Miris trave na koju sam legao vraćajući se iz Donje u Gornju Pecku vratio me u djetinjstvo. Takav miris osjetio sam još samo u selu Glavice u Glamoču koje se nalazi pedesetak kilometara južnije, a u koje sam redovno kao dječak dolazio kod babe Jele, majčine majke, i igrao se sa rođakom Borom Gašićem.
Sličan miris u vrijeme koševine osjećao sam i u Petrovom Vrelu, takođe u Glamoču, u kojem sam posjećivao prababu Gospavu, očevu babu, i u kojem sam dane provodio sa stričevićima Pericom i Neđom Rakuljem.
Slike na bezbrižne dane igre i radosti vrtjele su se poput kadrova iz Kjubrikovih filmova toliko živo da je još uvijek živo i moje sjećanje na trenutak sjećanja na djetinjstvo.
Naime, na travi u Peckoj ležao sam prije nešto više od deset godina kao učesnik jednog od protestnih izleta za zaštitu rijeke Sane.
Od tada sam priželjkivao da se vratim u ovo selo koje me opilo mirisom poput onog iz mog djetinjstva.
U međuvremenu u Peckoj su odbranili, zaštitili i uredili Sanu. Ne samo da više nema priče o hidroelektranama protiv kojih se protestovalo, nego je Boro Marić, sa svojom organizacijom GreenWays, otišao krupnim koracima naprijed u uređenju i oživljavanju sela.
On je otvorio Centar za posjetioce ili, kako ga je nazvao, Vizitor centar, i sa svojom suprugom Aleksandrom organizovao nekoliko izdanja "Pecka outdoor festivala by Tropic", značajno proširivši smještajne kapacitete izradom bungalova i probudivši veliko interesovanje za prirodne ljepote ovog kraja. Nakon dva pokušaja dolaska na pomenuti festival, upravo na Aleksandrin poziv, u vikendu iza nas uspio sam da se organizujem i da dođem na šesto izdanje.
Iskreno, nedovoljno upoznat sa konceptom festivala, nisam do kraja znao šta da očekujem. Rečeno mi je samo da ponesem dobro raspoloženje, što sam i uradio.
Dobro raspoloženje, međutim, ovdje po nepisanom pravilu postaje još bolje.
Neposredno poslije dolaska u Pecku u prošli petak i neposredno poslije predaha na bali sijena koja je za potrebe festivala pretvorena u stolicu, otišao sam na prvi sprat Centra za posjetioce. Tamo je bilo u toku otvaranje izložbe instalacija "Bioawaking".
U prostoru sam zatekao sparinu, gužvu, nekoliko posuda sa vodom i solju, sto sa oznakom otiska na kružićima koji podsjećaju na mapu sunčevog sistema uz gomilu nekakvih kablova, pokoji zvučnik, jedan monitor i nekoliko ramova sa tekstom okačenim na zid. Riječ je o još jednom multimedijalnom projektu, kako ovakve instalacije obično nazivaju u javnosti. I dok su umjetnici, njih petoro ili šestoro, na otvaranju izložbe objašnjavali kako segment njihovog umjetničkog rada istražuje uticaj antopogenog zagađenja na staništa morskih ježeva u južnom Jadranu, jedan poznanik iz Mrkonjić Grada mi otprilike šapuće na uho: "Ovakve instalacije su redovne kod nas u mrkonjićkim selima, na prelima se ovdje samo o tome zbori."
Moram priznati, stari dobri humor kod mene ima veći prolaz od savremenih umjetničkih praksi, tako da se nisam usredsredio na priču o izložbi o kojoj sam tek shvatio da spaja nauku i umjetnost, da govori o zaštiti životne sredine i da postaje potpuno jasna tek kada umjetnici objasne "šta su htjeli da kažu".
