Tamo gdje se sunce spaja s horizontom i gdje oblaci nadvijaju puste poljane prekrivene prestarjelom travom, na 15 kilometara od Šipova smješteno je selo Ljuša.
Nalazi se na obroncima istoimene planine u jugozapadnom dijelu Šipova, koju krasi svojom ljepotom, ali žali za starim i srećnim vremenima, jer je danas pusto.
Prije prošlog rata u BiH poljoprivredno bogato selo s više od 750 mještana danas je bez ijednog stanovnika.
Stoku, koje je nekada bilo i više od 5.000 grla, danas nije moguće vidjeti. Kuće su popaljene, štale prazne, a Ljušani rasuti od Šipova, Banjaluke do Amerike.
"Selo Ljuša je danas selo kojeg nema", kaže profesor u penziji Vaskrsija Lukić (60), rođeni Ljušanin koji je tragajući za boljim životom stigao do Banjaluke.
Tu se skrasio, gdje je nekoliko godina radio u školi. Redovno dolazi na Ljušu, selo smješteno na 1.300 metara nadmorske visine koja je sam po sebi pravi prirodni rezervat s prekrasnim spojem pašnjaka i šume koja se rijetko viđa.
"Svakog mjeseca dođem do Ljuše da posjetim svoje rodno selo. Danas su u selu ostale samo ruševine naših domova. Mada sam samo šest godina živio u Ljuši, znam svakog ko je odrastao ovdje, kako su živjeli, šta su radili. Uvijek sam dolazio da obiđem svoje rodno selo. Danas je muk i jad. Sve je pusto. Njive su prazne, zvona s krava se ne čuju, a motorke u šumama su ućutale", kaže Lukić.
Nijedna kuća nije obnovljena: Od završetka rata je prošlo 14 godina, a u Ljuši je sve isto. Kuće porušene i neobnovljene.
Možda bi se neki mještani i vratili da žive tu, ali nemaju uslova. Putevi do sela su jako loši. Svaka jača kiša odnese šljunak s puteva, pa iz pravca Babića odakle se stiže do Ljuše bude teško proći.
Vodosnadbijevanje nije riješeno, a već deceniju i po selo je bez struje.
Ostoja Jovetić (48) danas živi u Banjaluci. Rođen je u Ljuši i u njoj je živio do posljednjeg rata.
Srce ga uvijek vuče rodnom kraju, ali u najvećem gradu RS započeo je novi život.
"Nekada je Ljuša imala perspektivu. Smještena je na 1.300 metara nadmorske visine, što je idealno za zdrav život. Puno izvora pitke vode, prašuma, šumsko bogatsvo. Sve je bilo savršeno dok nije došao rat. Onda je sve stalo", kaže Jovetić.
Prema njegovim riječima, Ljuša je zanimljivo selo i zbog činjenice da ima puno prirodnih bogatstava, među kojima je rijetka ruda boksita koja se može naći još jedino na Kipru.
"Osim toga, u Ljuši postoji i zaštićeni rezervat prašuma koji je pod zaštitom UNESKO-a. U blizini Ljuše se nalazi i najveći rezervat rude bentonita koji sluši za proizvodnju vještačkog đubriva", kaže Jovetić.
Škola u Ljuši je sagrađana davne 1934. godine u vrijeme kralja Aleksandra koji je u svojoj skupštini imao jednog poslanika s Janjske visoravni Simu Marjanca zvanog Dreko.
Puno je taj čovjek donio dobra selu i cijeloj Janjskoj visoravni, zalagao se u kraljevskoj skupštini za razvoj tog kraja i u tome je uspio, ali kako to obično biva, sve što se u miru stvori, u ratu se izgubi. I opet ispočetka.
Pred početak Drugog svjetskog rata, tačnije 1934. godine, na Janju je podignuto pet škola, a onda ne čudi podatak da svako selo s tog kraja ima najmanje po dva doktora nauka. Tako i Ljuša. Dva doktora nauka je dala, dok je treći na putu da doktorira.
Plodno područje za naučnike: "To je plodonosno područje za naučnike. Dosta ljudi ima završene fakultete, a i imamo i doktore nauka, što je na prijeratni broj stanovnika visok prosjek. Mogu zamisliti kako bi Ljuša danas izgledala da nije bilo rata", priča Jovetić.
Šumar Ostoja Osto Majstorović (62) čitav svoj radni vijek proveo je u šumama Ljuše.
Upoznao je sve stanovnike, susretao radost i dječju graju, ali pred kraj osamdesetih godina prošlog vijeka upoznao i tugu.
