Nakon punih sedam godina provedenih na otvorenom moru i to u kabini veličine većeg hotelskog kupatila, porodica Krafton se polako navikava na život na kopnu. Iako su se vratili kući, svih petoro članova porodice Krafton još redovno dolazi na svoj brod, koji im je bio dom otkad su 2003. godine isplovili iz luke Severna Park.
Kalena, 18-godišnja kćerka Kraftonovih, bukvalno je odrasla na brodu. I danas sa sjetom pregleda slike s njihovih putovanja. Međutim, ove godine kreće na koledž i jednostavno je bilo vrijeme da se vrate.
Njen majka Kejtlin takođe sjetno gleda na sve suvenire koje su donijeli, a posebno su joj dragi duborezi, koje su kupili u Maleziji. Već od sljedeće nedjelje počinje raditi kao medicinska sestra, čime se bavila i prije ove nevjerovatne avanture. Džena (22) i Ben (15) takođe se lagano privikavaju na život na kopnu. Jedini kojem je zaista teško jeste Tom (50), otac porodice, koji se, da se njega pita, još ne bi vratio na kopno, bar ne još nekoliko godina. On priznaje da mu čak i najobičniji odlazak u supermarket predstavlja problem.
"Prve nedjelje kada smo se vratili, otišao sam u 'Vol-mart' i toliko sam se psihički izmorio, da sam morao da odspavam kada sam se vratio. Mislim da je bilo prerano otići u takvu gužvu odmah po povratku. Sjećam se da su me ljudi, koji su takođe znali da krstare godinama, upozoravali na to, da se na kopno moramo vraćati bukvalno korak po korak", kaže Tom.
I upravo njihov povratak, nakon sedmogodišnjeg odustvovanja, teče prilično polako, jer se ponovo navikavaju na život na kopnu. Priznaju da nema potrebe za žurbom, jer se dive sami sebi kako su u tih sedam godina bukvalno oplovili svijet i nigdje nisu žurili, pa ne žele ni sada.
"Što smo duže bili na otvorenom moru, daleko bolje smo se slagali kao porodica. Onaj dan kada smo isplovili, sva neslaganja su nestala, čak i ona sitna zadirkivanja među djecom. Mislim da se ovih sedam godina nikada nisu požalili na bilo šta", prisjeća se Tom
Žena priznaje da je ona zapravo željela da se vrate na kopno, ali da su djeca mlađa, sigurno bi opet sve ponovila bez razmišljanja.
"To vrijeme koje smo proveli s djecom tokom njihovog odrastanja jednostavno se ne može mjeriti bilo čime. Biti sa svojom djecom 24 sata dnevno, sedam dana u nedjelji, to je nešto najdragocjenije što nosimo sa ovog višegodišnjeg putovanja. Međutim, bilo je krajnje vrijeme da se vratimo, jer želimo da djeca nauče nešto više o sopstvenoj zemlji, da počnu sami odlučivati o svojim životima. Uz sve to, ostali smo bez para", kaže Kejtlin.
Iako su bili ostvareni što se tiče karijere i života, Kraftonovi su ipak osjećali da im nešto nedostaje. On je bio poznati porodični psiholog u Enkoridžu, dok je Kejtlin bila medicinska sestra. Imali su ogromnu kuću i dovoljno novca fin život. Međutim, Džena i Ben su imali određenih problema u razvoju i roditelji su odlučili da jednostavno moraju daleko više vremena provoditi sa njima.
"U jednom momentu smo se samo pogledali i pomislili: 'Ma šta će nam sve ovo, ako nam djeca nisu srećna'", kaže Tom.
Godine 2001. prodali su dvije kuće na Aljasci, kao i imanje u Severna Parku, gdje je Tom odrastao. S tim novcem su kupili brod na kojem su imali sve uslove za život.
Ovaj brod im je posljednjih sedam godina bio jedini dom za koji su znali, a u njemu su preživjeli i pet uragana. Iako je unutrašnjost broda bila prilično malena, njima to nije predstavljalo problem jer su bili zajedno.
Tokom svih ovih godina živjeli su od ribe koju ulove ili konzervi koje nabave kada pristanu u neku luku.
