Kada su Jelena Vilotić i Ranka Maksimović iz Foče krajem 2010. posjetile Udruženje "Sunce" u Palama, nisu ni slutile da će Servisni centar za pomoć porodicama osoba i djece s poteškoćama u razvoju "Tračak nade" deset godina kasnije biti oaza radosti ili uporište za ispunjeniji život za 126 porodica iz Foče, Čajniča, Ustikoline, Goražda, Ljubinja, Bileće, Gacka, Kalinovika... cijele gornjodrinske regije i Hercegovine.
"I sama sam majka dječaka s višestrukim smetnjama u razvoju koji sada ima 18 godina, a kada je krenuo u osnovnu školu, shvatila sam da neće moći da prati redovni program i kada sam bila na jednom razgovoru kod pedagoga, tamo je bio jedan student s Defektološkog fakulteta i predložio da osnujemo udruženje i dnevni centar, jer će se dijete tu bolje uklopiti. Predložio nam je da odemo u Pale, u Udruženje 'Sunce' da vidimo kako oni rade. Do tada smo u Foči imali jedno udruženje koje je sakupljalo pomoć za roditelje djece s poteškoćama u razvoju, a ja sam bila fokusirana na brigu o svom sinu i jedina podrška koju sam imala su pedijatar i klinički psiholog iz Univerzitetske bolnice. Išli smo na vježbe u Banjaluku, Višegrad i Beograd i nisam poznavala nijedno dijete sa sličnim poteškoćama, osim Rankinog sina Petra, koji je malo stariji od mog Mihaila. Iz Pala sam se vratila sretna zbog njih i tužna zbog nas, jer nisam mogla zamisliti da ćemo u Foči ikada imati tako nešto", priča Vilotićeva, direktorica Servisnog centra za pomoć porodicama osoba i djece s poteškoćama u razvoju "Tračak nade".
Korisnici njihovih usluga su osobe od dvije do 82 godine, a "Tračak nade" svakom od njih daje neku nadu: defektolog, logoped, psiholog, medicinar, pa kuhar i poslužitelj za one koji se zadrže u prostorijama Centra osam sati ili više i mobilni tim koji jednom mjesečno izlazi na teren. Oko 95 odsto korisnika su porodice na rubu egzistencije, samohrani roditelji djece s poteškoćama, među kojima ima majki koje su starije od 60 ili 70 godina i brinu o svojoj djeci. Većina ih nema riješeno stambeno pitanje, a porodični budžet sveden je na socijalnu pomoć za dijete. Često se dešavaju krizne situacije s porodicom, ali svi dobiju potrebnu uslugu. Najmlađa djeca i djeca predškolskog uzrasta najmanje tri puta sedmično imaju logopeda, defektologa, psihologa; djeca iz udaljenijih mjesta, kada dođu, dobiju više vezanih tretmana; stariji dobiju osjećaj pipadnosti, ali i razne druge oblike pomoći. Nedostaje samo fizikalna terapija, za koju moraju ići u Banjaluku, međutim Vilotićeva ističe da je nekoj djeci fizikalna terapija potrebnija nego defektolog.
U toj regiji djeca s poteškoćama nemaju potrebne usluge u javnom sistemu zdravstva. Tamo gdje ih dobiju - tretman traje tridesetak minuta, a u "Tračku nade" 45 minuta za korisnika i 15 za razgovor s roditeljima, u kojem im se objasni šta je rađeno, šta treba nastaviti...
Psiholog Marica Perišić iz Foče kaže da je njena primarna zadaća osnažiti cijelu porodicu te da ima dana kada obavi i do deset razgovora s roditeljima ili braćom i sestrama.
Najčešći problemi, kako ističe, su neprihvatanje situacije. Roditelji djece s poteškoćama su izloženi većem stresu, pa se javljaju različiti problemi i krize unutar porodice, a samo zdrav i stabilan roditelj adekvatno brine o djetetu.
"Nerijetko se susrećem sa situacijama koje djeluju nerješivo, ali mi psiholozi uvijek krećemo od činjenice da problem nije onakav kako djeluje, nego kako se odnosimo prema njemu. Često se nađem u situacijama koje nisam imala prilike naučiti tokom studija i, iskreno, mnogo učim od roditelja djece sa poteškoćama, o snazi, hrabrosti, borbi i upornosti", kaže Perišićeva.
