Provesti zaista jedan dan sa ultramaratoncem Željkom Blagojevićem, poznatijim pod nadimkom Čak, odnosno pratiti ga u stopu, a u isto vrijeme pisati novinarsko štivo je neizvodivo zato što većinu svog vremena ovaj sportista provodi trčeći!
Sa Čakom smo se našli u Čelincu gdje živi. Njegov dan počinje oko šest časova ujutro, a završava kasno uveče.
"Uglavnom volim rano ustati i to prije izlaska sunca. Prve jutarnje momente provodim pijući čaj, čašu vina ili rakije, a onda koristim svaku priliku da odem u prirodu i šumu na trčanje i šetnju. Vrijeme je totalno nebitno i čak ako se desi da je tri dana sunčano ja poželim kišu, jer ne volim monotoniju", započinje priču ultramaratonac.
Kaže da svaki dan mora da provede bar dva sata u prirodi, a ako ima nešto dogovoreno u Banjaluci, Prnjavoru, Tesliću ili u nekom drugom gradu on malo porani i na zakazani sastanak otrči. Jedna od destinacija "put pod noge" bilo mu je i Crnogorsko primorje. Autom i autobusom skoro nigdje ne ide.
Patike za prvu trku kupio na pijaci
"I kada me ljudi pitaju da li sam umoran, odgovorim da ne znam šta znači riječ umor. Mnogi prije nisu znali da se bavim trčanjem. Viđali su me svuda, a najčešće po okolnim brdima kako trčim i svi su mislili da sam tamo došao autom, pa onda tu malo trčkaram. Pitali su me i koliko sam otprilike u životu pretrčao kilometara. Izračunao sam da sam za ove 22 godine pretrčao oko 240.000 kilometara. Ljudima je to djelovalo puno s obzirom na to da je obim Zemlje 40.000 kilometara, pa je ispalo da sam šest puta optrčao Zemlju. Ali kad se to izračuna - to otprilike ispadne tako", sa ponosom ističe Čak.
On je tek prije šest godina počeo da se takmiči, na Fruškogorskom maratonu.
"Jedan čovjek me je vidio kada sam trčao od Foče na Zelengoru po paklenoj vrućini, nekih 77 km, a on je bio direktor tog maratona. I dok sam ja trčao, on je prošao pored mene desetak puta. Pitao je ljude ko je momak koji trči jer je on poznavao sve maratonce koji su se ikad takmičili. Ljudi su mu rekli da sam iz okoline Banjaluke i da se nigdje ne takmičim nego trčim onako... za sebe. Tada smo razmijenili brojeve i kada sam dobio zvanični poziv za tu trku, kome god da sam se obratio, sponzorima i firmama, nisam naišao na razumijevanje. Počeli su svi pričati da nisam normalan jer sam se prijavio na trku od 102 kilometra", priča nam Čak o svojim takmičarskim počecima.
Tada je otišao na pijacu i kupio patike za tridesetak maraka, traku selotejpa da ih zalijepi ako puknu negdje.
Na iznenađenje mnogih on je u toj fruškogorskoj trci ubjedljivo pobijedio. U cilj je utrčao čak 17 kilometara prije drugoplasiranog. Zanimljivo je i to da niko od novinara i ljudi koji su bili na cilju nije bio spreman za njegov dolazak jer su prve takmičare očekivali mnogo kasnije.
Oduševila ga djeca u enklavama
Željko Blagojević Čak nedavno je otrčao od Banjaluke do Kosova i Metohije. Utrčavši u sjeverni dio Kosovske Mitrovice završio je devetodnevnu trku, dugu 900 kilometara.
Njegova supruga Biljana pratila ga je na njegovom devetodnevnom putu kombijem, a na kraju su ga s oduševljenjem dočekale hiljade građana u Kosovskoj Mitrovici.
"Cijelim putem sam imao podršku naroda i to mi je davalo snagu da izdržim dalje. U jednom momentu sam čak imao i povredu noge, ali ništa me nije spriječilo da odem na Kosovo i pružim podršku našem narodu dolje", kaže Čak.
Navodi da su ga posebno impresionirala djeca koja žive u enklavama, i koja i pored svega šta im se dešava imaju jaku volju za život.
"I pored toga što se ne mogu puno kretati, puni su života, veseli, ali i razumni. Iznenadilo me i to što su mnogi u meni vidjeli idola i što su mnogi izrazili želju da se počnu baviti ovim sportom", kaže Čak.
Na putu prema Kosovu pratili su ga različiti vremenski uslovi. Pored kiše i sunca, na nekim dionicama dočekao ga je i snijeg.