Kada su 2003. godine isplovili, prvo su krstarili Amerikom, a zatim su 2006. prešli Panamski kanal. Četvoromejsečna plovidba između Pacifičkih ostrva bila je jedinstvena avantura za njih. Omiljeno ostrvo koje su posjetili bilo je Vanuatu, gdje su ljudi izuzetno siromašni, ali najsrećniji na svijetu. Tamo su ostali čak tri mjeseca.
"To je definitivno najsrećniji narod na svijetu. Oni su dokaz koliko je materijalno nebitno da biste bili srećni", prisjeća se Tom.
Tokom tih sedam godina, imali su i jednu pauzu, kada su 18 mjeseci proveli na Novom Zelandu. Štaviše, željeli su da tamo i ostanu, ali zbog birokratskih prepreka, jednostavno nisu mogli. A i život na Novom Zelandu je prilično skup. Da bi kupili kuću tamo, morali su prodati brod, a oni jednostavno to nisu željeli.
"Brod je kao član naše porodice", kaže Kejtlin.
I tada su ipak odlučili da se vrate. Čak i danas, kada žive na kopnu, odu do broda kako bi zajedno gledali zalazak sunca i podsjete se na predivne godine provedene na moru. U nekim mjestima, gdje zajednice još žive primitivno, znali su da se trampe, dobijajući kilograme i kilograme ribe i banana za neko novo tehnološko dostignuće poput radija.
Međutim, nije sve bilo tako lako. Dok su prelazili Pacifik, u jednom momentu su ostali bez hrane, pa su jeli čak i halucinogene ribe, pa čak i neke stvari kojih se radije ne bi prisjećali.
Prošlog proljeća, dok su puna 43 dana prelazili od ostrva Ascenasion do Čarlstona, živjeli su samo isključivo na tunjevini iz konzerve.
"Ascension je najgore mjesto na svijetu za nabavku hrane. To vam je kao pustinja s vulkanima, gdje ništa ne uspijeva", kaže Tom.
Čim su pristali u Čarlston, proveli su nekoliko sati po lokalnim prodavnicama.
"Bilo je to nevjerovatno iskustvo", kaže njihova kćerka Kalena.
Iako Tom i dalje čezne za vremenima kad su samo po sezoni ciklona znali koji je mjesec, priznaje da je svjestan opasnosti koje nosi jedna ovakva avantura.
Kako sedam godina nisu koristili kreditnu karticu, čim su pristali u marinu u Severna Parku, odmah su ušli u crveno. Po dolasku na kopno, Kraftonovi žive u kući Tomovih roditelja i polako se privikavaju na život bez mora.
Ipak, kada je riječ o najgorim momentima putovanja, onda su to: najgori okean - turbulentni Indijski, za koji kažu da ih podsjeća na veš mašinu. Najgori momenat na kopnu - trenutak kada se zamalo nisu prevrnuli niz planinu na Novoj Gvineji. Najružniji susret je kada je vlasnik jednog broda u Merilendu zaprijetio njihovoj djeci.
"To je uglavnom sve ružno što nam se desilo u ovih sedam godina. Vidjećemo kako će nam biti sada na kopnu" kaže Tom.
Oni čak misle da će svoje iskustvo moći da prenesu i na druge, te da mogu da drže časove o tome kako da se na najkomforniji način obiđe svijet. Za sada Tom radi na knjizi, a nada se da će ga neko pozvati i da održi koje predavanje.
Prilagođavanje teče kako su i planirali. Tom će jedno vrijeme biti kod kuće, zajedno sa Benom, a Kejtlin počinje da radi kao medicinska sestra u Baltimoru. Džena se već pridružila lokalnom crkvenom horu gdje pjeva, a Kalena planira da objavi svoje eseje s putovanja. Nada se da će uspjeti da upiše fakultet koji je planirala, a školarinu planira da plati tako što će se honorarno zaposliti.
"Mislim da bi, za promjenu, bilo lijepo napraviti neke dugoročne planove, umjesto da svakog mjeseca mijenjamo zemlju", kaže Kalena.
I dok su posljednjih sedam godina svi spavali u jednoj sobi, na jednom madracu, Kalena je prvi put prošle sedmice prespavala sama u krevetu, u gostinskoj sobi očevih roditelja.
"Nekako, svi smo se navikli na spavanje na brodu, što nam nedostaje. Spavati sam, u ogromnom krevetu je bilo zaista neobično", dodaje Kalena.