Medicinarka u "Tračku nade" Slađana Đoković završila je fakultet zdravstvene njege i njene obaveze su trijaža na ulazu, lična higijena korisnika, briga o zdravlju korisnika, ali i mnogo administrativnog posla.
"Svakodnevno srećem između 10 i 15 korisnika i najveći izazov je ispuniti im želje, reagovati preventivno i dati im istu količinu pažnje", kaže Slađana.
Logoped pripravnik Bojana Marić u Centru mijenja kolegicu koja je na porodiljskom odsustvu. Ona ističe kako bi voljela zadržati ovaj posao, jer je mnogo sadržajnije nego u bolnici ili ambulantama.
"Svako dijete je individua za sebe i ima svoje potrebe i mogućnosti, ali primjenjujem različite aktivnosti koje kreiram sama, ponekad čak i tokom samog tretmana, jer pratim trenutno raspoloženje i mogućnosti djeteta", kaže Bojana.
U početku je "Tračak nade" bio dnevni centar smješten u prostor za koji su roditelji sami plaćali kiriju, korisnici su se zabavljali gledajući televiziju i praveći ogrlice od obojenih makarona.
"Nama je na prvi sastanak došlo 14 roditelja i ja sam bila šokirana da uopšte postoji toliko porodica čija djeca imaju različite dijagnoze. Za svega nekoliko mjeseci okupilo se nas 20", priča Vilotićeva. Prisjeća se da je bilo dana kada nije vidjela smisao u onome što radi, kada bi poželjela da ostane kući, a onda bi pomislila da će doći korisnici i neće imati gdje ući ili gdje biti.
S vremenom se povećavao broj korisnika, rasle su njihove potrebe, širio se krug volontera i pripravnika. Volonteri su djecu pripremali za javne nastupe, odlazili su na festival u Tuzli i polako se mijenjao koncept rada, pa smo pokrenuli individualne tretmane, psihološku podršku. U jednom momentu imali smo 111 volontera koji su radili s njima, a sve aktivnosti koje su sprovodili bile su podržane od opštine Foča i načelnika Radisava Mašića.
Godine 2015, sticajem sretnih okolnosti, posjećuje ih delegacija američke ambasade u BiH te prepoznaje potencijal koji "Tračak nade" ima i korak po korak - ovo udruženje postaje dio mreže servisnih centara u BiH koje USAID podržava kroz projekat INSPIRE ili INSPIRACIJA.
"Nas šest bilo je zaposleno kada smo ušli u program USAID-a i to je bilo najbolje što je moglo da nam se desi, jer smo bili prilično izgubljeni i na prekretnici da li ostati ili nestati. USAID nam je pomogao da ideju pravilno usmjerimo, prošli smo brojne obuke i edukacije, napravili master plan za nove aktivnosti i za razliku od nekada, kada sam brinula samo o svom djetetu, sada imamo centar koji brine o više od 120 porodica", priča Viloitćeva.
Dok zaposlenici "Tračka nade" objašnjavaju šta i kako rade, korisnici su imali radionicu i crtali jesen, a onda su se pridružili razgovoru i rekli ponešto o sebi.
Petar Maksimović Pero u Centru pohađa kreativne i kuharske radionice, igra društvene igre i sluša muziku, a najsretniji je kada dođu studenti i volonteri, jer se s njima lijepo druži. Miladin Ćosović dolazi svaki dan, najbolji drugari su mu Petar, Kula i Gagi i najviše voli da se igra "ne ljuti se čovječe", sluša muziku, a posebno se raduje kada imaju kuharsku radionicu. Pohvalio se i da su išli na izlet u Trebinje i obišli crkvu, muzej i gledali ribe. Božica Popović je iz Čajniča i ima 16 godina, lijepu frizuru i zanimljive narukvice. Kaže da ima tremu i da joj slobodno kažemo ako je nismo razumjeli, a ona će se potruditi da ponovo ispriča jasnije. Završila je osnovnu školu u Čajniču, voli da glumi, sretna je što je lijepo prihvaćena u Centru i što postoje ljudi koji imaju razumijevanja za osobe s poteškoćama, a njen najbolji drug je Nemanja Kulić.
