Odavanje alkoholu, narkomanska stanja, razočarenja u život, neimaština. Sve su to razlozi zbog kojih ljudi završe na ulicama kao skitnice i beskućnici.
Spavaju svugdje. U napuštenim kućama, podrumima, vagonima, pa čak i pećinama. Hrane se gdje stignu. Preko javnih kuhinja do kontejnera.
Njih su zaboravili svi, osim socijalnih ustanova. A, od njih, većinom, i ne žele pomoć.
Neuredni, gladni, ušljivi
U Sarajevskom kantonu u 2006. godini registrovano je 18 skitnica beskućnika.
"Prosjačenje i skitnja su povezani društveni problemi. Prošle godine je registrovano 18 skitnica beskućnika i najviše ih je bilo u opštinama Stari grad i Centar. Prva stepenica u zbrinjavanju osoba zatečenih u skitnji je smještaj u prihvatilište pri Kantonalnoj javnoj ustanovi 'Gerontološki centar'. Djeca zatečena u skitnji, kojima se ne može utvrditi identitet, do deset godina starosti, privremeno se smještaju u JU 'Dječiji dom Bjelave', a iznad deset godina u prihvatilište", objašnjava Mirsada Poturković, direktor Javne ustanove "Centar za socijalni rad" Sarajevo.
Dodaje da osobe zatečene u skitnji iz drugih kantona ili entiteta vraćaju se s pratnjom u mjesto prebivališta.
Zijad Memišević, direktor KJU "Gerontološki centar", kazuje da u sklopu prihvatilišta imaju 25 kreveta.
"Tu se beskućnici smještaju preko centra za socijalni rad. Imamo i maloljetnika koje policija privede kada nađe u skitnji. Dođu nam neuredni, ušljivi, sredimo ih i nahranimo. Događa se da neko dođe po njih i odvede, a mnogi od njih pobjegnu. Jedino starije osobe koje pronađu na ulici kao beskućnike, sretnw su kada se ovdje zbrinu, ne bježe", priča Memišević.
Iako je policija ta koja među prvima dođe u kontakt s beskućnicima i koja asistira kod zbrinjavanja, u Upravi policije FMUP-a nemaju podataka o tačnom broju beskućnika.
"Nama se iz kantonalnih MUP-ova dostavljaju samo podaci o počinjenim krivičnim djelima. Ne prosljeđuju nam se podaci o beskućnicima", objasnio nam je Robert Cvrtak, portparol Uprave policije Federalnog MUP-a.
"Trudimo se da pomognemo"
U Centru za socijalni rad Tuzla nam kažu da na području ovog grada imaju, takođe, nekoliko beskućnika.
"Kada se radi o starijim osobama, onda ih zbrinjavamo u 'Udruženju HO Međunarodni forum Solidarnosti' Duja. Dojave nam građani kada vide beskućnika. Neki su u prolazu, neki ne žele našu pomoć. Najprije pokušavamo utvrditi prebivalište. Ukoliko su sa naše teritorije, onda idemo sa zbrinjavanjem, ukoliko nisu, onda se moraju vratiti u mjesto prebivališta", govori Habiba Alibegović, pravnik.
Dodaje da među beskućnicima ima različitih kategorija ljudi.
"Neki su u ratu ostali bez ičega i prinuđeni su da žive na ulicama, pojedini su zato što su se odali alkoholu, ima i duševnih bolesnika. Trudimo se da pomognemo", govori Alibegovićeva.
A, sa mostarskih ulica svi znaju beskućnicu Ševalu Osmanović.
"Kada govorimo o Ševali, ona je ovdje došla sa područja Foče. Nekoliko puta smo je vraćali, pomagali, ali nju uvijek neko vrati. Tom ženom neko manipuliše i zadatak policije je da otkrije o čemu se radi. Možemo pomoći na svoj način onima koji su sa našeg područja, ali smo nemoćni ako dolazi iz drugog dijela BiH. Ohrabruje što nemamo na ulicama cijele porodice, već pojedince", kazala je Zora Dujmović, direktorica Centra za socijalni rad iz Mostara.
Većina centara i kada u saradnji s policijom pronađe beskućnike, nemaju ustanove u koje bi ih smjestili do konačnog rješenja.