"Zanimljivo je i to da su me iz pratnje molili da u tim trenucima uđem u vozilo, ali nisam htio jer sam sam sebi obećao da ću cijeli put pretrčati. Iako sam poderao čak četiri para patika i promijenio mnogo opreme, trud se isplatio", priznaje. Pošto je na putu do Kosova jeo ponekad samo tri voćke na dan, zapitali smo se odakle mu snaga da izdrži toliki napor, ako je već ne unosi putem hrane.
Planinarenje sa suprugom
"Kod mene je to možda malo drugačije nego kod drugih ljudi. Mene vjera i duh održavaju. Uopšte se ne oslanjam na hranu. Prvo i osnovno je da mrsna hrana i meso uopšte nemaju šanse ni za rezultat, ni za izdržljivost. Ako to pojedem, dobijem neku trenutnu snagu da mogu išprintati, ali nema šanse da trčim veće dužine. Uglavnom jedem voće, povrće i žitarice. Mlijeko i mliječni proizvodi zastupljeni su malo u mojoj ishrani, a od mesa jedem ribu i jagnjetinu. Ali što više trčim - manje jedem", priča Čak.
Često mu se desi da na nekoliko dana ode na planinu trčati i tad spava u pećinama, šatoru, raznim jamama… Tada iz dana u dan sve manje jede. Uzme poneku borovnicu, jagodu…
"Ja kad čujem žubor vode i cvrkut ptica dobijem neku neobjašnjivu snagu. Imam osjećaj da kad me neko nazove i nešto lijepo kaže da u tom momentu akumuliram veliku pozitivnu snagu", kaže on.
Pričajući o svojim svakodnevnim aktivnostima, Čak navodi da čita kad se vrati sa trčanja.
"Uglavnom volim da čitam duhovne i vjerske knjige, one me opuštaju. Volim naučne knjige, a na televiziji ako ne gledam sport i muziku, volim pogledati emisije o prirodi, životinjama i naučne emisije."
Ne volim dugo biti u gradu jer mu je boravak u prirodi pravi raj.
"Imam sreće da sam našao suprugu koja takođe voli planinariti i koja me razumije i podržava u svemu. Često zajedno idemo na planinarenje i izlete. Navikao sam je i da spava u šatoru i da se snalazi na planini, ali te zajedničke aktivnosti ćemo sad malo obustaviti jer očekujemo prinovu u porodici", sa smiješkom objašnjava Čak.
Dobio stalno zaposlenje
Najnovija vijest u njegovom životu je i stalno zaposlenje, trenutno obavlja funkciju referenta za sport u Centru za sport i kulturu u Čelincu.
"Ja sam 1985. godine završio srednju školu. Onda sam se zaposlio u vojnoj industriji nekoliko mjeseci i to je sve što imam radnog staža. Nakon toga je počeo rat, bio sam borac, a nakon rata sam radio u fabrici, kafiću za dnevnice, skupljao šumske plodove, sve da bih zaradio za opremu jer ovaj sport iziskuje dosta novca", kaže Čak.
I tih godina dok nije imao takmičarske rezultate, kada nije bilo na pobjedama nagrada i sponzora, bilo mu je veoma teško.
"Međutim, u posljednje vrijeme kako idu rezultati uspio sam da pokrivam troškove sa nagradama i sponzorima, barem sportsku opremu. Ali, moram da zahvalim svima koji su tada bili uz mene jer mi se znalo desiti i da posuđujem novac samo da bih trčao. Moj prijatelj Željko Dubravac me je stalno podržavao i borio se za mene i jedan je od rijetkih koji je razumio to čime se bavim", iskren je Čak.
On kaže da mu je ovaj stalni posao utoliko draži jer ga je prihvatio kao znak pažnje i jer zna da sve što je do sada radio ima neku vrijednost.
"Ovaj posao je baš ono što volim i što sigurno znam. Naravno da ću se i savjetovati s ljudima, pa će i oni prenijeti na mene neka svoja iskustva. Opština Čelinac ima puno talentovane djece koja se trude i postižu vrhunske rezultate, s obzirom na to da se izdvaja malo novca za sport", ističe Čak.
Smatra da toj djeci treba dati podršku, ne samo materijalnu već i moralnu, jer bi se moglo desiti da oni shvate da se niko ne bori za njih i da igralište zamijene kafićima i porocima.
"Možda će neko od njih krenuti i mojim stopama, a tada ću se ja naći tu da ga podržim i savjetujem jer znam koliko to znači", kaže Čak.