Slavica Kurtinović (39) iz čelinačkog sela Branešci, za koju mnogi kažu da od konca i najlona stvara umjetnička djela, rijetka je žena iz tog kraja, a i šire, koja svojim radom od zaborava trga mnoge zanate kojima prijeti izumiranje.
Jedan od rijetkih koji je već zaboravljen i skoro iskorijenjen je snovanje pletiva za tkanje ponjava i tkanina koje su naše stare bake tkale na starim ručnim mašinama zvanim natre.
Pomoć najbližih: Uz pomoć svojih najbližih muža Draga te djece Božidara i Svjetlane, kao i svekrve Živane i svekra Milenka, Slavica i danas umije da od tankih konaca pripremi podlogu na koju se postavlja materijal i tkaju ponjave. A to je zaista teško.
"Ovaj zanat sam naslijedila od komšinice Dragoslave Kurtinović, koja i dan-danas radi ovaj posao. Ali prije 15 godine vjerovatno je osjetila da poslije nje niko neće imati to da radi i zamolila me da me poduči tom zanatu. S oduševljenjem sam to prihvatila i danas sam ponosna na to jer znam da radim posao koji malo ljudi umije da radi. Na početku sam gledala šta radi Vidosava i onda sam krenula da radim sama. Na početku je bilo grešaka, ali kako je vrijeme odmicalo sve sam profesionalnije radila", započinje svoju priču ova vrijedna domaćica.
Za snovanje pletiva Slavici dolaze ljudi iz susjednih sela. Svoju malu radnju smjestila je u podrum porodične kuće.
U podrumu kuće Kurtinovića zatičemo davno napravljenu mašinu vito, s kojom je ona krenula u rad na tom rijetkom poslu.
Sjeća se Slavica da su joj drvenu mašinu, zvanu vito, napravili svekar Milenko i sada pokojni Rade Žarić, ugledni braneški domaćin. Kaže da joj je nedavno Slavko Peulić napravio i postolje za mosurove.
"Postupak snovanja je jako komplikovan. Na samom početku se mora odrediti dužina koju naruči kupac. Obično je to od 10 metara pa nadalje. Jedanput kada se obiđe oko vita je tri metra. Nakon toga se određuje širina. Što se više puta okrene to će ponjava biti šira", objašnjava Slavica.
Dodaje da se širina mjeri u psamama, a da je jedna psama 30 žica.
"Nakon namotavanja pređe na vito određene dužine i širine, pređa se skida s mašine i prenosi na malu improvizovanu natru i onda se provlači kroz grablje specijalno pripremljene za to", priča Slavica.
Kada je iščešlja uz pomoć nekoga od ukućana Slavica, pletivo namota na vratilo koje se postavlja na natru i na to se vrši tkanje.
Da bi pripremila 30 metara tkanine Slavici je potrebno nekoliko sati rada. Međutim, u zadnje vrijeme sve je manje posla.
"Nažalost, prošle godine sam imala jedan ili dva naručena posla. Ove godine još se niko nije javio. Kao da su ljudi zaboravili tkati i kao da će taj zanat da izumre. Moramo se potruditi da to spriječimo. Ja ću dok sam živa njegovati tradiciju starih koji su nam ostavili iza sebe ove rijetke zanate", kaže Slavica.
Cijenu svojih radova ne određuje već uzima onoliko koliko je potrebno da kupi utrošeni materijal i vrijeme.
"U suštini, sve se može dogovoriti, samo da ima posla", kaže Slavica.
Međutim, ovo nije jedini zanat koji Slavica praktikuje. Obožava da hekla i to je prevazišlo puki hobi jer je prije nekoliko godina počela da izvodi eksperimente od heklanog materijala. I to joj odlično ide od ruke.
"Nakon što sam isheklala nekoliko stolnjaka i ukrasnih ploča, odlučila sam da počnem da pravim razne predmete od heklanja, tako da danas izrađujem šešire, torbice, ruže, korpe od šišarki i druge predmete", kaže ona.
Na stolu u kući su njene rukotvorine koje često završe kao poklon najbližima, ali ponekada poneki predmet i proda kako bi, kaže Slavica, pokrila osnovne troškove konca i rada.
Ova žena je pravi primjer kako se čuva životna okolina. Od bačenih i istrošenih najlonskih vrećica izrađuje korpice za bombone ili orahe.
Vrijedna porodica Kurtinović vodi računa i o izgledu svog dvorišta, koje izgleda poput prave cvjetne oaze.
Najviše oko cvijeća radi Slavičina kćerka Svjetlana, koja obožava cvijeće.
"Moja kćerka obožava cvijeće. Od malena je sa mnom radila, okopavala i sadila cvijeće svih vrsta i boja", kaže Slavica.
Pored snovanja, cvijeća i drugih poljoprivrednih radova, Slavica umije da napravi nekoliko desetina vrsta kolača i torti i po tome je poznata u selu. Često se desi da joj neko naruči kolače i torte, što ova vrijedna domaćica sa zadovoljstvom uradi.
"Ne plašim se nikakvog posla jer volim da radim. Radiću dokle budem mogla, a na svoju djecu ću prenijeti radne navike i zanate koji će nekada biti cijenjeni. Nisam razmišljala kome ću otkriti tajnu snovanja, ali ne bih imala ništa protiv da to nauči kćerka Svjetlana", kaže Slavica.