"Nažalost, imamo nekoliko beskućnika i problem je što nemamo adekvatan smještaj za njih. Možemo pomoći u nekim našim okvirima, ali to je više nego nedovoljno. Imamo jednog čovjeka koji spava po vagonima, u pećinama. Moram vam kazati da ni beskućnici uglavnom ne žele našu pomoć, izuzev dok ne postanu zdravstveno ugroženi", kaže Senad Kralješić, socijalni radnik pri Centru za socijalni rad Konjic.
Objašnjava kako različiti razlozi tjeraju ljude u preživljavanje na ulicama.
"Među faktorima koji 'tjeraju' ljude da postanu beskućnici su razočarenje u život, prekid porodičnih odnosa, odavanje alkoholu, drogama. Mi beskućnicima u Bosni i Hercegovini adekvatno ne možemo pomoći rascjepkanošću centara za socijalni rad. Treba nam nešto na državnom nivou", ističe Kralješić.
Zakon koči zbrinjavanje
U Centru za socijalni rad u Bihaću kažu da imaju beskućnika među kojima je više onih koji nisu iz Unsko-sanskog kantona.
"Imamo šest-sedam beskućnika koji žive u napuštenim objektima, od toga su četiri alkoholičara. Nemamo prihvatilište u koje bismo ih zbrinuli. Sa druge strane, teško mi je što moram da kažem, ali to osobe koje uglavnom odbijaju bilo kakvu pomoć. Naravno, ima i onih koji su se silom prilika našli na ulici, poput starih i iznemoglih, a koji su sa našeg područja i koje zbrinemo", objašnjava Vlatka Šimić, socijalni radnik.
Dodaje da se događalo i da djeca odu u inostranstvo i nikada se više ne jave roditeljima.
"Jedan roditelj ostane bez bračnog druga, nema dovoljna primanja da bi plaćao kiriju i sve ostalo, a kamoli da jede i onda postane skitnica. Imate primjera da djeca odu u Ameriku i ne sjete se više roditelja. Moram kazati da nas i zakon sprečava da u određenim situacijama zbrinemo starije ljude sa ulica. U njemu stoji da pronađemo žive potomke ili rodbinu osoba koje su beskućnici, ukoliko je imaju, kako bismo utvrdili mogu li se brinuti o osobi koja je završila na ulici. A, problem je što je vrlo teško doći do djece koja su u SAD, Njemačkoj, Švedskoj, Norveškoj", govori Šimićeva.
Ukoliko socijalni radnici nakon izvjesnog vremena ne dođu do srodnika, nastave se brinuti za stare i iznemogle.
"Nema samo starijih beskućnika. Dosta je i omladine na ulici. Razlog su nezaposlenost, beznađe, a onda dolazi droga", upozorava Šimićeva.
U Zeničko-dobojskom kantonu su u posljednjih pet godina imali šest beskućnika.
"Među njima je bilo i duševnih bolesnika koje smo smjestili u jedan od zavoda gdje se smještaju osobe starosne dobi od 30 do 50 godina. Prvo pokušamo u porodici zbrinuti beskućnika, ali ako neko od preostale rodbine jednostavno nije u stanju da se brine, onda tu brigu preuzimamo mi. Prihvatilišta za beskućnike nemamo, što otežava situaciju", kaže Dženita Međuseljac, socijalni radnik Centra za socijalni rad u Zenici.
Dodaje da ukoliko srodnik beskućnika može da izdržava, ali ne želi, tada uslijede zakonske sankcije.
"Postoje i za to mjere, ali to se gotovo i nije događalo. Uglavnom ljudi nemaju uslova ni za vlastito preživljavanje, a kamoli da druge izdržavaju. Većina beskućnika su duševni bolesnici, pa nam ne znaju ni kazati gdje su živjeli i nemaju ni ličnu kartu", govori Međuseljac.
Prijetnja za bezbjednost
Prema riječima Milene Miodragović, socijalnog radnika u Centru za socijalni rad u Prijedoru, problem beskućnika je što nisu Zakonom o socijalnoj zaštiti RS okarakterisani kao posebna kategorija stanovništva.
"Beskućnici su svrstani zajedno u grupu ljudi koji su skloni narušavanju javnog reda i mira i lica koja na neki način ugrožavaju bezbjednost drugih građana. Međutim, beskućnici se nisu takvi rodili. Oni su pod nizom okolnosti ostali bez svega što su imali i završili na ulici", objašnjava Miodragovićeva.