Stanovništvo je zbog loše infrastrukture bježalo iz sela, a onda je počeo rat koji je konačno udario temelje današnjeg stanja.
"Sjećam se da se svakodnevno na Ljuši čula galama, vriska djece, a ljudi su bili vrijedni i bavili se poljoprivredom. Većina muškaraca je radila u šumariji u kojoj sam i ja radio godinama. Zbog svog savjesnog rada proveo sam čitav život u Ljuši jer nikada nisam bio kažnjen i prebačen na drugu lokaciju", priča Majstorović.
Nekada je na Ljuši bilo i sira i mlijeka i tradicionalne janjske ljevuše od kukuruznog brašna, što je danas samo pusti san, ali zato je tu Ostina životna saputnica Joka (58) koja je rođena u Ljuši, gdje se upoznala sa svojim mužem kojem je rodila djecu.
I našu ekipu dočekao je miris ljevuše, ali ne kukuruzne, već od crnog pšeničnog brašna. Bila je zalivena dobrim janjskim kajmakom, koji joj je davao neodoljivi ukus.
"Nekad se u selu živjelo lijepo. Bilo je dosta stoke, ljudi nisu bili gladni. Kuće su se gradile tako da je svako imao po dvije.
U domaćinstvima je bilo i po 10 članova. Danas, kada odem gore, srce me zaboli jer znam kako je nekada bilo, a kako je sada. Samo u školu je išlo i do 80 učenika, što je za tako malo selo bio veliki broj", kaže Joka.
Seoski turizam jedini spas: Veliki potencijal Ljuše je seoski turizam, smatraju naši sagovornici. Kada bi bila u nekoj drugoj državi, Ljuša bi bila velika turistička destinacija, a ovako je osuđena na propadanje.
Majstorović poznaje svaki kraj Ljuše. Toliko ima proplanaka i mjesta gdje bi mogle biti izrađene vikendice i kamperske destinacije da bi se moglo primiti desetine hiljada turista.
"Ovakvu ljepotu poželjela bi svaka zemlja u Evropi, ali, eto, mi je imamo, ali ne znamo iskoristiti. Ostaje nam da se nadamo da ćemo dočekati jednog dana da nas i turisti posjećuju", kaže Majstorović.
"Da bi Ljuša mogla da postane privlačna za turiste, neophodno je uvesti struju i asfaltirati puteve. Dok se to ne uradi, turisti će biti san", smatra Lukić.
Prema njegovim riječima, Ljuša je na dobrom visinskom položaju, a osim toga, blizu su i neke druge turističke destinacije, kao što su Vaganska pećina, izvor Janja i Janjske otoke.
"Opština Šipovo je jako bogata prirodnim potencijalima. Kada bi se povezale sve te destinacije, bila bi to prava stvar. Ovako ostaje nada i san da se tako nešto ostvari", kaže Lukić.
Silaskom u selo Babiće, najbliže naseljeno mjesto, od Ljuše udaljeno sedam kilometara, ostavili smo iza sebe pustoš i jad. Dolaskom mraka Ljuša će pasti u mir i tišinu.
Nijedno svjetlo se neće vidjeti, a sve će izgledati sablasno i prazno. Možda dok se neko ne osvijesti i ne oživi ovaj dragulj prirode.
Možda bude to baš neki doktor kojeg je iznjedrila Ljuša, othranila ga na ljevuši, siru i mlijeku i poslala ga u svijet.
Ljuša sanja dan kada će jednom da se vrate stanovnici i grla stoke i nikada više neće otići.
Cvita Zečević (70) iz Ljuše, koja se nakon rata skrasila u selu Sijekovac kod Broda, vezući izrađuje zanimljive predmete i suvenire.
Njeni stihovi će najbolje oslikati zašto Ljušani pate za svojim selom: "Gdje sam došla niko poznat nije, nemam majke, sestre ni rođaka, a ni brata kome mislim otvoriti vrata. Ni komšije da stane u priči, sve mi ovo na pustinju liči. Sada mi je tek mnogo žao, šta si nama mili Bože dao, a ja mislim sve zbog grijeha našeg ti nas, Bože, ovako rastavljaše. Ne vjerujem i slaba je nada da ćemo se vidjeti ikada. Rastjeraše nas ko vukovi ovce, mi smo došli u selo Sijekovce. Da vam kažem kako mi je ovdje, u Sijekovcu nema ni izvorske vode. Nije lako izbjeglica biti, hoće li nas k'o svoje primiti. Ja osjećam u mojoj duši da slobodna nisam kao u svojoj Ljuši..."
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.