabrali za svoj život. Mi dijelimo sve probleme BiH sa domaćim građanima", kazao je Klensi.
Život jeftin, a kvalitetan
I Hektor Martinez, inženjer iz Madrida, u BiH je došao slučajno. Sa kontigentom SFOR-a je u našu zemlju došao 2003. godine. Nakon što mu je u SFOR-u istekao mandat, odlučio je naći drugi posao ovdje, jer misli da mu je kvalitetniji život u Sarajevu nego u Madridu.
"Ovo je grad ugodan za življenje. Dovoljno je mali da se ne izgubiš i da imaš neku prisnost, a dovoljno je veliki da imaš sve privilegije življenja u gradu. Mojim prijateljima u Madridu nezamislivo je da na posao idu samo desetak minuta, da mogu pješačiti od posla do kuće ili da mogu za manje od pola sata izaći na neko izletište. U velikim gradovima u Evropi to nije moguće", kazao je tridesetšestogodišnji Martinez.
Jedino što se Hektoru u Sarajevu ne sviđa jeste hladna zima i komplikovani bosanski jezik sa kojim je imao dosta muke dok ga nije savladao.
"Ovdje je život još relativno jeftin, ali kvalitetan. Moji prijatelji iz Španije su dolazili i njima se izuzetno svidjelo. Ko zna kuda me život nosi i gdje ću biti sutra, ali sada je Sarajevo jedino u mojim planovima", kazao je Martinez, koji je naučio bosanski jezik te je osim stana kupio i zemlju za pravljenje vikendice u okolini Sarajeva.
A, Jens Gonzen, profesor njemačkog jezika iz Hamburga, u Banjaluku je stigao prije pet godina od kada ovaj strani jezik predaje učenicima banjalučke Gimnazije. Ovaj pedesetosmogodišnji njemački profesor priča da je u grad na Vrbasu došao zahvaljujući njemačkoj vladi.
"U Gimnaziji predajem učenicima nastavu na njemačkom jeziku po specijalnom programu koji sprema učenike za DSD ispit", objašnjava Gonzen, dodajući da kroz ovaj projekat učenici kroz redovno školovanje i nastavu njemačkog jezika imaju mogućnost da steknu specijalnu diplomu iz njemačkog jezika.
Iako je već petu godinu u Banjaluci, Gonzen kaže da se ne može baš pohvaliti znanjem srpskog jezika.
"Pričam jako malo srpski jezik, ali dovoljno da se mogu snaći prilikom kupovine. Svi moji prijatelji ovdje govore njemački ili engleski jezik, tako da nemam problema prilikom komuniciranja", kaže ovaj profesor, dodajući da u Banjaluci ima dosta prijatelja i poznanika sa kojima provodi slobodno vrijeme. U gradu na Vrbasu se, smatra on, općenito može vrlo dobro živjeti.
Ističe da mu se veoma sviđa Banjaluka kao i njeni stanovnici koji su, kako kaže, izuzetno srdačni i gostoprimljivi. Naročito je, kaže, oduševljen prirodnim ljepotama i položajem grada.
"Banjaluka je jedan predivan grad sa puno zelenila i divnom rijekom Vrbas.
Također me je oduševila srdačnost i spremnost na pomoć kod većine ljudi koji ovdje živi", priča Gonzen, navodeći kao pozitivno čistoću na javnim površinama, naročito na ulicama u centru grada.
A kao negativno ovaj stranac navodi nedostatak discipline i odlaganje smeća u kontejnere oko kojih je puno razbacanog smeća. Također mu smeta što jako puno ljudi puši i pri tome nema obzira prema nepušačima, što se, kako kaže, svakodnevno može vidjeti i u Gimnaziji. Tipičnu bosansku kuhinju baš ne poznaje, a kako kaže obično jede u jednom od dobrih i jeftinih ekpres-restorana u gradu.
U banjalučkoj Gimnaziji će predavati do kraja ove školske godine, kada se vraća u rodnu Njemačku. A za grad na Vrbasu će ga, kaže, vezati mnoge lijepe uspomene i prijateljstva.
Zaljubljen u Banjalučanku i Plazma keks
Već šestu godinu u Banjaluci na Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za germanistiku radi Heiko Nauth, magistar rodom iz njemačkog grada Mainca. Heiko radi kao lektor Njemačke akademske službe za razmjenu (DAD) koja nudi stipendije bh. studentima svih usmjerenja, univerziteskim profesorima, kao i mladim istraživačima.
U gradu na Vrbasu, ovaj Nijemac je upoznao i Petru, ženu svog života, s kojom se vjenčao 2006. godine i sa kojom ima dvoipogodišnjeg sinčiča Marka.
Upravo preko DAD organizacije, čiji je stipendista bila i Petra, rodila se ljubav između ove Bosanke rodom iz Šamca i Heika.
Iako se njihov prvi susret i upoznavanje desio krajem 2003. godine, kada je njemački konzulat u Banjaluci organizovao ručak za sve bivše DAD stipendiste, Petra i Heiko su se zbližili tek godinu dana kasnije.
"Iako mnogi misle da sam supruga upoznala kao stipendista kad sam bila u Njemačkoj, ja sam ga u stvari upoznala u Banjaluci. Naime, od 2001. do 2003. godine kao stipendista DAD organizacije boravila sam u Njemačkoj na postdiplomskim studijama, a nakon povratka 2003. godine počela da radim na banjalučkom Poljoprivrednom institutu na jednom projektu. Prije četiri godine sam se prijavila na jedan kongres u Njemačkoj i imala sam mogućnost da se ponovo pozovem na DAD organizaciju, da mi omoguće finansiranje troškova za taj kongres. Kontaktirala sam mog sadašnjeg supruga, koji je i tada radio kao DAD lektor, poslije smo se zbližili i eto završilo je brakom", priča Petra.
