Spoj mladosti i iskustva u pojedinim poslovima može da bude od neprocjenjivog značaja. Mlađe kolege su spremne da uče od onih koji u službi rade po nekoliko decenija kako bi kvalitetno obavili svoj posao. Starije kolege su tu kako bi iskustva podijelili s onima kojima godine rada tek predstoje.
Kroz naredne redove zavirićemo u živote nekih od najstarijih i najmlađih radnika iz redova policije, vatrogasaca i medicinskih tehničara iz Službe hitne pomoći.
Banjalučanin Munib Haradžić, jedan je od najstarijih radnika Centra javne bezbjednosti Banjaluka, gdje radi od 1979. godine. Sa druge strane, Svjetlana Dojčinović je sa godinom i po dana rada najmlađi zaposleni u toj službi.
Tokom svoje profesionalne karijere Haradžić se susretao s raznim situacijama, problemima i profilima građana.
"Radio sam kao inspektor u civilu, uniformisani inspektor, kao zamjenik komandira stanice u Mejdanu i komandir te policijske stanice. Uvijek se zadesilo da budem na rukovodećim funkcijama, ali i tako sam se susretao sa svakakvim ljudima. Zaista jedno veliko iskustvo", kaže Haradžić.
Ističe da je ljudima pomagao jer je to, smatra, dužnost policije.
Slušajući svog starijeg kolegu, mlada banjalučka policajka Svjetlana Dojčinović nimalo se ne plaši radnih godina koje slijede.
"Ne čini mi se teško. Otac mi je policajac, odrasla sma uz njega i on mi je bio uzor od početka. Poslije srednje škole MUP-a upisala sam fakultet kako bi se usavršila i pomagala ljudima", kaže Dojčinovićeva.
Zavođenje reda, smirivanje tuča
Munib Haradžić prisjeća se i prvih velikih zadataka koje je uspješno obavio.
"Na samom početku karijere sjećam se da sam kao mladi komandant odlazio na Kosovo u službu. Tamo su tada bile demonstracije koje su od mene napravile pravog policijskog komandira. Komandovao sam jednim dijelom združenih snaga koje su održavale javni red i mir. To je bilo moje prvo iskustvo u radu", priča on.
Poslije toga uslijedio je i najupečatljiviji događaj u njegovoj karijeri. U saobraćajnoj nesreći koja se dogodila u banjalučkom naselju Starčevica sa svojim kolegama Munib je hrabro intervenisao i zahvaljujući tome spasene su dvije djevojčice.
"Tada sam bio srećan i znao sam da se nisam pokajao što sam došao u policiju. Kao tehnolog mogao sam da biram gdje ću da radim, ali sam izabrao policiju. Želio sam da pomažem ljudima", naglašava Haradžić.
Svjetlana Dojčinović, iako relativno kratko u službi, već je imala raznih iskustava, kao što su privođenje poznanika, intervenisanje u masovnoj tuči...
"Nemam problema što sam žensko, a još i policajka. Nosim uniformu i kao i ostale kolege nametnem stav. U policiji nema emocija. Moramo se saosjećati sa ljudima i nema diskriminacije po polu i godinama jer svačija prava moraju biti poštovana", naglašava Dojčinovićeva.
Ne libi se da tražiti savjet od starijih kolega i svoga oca. A do sada joj je i trebao. Na početku službe s kolegom je patrolirala u banjalučkom naselju Lazarevo kada je izbila masovna tuča u lokalu.
"Odmah smo otišli na lice mjesta i pozvali pomoć. Čim smo se pojavili, tučnjava je prestala, ali je još vođen verbalni duel. Već tada je bilo privođenja", sjeća se ona.
Ubrzo poslije toga privodila je poznanika. Priznaje da je to ružan osjećaj, ali napominje da ona mora da sprovodi zakon.
Najviše se potresla kada je intervenisala prilikom nasilja u porodici, gdje su je djevojčice od četiri i osam godine zagrlile i molile da im odvede tatu.
