Četiri do osam odsto djece u Bosni i Hercegovini nije upisano u škole u 2006/2007. školskoj godini, tvrde nadležni u UNICEFu.

Razlozi zbog kojih ovaj procenat djece nije upisan u školu su višestruki. U UNICEF-u tvrde da je uglavnom riječ o djeci koja su najisključenija u društvenom i ekonomskom segmentu ukupnog bh. društvenog života. Ostale institucije, koje prate upis djece u škole, smatraju kako je prevashodni razlog zbog kojeg djeca u velikom broju nisu upisana u škole socijalni status porodica u kojima žive. Roditelji nemaju dovoljno novca da svojoj djeci kupe knjige i školski pribor, tako da im je jednostavnije da djecu ostave u kući, pa čak i po cijenu njihove nepismenosti. Ovaj problem, kako tvrde predstavnici pomenutih institucija, prilično je izražen u ruralnim područjima BiH i u manjinskim grupama.

Za knjige nema para

`Prema podacima kojima raspolažemo, u ovu školsku godinu upisano je od 92 do 96 odsto djece. Upitno je šta je sa onih četiri do osam odsto djece koja nisu upisana u škole. Vjerujemo da je riječ o djeci iz manjinskih grupa i koja dolaze iz ruralnih područja BiH. Međutim, broj djece koja napuštaju školu je znatno veći. Ne možemo biti sigurni da su podaci kojima raspolažemo potpuno tačni ili je riječ samo o procjenama. Moramo uzeti u obzir da bh. statistički sistem nije prilagođen da prati ne samo upis djece u škole, nego i ostale oblasti u bh. društvu`, objašnjavaju u UNICEF-u.

U UNICEF-u tvrde kako uglavnom djeca iz romske populacije nisu upisana u škole, ali i da je veliki broj djevojčica koje se same ispisuju iz škola ili to za njih rade njihovi roditelji.

Senada i Šaban Topić samo su jedan bračni par koji je bio prisiljen da zbog nedostatka novca za školovanje ispišu svog sina Semira iz osnovne škole. Porodica Topić živi u naselju Borova Ravan pokraj Gornjeg Vakufa. Imaju šestoro djece. Njihovih petoro djece i danas pohađaju nastavu u osnovnoj školi. Najstariji sin Semir, nažalost, zbog siromaštva njegove porodice, morao je napustiti školu.

`Živimo u porodičnoj kući u Borovoj Ravni. U kući nas je devetoro i niko ne radi. Šaban i ja imamo šestoro djece. S nama živi i Šabanova majka. Dvoje naše djece i dalje pohađa nastavu u Osnovnoj školi 'Voljevac' u Gornjem Vakufu. Troje najmlađih upisali smo u osnovnu školu u našem naselju. Do škole u Gornjem Vakufu djeca pješače dva i po sata, jer nismo u mogućnosti da im kupimo karte za gradski prevoz`, priča Senada Topić.

Kaže kako je bila prisiljena da zbog siromaštva najstarijeg sina Semira ispiše iz OŠ `Voljevac` u Gornjem Vakufu.

`Semir je bio ranjen u ratu. Nemamo novca da mu kupimo kartu za autobus. Zbog zdravstvenih problema ne može pješačiti. Nemamo novca ni da ga opremimo u školu. Muž i ja nigdje ne radimo. Semiru za školu trebaju knjige, školski pribor i odjeća. Nismo bili u mogućnosti da mu sve to obezbijedimo pa smo ga ispisali iz škole. Da ga nismo ispisali, Semir bi sad pohađao osmi razred`, rekla je Senada, naglasivši kako je pomoć tražila od nadležnih u općini Gornji Vakuf.

`Taj pokušaj bio je bezuspješan. U općini su mi kazali kako nemam pravo na pomoć, odnosno da ne zadovoljavam kriterije po kojima bih trebalo da dobijem pomoć za školovanje svoje djece. Čak su mi i zamjerili što imam šestoro djece. Poručili su mi da imam jedno ili dvoje djece mogla bih ih školovati. Ljudi koji bi trebalo da nam pomognu ne vjeruju u kakvoj situaciji se nalazimo. Cijelo ljeto muž i ja kupili smo šumsko voće i prodavali ga kako bismo ovih petoro djece, koja i danas pohađaju nastavu, upisali u školu`, istakla je Senada Topić.

Pomoć

Duška Golić, portparol Ministarstva prosvjete i kulture RS, navodi da ovo ministarstvo trenutno prikuplja podatke iz svih škola kako bi imali validne podatke o broju djece u RS koja ne pohađaju osnovnu školu.

`Od škola očekujemo da nam u narednom periodu dostave te podatke, a ukoliko se ustanovi da je uzrok nemogućnosti školovanja djeteta siromaštvo, Ministarstvo prosvjete i kulture RS će postupiti u skladu sa svojim ciljevima i pomoći toj djeci da pohađaju ili nastave školovanje`, navela je Golićeva.

