U selu Kneževići, opština Banjaluka, ostalo je svega sedam mještana. Sedamdesetih godina prošlog vijeka bilo ih je više od 30.
Svi u tom selu složni su u mišljenju da bi ih tu sada živjelo više od 50 da nije došlo do raseljavanja stanovništva, a čuo bi se plač novorođenčadi i smijeh tinejdžera. Svi mlađi koji korijene vuku odavde, zbog loših životnih uslova "pobjegli" su u Banjaluku i druge gradove.
Gostimir Knežević, najmlađi stanovnik tog sela, ima 53 godine. Najstarija je njegova majka Vukica, kojoj je 77 godina. Njihov prvi komšija, šezdesettrogodišnji Tomislav Knežević, koji domaćinstvo čini sa dvije godine mlađom suprugom Stanijom, priča da nije čudno to što mladi bježe u gradove, ocjenjujući da je zajedničko svakom selu u BiH to što su uslovi za život na ivici izdržljivosti.
"Zašto da žive na selu kada je tu teško živjeti? Nemaju zaposlenje, srednju školu i mnoge druge uslove za normalan život", kaže Tomislav Knežević.
Gostimir ističe da je život na selu teško održiv jer stanovnici sebi ne mogu obezbijediti primanja.
"Potrebno je ljudima na selu dati povoljne kredite, kako bi zaživjela poljoprivredna proizvodnja. Da se ljudi nisu iselili, bilo bi i djece, i to u našem slučaju u 11 kuća. Tada bi nas, umjesto sada sedmoro staraca, bilo skoro 10 puta više i sve bi bilo lakše", kaže Gostimir Knežević.
Starci čuvaju ognjišta: Nažalost, to selo nije jedini primjer koji ukazuje da su mladi napustili selo ili to i danas čine.
Čelnici brojnih opština u BiH izrazili su žaljenje što je u ruralnim naseljima sve manje omladine.
Kažu da ono nešto stanovnika što je ostalo većinom su stari ljudi, koji su odlučili na ognjištima gdje su rođeni ostati do kraja života.
Skoro u svakoj opštini u BiH može se naći primjer koji pokazuje koliko je alarmantna problematika odlivanja omladine iz ruralnih naselja.
U selu Stojići, u opštini Mrkonjić Grad, sada je svega petnaestak stanovnika. Prije dvadesetak godina, kažu Stojići, bilo ih je više od sto.
I ono malo što ih je ostalo ne vjeruje u bolje sutra. Prisjećaju se da su nekada svi bili veseli i zadovoljni, a da sada populacija kod njih postaje sve starija. Među njih 15, pet je neoženjenih momaka.
Već u susjednom selu Dubica, udaljenom dva kilometra od Stojića, sada živi samo tri mještana: jedan neoženjen pedesetogodišnji momak i dvoje staraca. Oni pamte kada je u selu živjelo više od 80 ljudi.
Uroš Makić, načelnik opštine Bosansko Grahovo, smatara da mlađoj populaciji treba pružiti šansu i mogućnost da organizuju život i porodicu.
"Međutim, u ruralnim, seoskim sredinama, ljudi nemaju šansu da podignu kredit, da se bave poljoprivredom. Ja sam prije rata radio u osnovnoj školi koja je brojala 1.180 učenika, a srednja je imala 275 učenika. Mi sada imamo jednu školu, u odnosu na ranijih sedam, a u njoj je trenutno 86 učenika", priča Makić i dodaje:
"Naš problem je u tome što imamo filter koji se zove kanton i koji igra dominantnu ulogu. Bilo kakvi podsticaji i bilo kakva aktivnost za pokretanje firmi na selu se svodi na to da se postave određene barijere koje ljudi koji dođu ovdje ne mogu ispuniti."
Dodaje da je evidentan problem i neženja, tako da u samo jednom selu imaju 75 momaka koji su neoženjeni. Taj problem prouzrokuje da natalitet u takvim selima opada.
"Kada bi imali neku normalnu ekonomsku situaciju, koja bi ljudima omogućila egzistenciju, mi bi utrostručili broj stanovnika na tim područjima. Naša opština pruža izvanredne mogućnosti za mlade ljude, ali nedostaju sredstva", naglašava Makić.
Škole bez đaka: Dušan Malinović, načelnik opštine Šipovo, kaže da je i u toj opštini situacija ista kao i u mnogim drugim. Dodaje da nizom mjera čine sve kako bi se stanje popravilo.
Ističe da sposobni za rad uglavnom odlaze u grad, "trbuhom za kruhom", dok starija populacija ostaje, kako bi na mjestu gdje su rođeni završili životni vijek.
A koliko je situacija alarmantna govori i podatak da u toj opštini ima mjesnih zajednica u kojima je do 40 neoženjenih momaka starosne dobi između 25 i 40 godina, te da nema ženske populacije.
"Mnoge područne škole su nažalost, zatvorene, a u ovim koje rade, situacija nije nimalo optimistična. Dovoljno je reći da u nekim područnim školama, gdje je ranije bilo 300 do 400 učenika, sada ih je svega pedesetak", priča Malinović.
Na tu problematiku ukazuju i direktori škola, koji kažu da kada one u selima ostaju prazne, to znači da tu nema perspektive.