"U ovom poslu moraš biti i psiholog i roditelj. Dok je kolega razdvajao roditelje, ja sam odvela dejvojčice u sobu i smirivala ih. Bile su pod stresom", kaže Dojčinovićeva.
Tokom karijere dešavaju se i komične situacije. Munib Haradžić je jedno vrijeme bio u službi kao šef operativnog dežurstva i radio je noćne smjene.
"Zaspao sam na dežurstvu - desi se svakome. Kada bih rekao da nisam, slagao bih vam. Ali, išao sam u kontrole, pa sam nalazio ljude da spavaju. Dobar razgovor s policajcima i sve bude riješeno", kaže on.
Ako ste policajac, lako ćete steći neprijatelje, jer svako kome napišete prijavu neće vas smatrati omiljenom osobom.
"Naše porodice trpe zbog posla kojim se mi bavimo. I ja volim izaći, ali kada me neko pozove na posao, odmah se odazovem. Kada planirate roštilj, slavlje ili nešto drugo, služba ne trpi. Uvijek se moraš odazvati pozivu pretpostavljenog", otkriva Haradžić.
Spremna je i Svjetlana Dojčinović na sve izazove. Ali nosiće se s njima, jer je posao u policiji prije svega njena velika ljubav.
"Prsa u prsa" s vatrom
Kao i policajci, i vatrogasci uvijek moraju biti spremni za akaciju.
U banjalučkoj vatrogasnoj jedinici najstariji vatrogasac je Milenko Bogradović (53) koji u službi radi već 28 godina. Najmlađi radnik je Igor Bogdanić (21), koji je u vatrogastvu malo više od godinu.
Bogradović smatra da je Vatrogasna jedinica uvijek bila na vrhuncu zadatka. Od formiranja imala je, kaže, opremu za gašenje svih vrsta požara, a kako je vrijeme odmicalo, sve lakše je bilo raditi.
"Sjećam se svoje prve intervencije koja se odvijala u Rosuljama. Gorio je stan, a unutra je bilo nekoliko djece koju su roditelji ostavili samu. Dim je bio na sve strane, vatra je gutala zgradu, a mi vatrogasci smo upadali unutra sa gas-maskama i evakuisali mališane na krov. Bio sam izuzetno srećan nakon uspješne intervencije, jer sam osjećao da sam nekom pomogao", priča Bogradović.
I mladi Igor Bogdanić sjeća se svoje prve intervencije u banjalučkom naselju Borik, gdje se dogodila saobraćajna nezgoda i gdje su izvukli čovjeka iz smrskanog automobila. Takođe se osjećao srećno.
Svoju ljubav prema vatrogascu Bogdanić je naslijedio od oca koji je preminuo prije 11 godina.
"Oduvijek sam želio da postanem vatrogasac i ispunila mi se želja. Nakon završene srednje saobraćajne škole odmah sam se prijavio za vatrogasca i krenuo u humanu misiju. Nadam se da ću i dalje ostati u službi koju volim i još planiram da upišem višu vatrogasnu školu", kaže Bogdanić.
U vatrogastvu su neizostavne i rizične situacije. Stariji vatrogasci su dakako više iskusili takvih situacija kao i naš sagovornik Milenko Bogdanović koji je nekoliko puta bio "prsa u prsa" s vatrom.
"Sjećam se požara u Rakovačkim barama, gdje se zapalila auto-radionica sa nekoliko plinskih boca unutra i boca s kiseonikom. Vatru nismo mogli obuzdati, jer je plin curio na sve strane. Ušao sam u vatru i iznosio bocu po bocu dok je jedan od vatrogasaca šmrk usmjeravao prema meni gaseći i bocu i mene", sjeća se on.
Bogdanić nije imao rizičnih intervencija, ali spreman je na sve izazove koji budu stavljeni pred njega. Kako kaže mladi vatrogasac, treba da ima volju da uči i vježba.
Milenko Bogradović u svojih 28 godina rada ugasio je nekoliko hiljada požara, a do sad nije zabilježio nijedan neuspjeh.