Kristina Milanović najviše voli kada imaju kuharske radionice, posebno voli da kuha kafu i kolače, a osoblje Centra je hvali kao dobrog organizatora i osobu koja voli da brine o svima. Kristinina mlađa sestra Aleksandra Milanović kaže da je njena porodica oduševljena aktivnostima koje "Tračak nade" nudi, ali i Kristininim napretkom ostvarenim u Centru.
"Ona ima epilepsiju i teži oblik intelektualne ometenosti te nije išla u školu. Sada ima 32 godine i ovdje je mnogo toga naučila - potpisuje se, obavlja mnogo drugih stvari koje bez Centra nikada ne bi naučila, ali mislim da je najvažnije to što se osjeća prihvaćeno", priča Aleksandra i naglašava da je Centar značajno promijenio život njene porodice, a posebno mamin.
"Kristina u Centar odlazi svakodnevno, pa je mama dobila vrijeme za sebe, jer zna da je Krisitna na sigurnom. Mi Kristinu nikada nismo krili, moji drugari je obožavaju, ali uvijek se nađe neko da pita kako vi s njom, kako ona brine o sebi i slično, a ne znaju da ljubav koju ona pruža ne možete dobiti od tipične djece", kaže Aleksandra.
U toku naše posjete i razgovora i Đole je prekinuo crtanje da bi razgovarao s nama - slikao je drvo u jesen i lišće bojio u smeđu boju, a inače voli da slika po kamenju.
Petrova mama Ranka Maksimović kaže da joj je osnivanje Centra promijenilo život nabolje.
"Petar ovdje ostaje osam sati, koristi sve tretmane, a ja radim četiri sata dnevno te ostalo vrijeme, dok je on ovdje, koristim da završim porodične obaveze. U školu je išao do petog razreda, potom u kombinovano odjeljenje, ali srednju školu nije moga nastaviti zbog fizičkih barijera. Sada je 'Tračak' njegovo sretno mjesto, ovdje je nastavio da uči", kaže Ranka.
Zorica Simović je majka dječaka s poteškoćama koji svakodnevno dolazi u "Tračak nade" dok ona u Centru radi kao higijeničarka.
"Ovdje ima priliku učiti važne životne vještine koje ga vode ka većoj samostalnosti. Prije Centra je bilo mnogo teže - bili smo stalno kući, mislila sam da samo ja imam problem, a sada srećem ljude sa sličnim problemima i dijelimo iskustva, bolje je kada čovjek pripada zajednici sličnih, a i on brže uči i bolje usvaja ono što mu neko drugi pokaže", priča Zorica.
Vilotićeva uočava da se posljednjih godina mijenja odnos društva prema djeci s poteškoćama.
"Krajem ljeta nam je došla majka koja ima sina od oko 40 godina - ona 11 godina zna za nas, prati naše aktivnosti i tek sada je prelomila. Jedna mama iz Ustikoline kaže da joj je 'Tračak' promijenio život - položila je vozački, našla posao, promijenio se i stav okoline prema njoj", priča Vilotićeva naglašavajući da su se neki učlanili tek da pripadaju negdje, a drugima je "Tračak nade" promijenio život.
Psiholog Aleksandra Salamadić iz Univerzitetske bolnice u Foči kaže da jako voli "Tračak nade" i da djecu tamo upućuje s mnogo povjerenja.
"Oni vole tu djecu i spremaju ih za život - uče ih da pređu ulicu, da naprave doručak, da održavaju ličnu higijenu... To se ne uči u školi, nastavnici nisu ni osposobljeni za to. Nekada su sa djecom s poteškoćama radili oligofenolozi, ali toga sada nema, a važno ih je osposobiti za život, jer roditelji neće vječno živjeti. Većina ljudi koji tamo rade su volonteri, rade bez naknade i čine sve što mogu. I znate šta - svi studenti koji tamo odu da volontiraju, a neće svi, postaju veoma dobri stručnjaci. Šaljem ih na volontiranje i djecu koja dolaze kod mene s nekim oblicima anksioznosti ili delinkventnim manifestacijama i svi tamo gube te devijacije, postaju veoma dobra djeca. Žao mi je što u 'Tračku nade' ne govore više o tim transformacijama, ali oni su tako skromni i posvećeni", kaže doktorka Salamadić.