A za Heika je , kako kaže, život u Banjaluci fenomenalan.
"Punih pet godina sam ovdje i jako sam zadovoljan. Banjaluka je jedan prelijep, miran grad, pun zelenila što me naročito oduševljava. Ovdje imam mnogo prijatelja i mogu reći da za sve vrijeme boravka u ovom gradu nikada nisam ništa loše doživio", ističe Heiko, koji govori engleski, njemački i pomalo francuski jezik.
Srpski mu, priznaje, nije baš jača strana, ali ga prilično razumije.
"Problem predstavlja što na fakultetu svi forsiraju da se govori strani jezik, bilo kolege na poslu, bilo studenti, poznanici... Jedno vrijeme sam išao i na kurs srpskog, ali kako je Marko došao na svijet imam manje vremena", priča Heiko, priznajući da je njegov dvoipogodišnji sinčić mnogo bolji od njega, te da jako dobro govori i srpski i njemački jezik. S obzirom na to da mu je žena iz BiH, trudi se, kaže, da što bolje nauči i njen jezik.
U BiH mu se sviđa kultura, tradicionalna muzika i domaća hrana, a naročito je oduševljen plazma keksom.
Na poslovima DAD lektora Heiko sigurno ostaje još dvije, tri godine, a nakon toga, kako kažu on i supruga, još nisu odlučili da li će živjeti u BiH ili u Njemačkoj.
"Otvorene su sve mogućnosti i da ostanemo u Banjaluci i da odemo u Njemačku", kaže njegova supruga Petra.
Došao na odmor, ostao dvije godine
I Holanđanin Patrik Puh odlučio je da jedan dio svog života provede u BiH. Naime, ovaj dvadesetjednogodišnji mladić živi dvije godine u Banjaluci gdje radi kao volonter u nevladinoj organizaciji Partnerski omladinski pokret (POP).
"U Banjaluci živim od maja 2006. godine i radim za POP, omladinsku organizaciju koja pokušava da okupi mlade ljude različitog porijekla organizujući događaje koji su zanimljivi mladima. Prvu godinu mog boravka ovdje sponzorisala je holandska kompanija za koju sam pisao novosti svake sedmice. Poslije toga sam se uključio u program Evropskih volontera (EVS), što mi je omogućilo da i danas boravim u Banjaluci i radim za POP kao volonter", objašnjava Patrik, koji je osim što obavlja poslove tonca i jedan od organizatora raznih događaja koje organizuje POP.
Iako je u Banjaluci samo dvije godine, ovaj Holanđanin odlično razumije srpski jezik.
"Mogu reći da puno razumijem, ali kada moram da pričam zna mi se desiti da zaboravim neke riječi, pa to onda ispadne mješavina srpskog i engleskog jezika", kaže Patrik, dodajući da je srpski težak, ali lijep jezik.
Na ideju da dođe živjeti u BiH, došao je nakon poziva njegovog radnog kolege da posjeti ovu zemlju.
"Zajedno sa mnom u jednoj kompaniji u Holandiji, gdje sam radio kao tonac, radio je i moj kolega Damir, rodom iz Bosne. On me je prije dvije i po godine pozvao na odmor u svoju zemlju. Poslije šest mjeseci, odlučio sam da se preselim i da jednostavno jedan dio svog života provedem u ovoj zemlji", priča ovaj mladić koji je u Banjaluku stigao iz holandskog grada Ajndhoven.
U gradu na Vrbasu je, kaže, stekao mnogo prijatelja s kojima se druži.
Iako mu se Banjaluka veoma sviđa, kaže da mu smeta što gradu nedostaje omladinski centar koji bi pružao različite aktivnosti za mlade.
"Sam grad ima mnogo sadržaja, ali ne onih koji su stvarno potrebni mladim ljudima. Jedini izbor koji mladi u Banjaluci imaju na kraju je taj u koju će kafanu otići, ili da sjede na ulicama ili možda kod nekoga kući. Mislim da bi moralo postojati neko mjesto sa mnogostrukim sadržajem za mlade gdje bi se mogle održavati aktivnosti od koncerata do filmskih večeri, radionica, ili aktivnosti za djecu kao što je dan kada bi se pravio nakit ili slikalo. Čak i za novogodišnju noć ja u stvari nisam znao gdje bi otišao ili šta bih radio izuzev da ponovo idem u neki kafić u koji idem svake sedmice", ističe Patrik.
Dodaje da mu u Bosni smeta i loša politička situacija i korupcija.
"Žalosno je što političari i dalje ljude guraju sve više i više u podjele, umjesto da sve učine i da zbliže narode kako bi ponovo živjeli zajedno", smatra ovaj Holanđanin.
S druge strane, sviđa mu se što su ljudi u Bosni mnogo bliži jedni drugima, otvoreniji su i lakše sklapaju prijateljstva nego ljudi u Holandiji.
Patrik u Banjaluci namjerava sigurno ostati još godinu dana, a nakon toga će, kaže vidjeti šta mu život nosi.
"Moj rad za EVS završava krajem 2009. godine i poslije toga ću se najvjerovatnije vratiti u Holandiju… ali ko zna, možda me ipak nešto zadrži u Banjaluci ", dodaje zagonetno na kraju ovaj Holanđanin.