Nikola Dorontić, koordinator za razvoj u banjalučkom Centru za socijalni rad, navodi da ovaj centar pokriva Banjalučku regiju te da svojim korisnicima, koji spadaju u socijalno ugrožene osobe, pokušavaju pomoći kroz razne programe.

`Trenutno nemamo informacije da djeca korisnika naših usluga ne pohađaju osnovnu školu. U saradnji sa Administrativnom službom grada i pojedinim školama na početku školske godine napravimo program podrške kroz jednokratnu pomoć u koju spada i obezbjeđivnaje udžbenika. Naša orijentacija je da stvorimo bar minimalne uslove, kako bi djeca koja koriste naše usluge mogla ići u školu`, istakao je Dorontić.

Zemira Tufekčić iz Banjaluke, korisnik Centra za socijalnu zaštitu, samohrana je majka sedmoro mališana od kojih njih četvoro ide u školu. Habiba pohađa treći razred osnovne škole, Šerifa četvrti, dok Anes ide u deveti razred. Petnaestogodišnja Adna pohađa prvi razred Škole učenika u privredi.

Tridesetosmogodišnja Zemira i njenih sedmoro mališana, žive u dvjema vlažnim prostorijama bez elementarnih uslova za život, s primanjima od 115 KM socijalne pomoći. Iako žive u teškim uslovima Zemira navodi da joj sva djeca redovno pohađaju nastavu.

`Djeca su od Centra za socijalni rad dobila dio knjiga za školu, a jedan dio su dobili iz škole. Ipak, da bih opremila djecu, potrebna je i garderoba, obuća, sveske..., a za to nemam sredstava`, priča Zemira i dodaje da joj je najveća želja da joj sva djeca završe školu i postanu ljudi.

Nepismenost u BiH

Prema podacima Misije OEBS-a u BiH, skoro 48 odsto žena i 25 odsto muškaraca u seoskim područjima BiH nepismeno je i nema završeno osnovno obrazovanje. U urbanim sredinama bez završene osnovne škole je 7,8 odsto muškaraca i 22,25 odsto žena, Glavni uzroci za ove poražavajuće postotke su, kako smatraju u OEBS-u, loši finansijski i socijalni uslovi, udaljene škole i to što nema prevoza za učenike, nepostojanje škola za djecu s posebnim potrebama... Posljedice se pripisuju ratu, velikom broju razorenih škola i lošim uslovima života.

Iako su ovo neslužbeni podaci kojima se trenutno u BiH barata, jer se službeni dobijaju u paketu s popisom stanovništva, ovoliki postoci nepismenosti, naročito ženske populacije u ruralnim područjima, na početku 21. vijeka predstavljaju razlog za uzbunu. Iz Ministarstva prosvjete RS navode da je teško potvrditi, ali i demantovati podatke OEBS-a bez popisa stanovništva koji treba da se uradi 2010. godine.

Ivan Šijaković, sociolog i profesor na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci, smatra da BiH jeste suočena s problemom nepismenosti, te da je jedan od osnovnih razloga što je naša zemlja na niskom nivou opšteg kulturnog stanja.

`Naša zemlja je kasnije krenula u obrazovni razvoj, a problem nepismenosti se vuče još od ranije kada je veoma malo stanovništva u ruralnim sredinama smatralo da će im škola donijeti uspon u karijeri i kada je uglavnom bio zastupljen prosti rad. Uspon obrazovanja ruralnog stanovništva je počeo osamdesetih godina, ali ga je ponovo prekinuo rat`, smatra Šijaković.

Razlozi ovolikog broja nepismenog stanovnišva, prema njegovom mišljenju, su socijalnog i patrijarhalnog karaktera.

`Ljudi se bore za goli život, naročito na selu gdje u nekima od njih nema čak ni struje. Odsječeni su od civilizacije, ne gledaju televiziju, ne slušaju radio, ne čitaju štampu i onda iz revolta neće da šalju djecu u školu, jer nemaju elementarne uslove`, navodi Šijaković.

Takođe, u nekim ruralnim sredinama BiH ženska djeca se patrijarhalno odgajaju, a roditelji ne dozvoljavaju djevojčicama da nastave školovanje poslije završena četiri razreda osnovne škole.

Lamija Tanović, profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, koja istražuje problem upisivanja, odnosno neupisivanja djece u škole i nepismenosti u BiH, tvrdi da je problem nepismenosti naročito izražen u Cazinskoj Krajini i srednjoj Bosni, te potvrđuje da je procenat nepismenih žena mnogo veći od nepismenih muškaraca.