U susjednom selu Sitnica, opština Ribnik, u Osnovnoj školi "Petar Kočić", sada je samo šezdesetak učenika, od čega 69 ide deveti razred. Broj će na jesen biti manji jer će u toj školi prvi razred upisati samo jedan učenik.
Marko Dragojević, direktor Osnovne škole "Petar Kočić" na Sitnici, žali što je situacija takva, naglašavajući da su prostorije njihove škole dovoljne za 600 učenika. On naglašava da je u Sitnicu, prije tredesetak godina, u školu iz okolnih mjesta dolazilo oko 500 đaka.
"Situacija je krajnje pesimistična, možda i najgora u RS. Odlaze mladi ljudi, iseljavaju, sve radi zaposlenja. Šteta je što škole ostaju prazne, a sela pusta", kaže Dragojević.
Brojni razlozi napuštanja: Ivan Šijaković, sociolog iz Banjaluke, kaže da je u nekim selima skoro nemoguće obezbijediti uslove za normalan život.
"To su sela udaljena od gradova, komunikacija, u planinskim predelima, nepristupačna. Tamo je neracionalno nešto raditi. S druge strane, postoje i održiva sela u povoljnijoj geografskoj poziciji i tu treba praviti strategiju", kaže Šijaković.
Dodaje da su razlozi napuštanja sela višestruki.
"Nešto teži uslovi života i rada na selu, nedovoljna opremljenost mehanizacijom, nepostojanje razvojne politike za selo, privlačnost grada za mlade kada je u pitanju, na primjer, mogućnost obrazovanja, samo su neki od razloga zbog kojih mladi napuštaju sela koja su održiva", kaže Šijaković i dodaje:
"Mladima danas na selu treba obezbediti Internet, mogućnost razgovaranja mobilnim telefonima, najbolju mehanizaciju, savete iz oblasti agroinžinjerstva i stočarstva, razvijati kulturne ustanove, prevoz za školovanje i još mnogo toga."
Na konstataciju da je u brojnim opštinama prisutna problematika da u ruralnim naseljima ima dosta neženja između 25 i 45 godina, što dovodi do pada nataliteta u tim selima, Šijaković navodi da djevojke bježe od teškog rada.
"Devojke se više ne uče teškom radu i naprezanju, već se kaže da one moraju ići u školu i u grad, a to je prosto postala moda za razliku od prije 50 godina. Nekada je devojka morala da ostane tu i bude centar za zasnivanje porodice. Danas je potpuno drugačija situacija", kaže Šijaković.
O mladima niko ne brine: I u bh. udruženjima potrošača kažu da je situacija u vezi sa dugoročnim odlaskom mladih sa sela krajnje zabrinjavajuća.
Mesud Lakota, sekretar Udruženja potrošača FBiH, smatra da je poljoprivredna proizvodnja jedini izlaz da mladi ostanu na selu.
"Mladi ne vide perspektivu, ne ulaže se kako bi ostali. Dosta je ljudi koji su podigli kredite, ali lokalna zajednica nema sluha za to i situacija je takva da je budućnost u mladima, a oni bježe sa sela. Između ostalog, potrebno je obezbijediti struju, vodu, prilaze, i dok se to ne učini, dolaziće do odlivanja mladih iz sela", priča Lakota.
Dodaje da je neophodno ljudima na selu stvoriti uslove za život i zaposlenje.
"Ne moraju se ljudi tamo baviti samo poljoprivrednom proizvodnjom. Imamo, na primjer, u Njemačkoj i Austriji situaciju da je selo preuzelo veliku ulogu proizvođača u raznim oblastima, a kod nas nema podsticaja za održiv razvoj i zato dolaze do odlivanja mladih. Možemo slobodno reći da se, u 80 odsto slučajeva, niko ne brine o njima", kaže Lakota.
Poljoprivreda kao rješenje: U udruženjima potrošača kažu da rješenje iz ovako pesimistične situacije vide u poljoprivrednoj proizvodnji na seoskim područjima.
Dragovan Petrović, sekretar Udruženja potrošača RS, smatra da vlast nije obraćala pažnju na razvoj sela, pa je "grad išao naprijed u poređenju s ruralnim naseljima".
On ističe da je razlog za to loš standard koji je ostao u nekim selima, a koji se ogleda u nedostatku struje, puteva, vode.
"To je dovelo do naglih migracija iz sela u grad. Banjaluka je, na primjer, 1967. ili 1968. godine imala 35.000 stanovnika, a sada ima Univerzitetski centar i svi koji su došli na studije u taj grad, tu su i ostajali. Oni su mogli jedino da se zaposle u gradovima", naglašava Petrović.
On ističe da je sigurnost življenja u ruralnim područjima daleko bolja nego u gradskim, jer se na selima može živjeti od poljoprivrede.
"Poljoprivreda sada mora da dobije prioritet, a standard se bazira na njoj. Nema više velikih sistema koji mogu da akumiliraju radnu snagu prisutnu u gradovima", kaže Petrović.
Dodaje da je, kako bi ljudi ostajali na selima, neophodno da im se obezbijedi putna mreža, struja, voda, škole i ustanove koje će se brinuti o njihovom zdravlju, te mjere podsticaja da bi imali čime da obrađuju zemlju kako bi se bavili stočarstvom, ratarstvom ili voćarstvom.
Jednom riječju, kaže Petrović, neophodno je da budu stvoreni uslovi koji su primamljivi da bi neko ostao na selu.