"Gasili smo velike vatre i intervenisali kod najtežih saobraćajnih udesa. Pamtim požar prije šest godina na pilanama u Jablanu i na Kolima kada je bilo 20 stepeni ispod nule. Mi smo bili promrzli, ali spasili smo pilanu. Desi se da dođu ljudi da nam zahvale kao što je gazda te pilane dolazio da nam zahvali", sjeća se Milenko.
Najupečatljivija slika iz radnog vijeka je saobraćajna nesreća kod Čelinca, kada je lada sa četvoro djece i roditeljima 1986. godine udarila u autobus. Bilo je strašno, kaže, a najgore mu je intervenisati kod saobraćajnih nesreća gdje ima mrtvih.
Vatrogastvo je ozbiljan posao u kojem šala prestaje čim dispečer javi da je buknuo požar.
"Vidim da se ovdje ljudi druže, što mi je drago. I prijatelji kada izađem, uvijek me pitaju nešto o intervencijama koje sam imao", kaže Igor Bogdanić osluškujući da li se čuje sirena koja bi ukazala na požar.
Porodila ženu, a potom je zvali za kumu
Česte sirene, ali u ovom slučaju ambulantnih kola, obilježile su radni vijek zaposlenih u Službi hitne pomoći.
Mlađenka Trivić sa 32 godinje radnog staža najstarija je radnica Službe Hitne pomoći pri Domu zdravlja Banjaluka. Njen kolega Slaviša Kozomara počeo je da radi tek prije godinu dana.
Kada je počinjala svoju radnu dužnost, Trivićeva je znala da je to poziv kojim je htjela od mladosti da se bavi. I pored teških uslova rada, ona je davala 100 odsto sebe kako bi pomagala ljudima u nevolji. Sjeća se svog prvog radnog dana, svog prvog iskustva kada je radila u ambulanti u Krupi na Vrbasu.
"Bila je zima, snijeg ogroman. Doktor je morao da ostane u Banjaluci, a ja sama u ambulanti. Dolazi čovjek i govori mi da mu se u zaprežnim kolima snaha porađa. Ja sama, a još prva intervencija. Pribrala sam se i obavila porod besprijekorno. Kada je došao doktor oko podneva, ispričala sam mu sve šta sam radila i pohvalio me za obavljeni posao. Sve je prošlo u redu, a kasnije je dejed došao i ponudio mi da budem kuma djetetu. Tu dužnost sam prepustila doktoru", priča ona.
Prvo poslovno iskustvo za Slavišu Kozomaru desilo se u prostorijama Hitne pomoći.
"Dovezli su stariju gospođu u nesvjesnom stanju. Nije disala... Uvezli smo je u reanimacijsku salu i krenuo je proces reanimacije. Od straha sam stajao u ćošku i to posmatrao. Stariji kolega me zovnuo i rekao mi da nastavim masirati srce. Gledao sam izbezumljeno, ali sam postupio prema naređenju. Nažalost, moj prvi slučaj se završio tragično, jer gospođa je umrla", priča Kozomora.
Trivićeva kaže da, bez obzira na godine rada, svi slučajevi koji se tragično završe ostavljaju ožiljke.
"Nije tačno da medicinski radnici oguglaju na sve. Posebne ožiljke osjetimo kad je u pitanju mladi život", dodaje ona.
Mnoge intervencije medicinskih radnika se završe spasavanjem života. Mlađenka Trivić se sjeća kada je jedne večeri u ambulantu utrčala žena sa djetetom u rukama vičući da se dijete guši.
"Uzela sam dijete koje je imalo tri godine. Okrenula sam ga naglavačke prodrmala i ispao je kliker. Dijete se vratilo, počelo da plače... Desilo se mnogo puta tako nešto kada je čovjek srećan što se završi dobro", kaže ona.
Kada bi se ponovo rodila, Mlađenka Trivić bi izabrala medicinsku školu, jer želja za pomoć ljudima jača je od svih nedaća koje nosi ovaj posao.
Poručuje mladima da u medicinsku školu ne idu zato što im kažu tata i mama, već sa željom da pomogu pacijentu.