`I prije rata BiH je bila jedna od najslabije obrazovanih područja u Evropi i regiji. BiH je 1991. godine imala 9,9 odsto nepismenog stanovništa. Pritom definicija nepismenosti nije baš jasna. Da li su to oni koji stvarno ne znaju ništa napisati ili su to pak oni koji nisu završili bar četiri razreda osnovne škole? Tu ima raznih varijacija. Sigurno je da su to ljudi koji se teško snalaze u pisanom tekstu. Rat i sve ono što se dešavalo poslije njega, ponovno konstituisanje države, ta strašna ekstravagantna državna struktura koja ima 14 ministarstava obrazovanja, su problem nepismenosti još više izrazili. Činjenica je da smo zemlja sa strašno malim nacionalnim dohotkom, da smo siromašna zemlja, da imamo veliki procenat populacije koja živi ispod nivoa siromaštva. Sve ovo uzrokovalo je da procenat nepismenosti bude viši od 20 odsto. Time smo postali najnepismenija zemlja u Evropi`, objašnjava Tanovićeva.

Tanovićeva kaže da nepismenost ruralne ženske populacije prelazi tri odsto.

`Dva su bitna razloga zbog kojih se danas nalazimo u takvoj situaciji. Obično nepismeni roditelji kreiraju nepismenost kod svoje djece. Nepismeni roditleji uglavnom imaju dva sina i tri kćeri. Kćeri su ostale kod kuće da pomažu, a sinovi idu u školu kako bi se makar znali potpisati kad mu potpis bude trebao. Postoji i nasljeđe po kojem je ženi manje potrebno da bude pismena. I evidentno je multipliciranje nepismenosti u familiji. Obično muž kaže: nisam nešto pretjerano pismen, nije ni moja žena. Prema tome ne trebaju mi ni kćeri biti pismene. Mnogi roditelji kažu da im je obrazovanje skupo. I onda kad biraju ko će ići u školu, odaberu muškarca jer je on spremniji. On može šest kilometara pješice ići kroz šumu, a djevojčica ne može. Dakle, s jedne strane siromaštvo, a sa druge neobrazovanost kreiraju strašan procenat nepismenih u BiH`, naglašava Tanovićeva.

Ona smatra kako ovaj problem može biti uspješno riješen. Pošto u Bosni i Hercegovini ne postoji ministarstvo obrazovanja na državnom nivou, Ministarstvo civilnih poslova BiH projekat opismenjavanja stanovništva trebalo bi da prepozna kao prioritet.

`Za zemlju koja troši tolike pare na administraciju i mnoge druge gluposti, da samo fragment tog budžeta bude odvojen za opismenjavanje, značilo bi mnogo. U normativnim aktima istaknuto je da je obrazovanje besplatno. To nije tačno i moramo ga napraviti takvim. Roditelji ne plaćaju učitelje, ali silne pare daju za knjige, školski pribor. Država mora napraviti odgovarajući fond za obrazovanje, posebno za osnovno koje je besplatno. Roditelji koji ne mogu školovati svoje dijete moraju platiti kaznu. Kako će platiti kaznu? I masa roditelja odleži u zavoru, zato što nemaju izlaz`, kaže Tanovićeva.

Oko 125 miliona djece u svijetu ne ide u školu

Oko 65 miliona djevojčica širom svijeta ne može da se školuje, što povećava vjerovatnoću da će umrijeti na porođaju, imati bolesnu djecu ili živjeti u teškom siromaštvu, saopštio je nedavno Fond UN za djecu (UNICEF).

U svom godišnjem izvještaju, UNICEF je naveo da ukupno 121 milion djece širom svijeta ne ide u školu, a da je među njima devet miliona više djevojčica nego dječaka. U većini industrijalizovanih zemalja i u velikom dijelu Latinske Amerike trend je suprotan od onog u većem dijelu Azije i podsaharskoj Africi - dječaci su ti koji napuštaju školovanje ili imaju loše ocjene, dok djevojčice postižu dobar uspjeh u školi, pokazalo je istraživanje.

U podsaharskoj Africi u 2004. godini 24 miliona djevojčica nije pohađalo školu, što je četiri miliona više nego 1990. i ukazuje na dio posljedica značajnog smanjenja strane pomoći.

Najmanji procenat djevojčica koje se školuju zabilježen je u Somaliji, gdje se od 1996. do 2004. školovalo samo 11 odsto ženske djece. U istom periodu u Tadžikistanu, Holandiji i Švedskoj školovalo se sto odsto djevojčica, a u Saudijskoj Arabiji 58 odsto. Broj djevojčica koje se školuju u SAD iznosi 95 odsto, isto koliko i u Vijetnamu.

U izvještaju se zato od državnika i drugih vođa traži da hitno preduzmu sedam konkretnih koraka - da obrazovanje djevojčica bude osnovni razvojni poduhvat, da stvore nacionalnu kulturu koja će favorizovati obrazovanje ženske dece, da ukinu školarine, ma kako niske bile, već da školovanje bude univerzalno, besplatno i obavezno.

Posljednji zahtjev UNICEF-a je da međunarodna finansijska pomoć za obrazovanje u siromašnim zemljama iznosi deset odsto budžeta za školovanje u tim zemljama i da prioritet za njeno korištenje imaju programi koji favorizuju djevojčice. Takođe se opominju industrijalizovane zemlje da poštuju obavezu koju su preuzele i izdvoje 0,7 odsto bruto nacionalnog proizvoda za tu pomoć.