Uz dužno poštovanje prema autorima instalacije i uz žal što zbog vrućine nisam posvetio vremena izložbi, moram da kažem da inače više od sličnih postavki volim kada djelo govori samo za sebe i kada ne nagađam šta je "pjesnik htio da kaže", jer "šta je htio, to je već rekao". Veče je potom otišlo u pravcu slobodnog druženja.
Sutradan, sve aktivnosti na otvorenom počele su u 12 časova.
Posjetioci su uz kotizaciju od 20 KM imali priliku da učestvuju u vožnji bicikla, pješačenju, sportskom penjanju na stijene, kanjoningu Koranom, radionici prepoznavanja samoniklog jestivog i ljekovitog bilja i gljiva, radionici snalaženja u prirodi, posmatranju ptica, sportskim i kreativnim igrama za djecu itd. Uz opremljene vodiče, mikrobiologe, pedagoge i druge stručne ljude iz raznih oblasti, svi zainteresovani su uživali u izabranoj oblasti. Od svega nabrojanog, jedan učesnik može za sebe da izabere samo jednu aktivnost u subotu, a drugu u nedjelju, jer, pošto počinju u isto vrijeme, sve aktivnosti se ponavljaju sutradan.
Kako je "Pecka outdoor", zapravo, festival za cijelu porodicu, pozitivno je što različite aktivnosti otprilike i završavaju u isto vrijeme, tako da roditelji mogu da izaberu nešto za djecu, a nešto za sebe, te da se, po želji, razdvoje na otprilike četiri sata.
Dva drugara i ja izabrali smo kanjoning Koranom.
Uz iskusnog vodiča i planinara Marka Đurovića iz Mrkonjić Grada hodali smo kanjonom rječice Korana, prve pritoke Sane, koja izvire u Baraćima. Iako je naša rječica poprilično sasušila i ima neuporedivo manje vode nego u Cvrckoj, čijim smo kanjonom hodali prije mjesec dana, Korana je i u ovakvim uslovima imala šta da nam ponudi.
U hladu kanjona, hladnu Koranu na mjestima gdje nije presušila, u jednom trenutku smijenila je još hladnija Sana, čija smo tri izvora obišli na kraju ove avanture, sastavši se sa ekipom koja je odabrala pješačenje do ovih bisera uz vodiče iz banjalučkog "Samita", mrkonjićkog "Vidika" i iz drugih planinarskih društava.
Pored tri izvora jednostavno nazvana Pećina, Slap i Suvo vrelo, obišli smo i hidrološki fenomen, estavelu Mračaj. Cijeli ovaj potez od nekoliko kilometara, u okviru kojih se spajaju Korana i tri navedena kraška vrela u rijeku Sanu, popularnu Sanu river, posebno u toplim julskim danima, najljepše je mjesto u državi na kojem se čovjek može naći. Trenutak u kojem nas je grijao topli ljetni pljusak, nakon plivanja u jednom od izvora Sane, čija temperatura vode iznosi oko sedam stepeni, jedan je od onih koji se pamte cijeli život.
"Medna, Pecka, Gerzovo, Baraći/ mala moja, tu ćemo se naći", distih je ojkače iz ovih krajeva koji mi se ostvario sutradan. Trećeg dana ovogodišnjeg "Pecka outdoor festivala", upravo tu na izvoru rijeke iz pjesme Bore Kapetanovića, pronašli su me supruga, sin, sestra koja je dobila ime baš po babi sa početka ovog teksta i sestrina djeca. Oni su se nakon penjačkih aktivnosti po zvizdanu uvjerili u moju tezu o trenutno najljepšem mjestu u zemlji. Tu su se rashladili i da'nuli dušom.
U Gornju Pecku, epicentar festivala, svježina je ovaj put dolazila tek noću.
U subotu naveče, praćeni posebnim uzbuđenjem, lampione su puštali djeca i odrasli, na taj način šaljući poruku ljubavi, mira i zajedništva. Lampioni želja su, koliko sam čuo, već postali tradicija na festivalu. Kako je u subotu bio dan žalosti u Republici Srpskoj, u nedjelju poslije ponoći, na pozornicu je izašao norveški ili, kako sam sebe naziva, vikinški basista Per Matisen i njegov džez kvartet. Kvartet još čine Amar Češljar, bubnjar, Tatjana Topić, vokal, i Milan Savić, klavir. Navedeni četverac je besprijekorno i virtuozno izvodio fjužn džez kompozicije, dok su stariji raspjevani lokalci iz Pecke tražili da sviraju nešto domaće. Sa ovim jako dobrim i plemenitim ljudima na čelu sa izvjesnim Božom pričao sam dva sata prije svirke i uvjerio se u njihovu ljubav prema selu.
Božo, kako mi je rekao, toliko voli Pecku da ne zna kako je preživio drugi dio 1995. i prvi dio 1996. godine, jedini period života kada zbog izbjeglištva nije živio u svom selu. To što džez muzika i umjetničke instalacije nisu njegov "komad kolača", njemu je najmanji problem u životu. Uprkos teškoj sudbini o kojoj mi je govorio, ostao je nasmijan i takav je, kako kaže, od rođenja. Pecka je mjesto dobrih ljudi i mjesto za sve dobre ljude. Njeni krajolici, čini se, ne bi dozvolili da bude drugačije.
Domaća muzika stigla je tek sljedeću noć kada su nastupile Vanja Mišić i Sanja Zelić.
No, na ovom festivalu muzika nije u prvom planu. Ovdje je bitno prvenstveno druženje i, pored neprikosnovene prirode, najveći izvozni proizvod Pecke je gostoljubivost. Pomenuo sam da se za vanjske aktivnosti plaćala kotizacija u iznosu od 20 KM. Sa druge strane, ulaz na festival, edukativno-kreativne radionice za djecu koje su trajale u subotu i nedjelju od 16 do 18.30 časova, koncerti, pantomima "Mimoza iz Oza" glumca Ilije Ivanovića i još mnoštvo toga, bilo je potpuno besplatno. Organizatori festivala uz pomoć sponzora besplatno su dijelili voće i vodu, kao najnasušniju čovjekovu potrebu.
Flaširanu vodu pili su svi oni koji se nisu spuštali šest kilometara dalje do izvora Sane. Piti rijeku u kojoj se kupaš jedan je od najvećih luksuza u današnjem svijetu. To sam ovdje otkrio, a to zasigurno znaju i organizatori "Pecka outdoor festivala". Znaju jer je ovaj festival sve osim komercijalnog. Ovdje je riječ kapital gotovo stran pojam. Jasno, tu postoji šareni market, postoji prodaja zanatskog i industrijskog piva. Na tezgama je moguće pazariti domaći med i sir, ali, prosto, zarada ovdje nije primarni cilj. Cilj je domaćinski odnos i, po mom dubokom uvjerenju, cilj organizatora festivala i njihove vjerne vojske volontera jeste povratak prirodi i čovjekov sklad u njoj i sa njom.
To otkriva i slogan festivala - zajedno pod zvijezdama, koji još aludira i na noćenje u kampu u okviru festivalske zone.
U Peckoj se, sa druge strane, i danas rado sjećaju svojih zvijezda u vidu znamenitih ličnosti. Bilo je tu prota, mladobosanaca, akademika, umjetnika, reprezentativaca. Braća Gojko i Duško Pijetlović, bivši vaterpolo reprezentativci Srbije, čiji korijeni vuku iz Gornje Pecke redovni su gosti na svojoj očevini i u selu. U prošlosti, dakle, ovo mjesto nije imalo potencijal samo u prirodnim ljepotama, nego i u ljudima. "Pecka outdoor festival" je tu da se u prirodni vrati i ljudski potencijal, jer ako ne bude djece koja će osjetiti tamošnji miris trave, onda je sve uzalud.