Iako nemaju zvaničnih podataka o broju beskućnika na teritoriji svoje opštine, prijedorski Centar za socijalni rad u posljednje vrijeme susretao se s tim problemom. Prema riječima Miodragovićeve, nekoliko lica je poslano na liječenje, a određeni broj je stambeno zbrinuti.
"U saradnji s policijom, prilikom pronalaska takvih lica pristupamo adekvatnom zbrinjavanju tih osoba. Takođe se pruža jednokratna ili stalna novčana pomoć", rekla je ona.
Dodala je da se s obzirom na sve veću nezaposlenost, porast siromaštva, povećanja stresa, očekuje da ovaj problem u narednim godinama bude sve izraženiji.
Prihvatne stanice
U nekoliko gradova u RS pri Centrima za socijalni rad djeluju razni odjeli koji se bave pružanjem pomoći beskućnicima.
Tako je 2005. godine u Banjaluci u saradnji CJB, Hitne pomoći, Doma zdravlja i Psihijatrijske klinike, otvorena prihvatna stanica kako bi bila na usluzi beskućnicima.
"Glavni cilj otvaranje stanice je pružanje pomoći ljudima koji su na bilo koji način ostali bez svog doma. Međutim, na startu se susrećemo s problemima, zbog toga što je većina tih ljudi mentalno zaostala, pa nismo u mogućnosti da dođemo do podataka čak ni o imenu i prezimenu", kaže Sandra Dobrijević, koordinator za saradnju s partnerima pri Centru za socijalni rad Banjaluka.
Od otvaranja do 31. juna prošle godine Prihvatna stanica za odrasla lica zatečena u skitnji prihvatila je 45 lica - 25 muškaraca i 20 žena. Od tog broja 16 lica je konzumiralo alkohol, dok su ostali spadali u kategoriju lica s poremećajima.
Bernarda Petrović, socijalni radnik zadužen za osobe zatečene u skitnji, objašnjava da prilikom pronalaska lica u skitnji i nakon njegove indentifikacije, policija pravi prvi korak obavještavajući Hitnu službu Doma zdravlja Banjaluka.
"Nakon toga obavještavamo dežurnog radnika u Socijalno-gerijatrijskom centru koji obavlja prijem lica u prihvatnu stanicu", rekla je Petrovićeva. Po dolasku i prijemu lica u prihvatnu stanicu vrši se sanitetska obrada lica, šišanje, brijanje, kupanje, a zatim se pristupa ljekarskom pregledu i tom prilikom se pravi prva procjena o stabilnosti.
"Ukoliko se radi o licu s mentalnim smetnjama, izdaje se uputnica za bolničko liječenje. Ako nema psihičkih smetnji, lice se sprovodi do prihvatne stanice", objašnjava Nada Jukić, glavna medicinska sestra u Gerijatrijskom centru Banjaluka.
Lice se privremeno zbrinjava, a nakon toga vrši se ili bezbjedan povratak u porodicu ili drugi vid stambenog zbrinjavanja.
"Prema pravilima stanice lice tu boravi najviše sedam dana. Međutim često se dešava da se iz objektivnih razloga taj period produžava dok se lica ne smjeste na sigurno", kaže Jukićeva.
Njegoslav Popović iz banjalučkog naselja Donja Kola boravio je u Prihvatnoj stanici. Nakon smrti supruge, koja mu je bila jedini rod i oslonac u životu, prepušten je sam sebi.
"U stanici su se brinuli dobro o meni. Najteže je čovjeku kada ostane sam bez ikog svog. Hrana je dobra, a bitno je da imamo gdje leći i odmoriti se. Prije godinu dana operisao sam tumor na debelom crijevu, tako da su me sestre previjale. Puno im hvala", zahvalan je Popović.
Obrok ljubavi
Rijetki su oni koji se odluče da pomognu ugroženim kategorijama stanovnika.
Banjalučko udruženje građana "Mozaik prijateljstva" rijetki je i svijetao primjer. Već nekoliko godina oni pomažu beskućnicima pripremajući im tople obroke koje dijele nedjeljom. Trenutno pripremaju 200 obroka, koje podijele po terenu starim i nemoćnim licima i u "Klubu 15 do 100" na Obilićevu, gdje dolazi više od 70 korisnika, pretežno beskućnika.
Prema riječima Miroslava Subašića, potpredsjednika ove organizacije, za dvije i po godine postojanja pripremljeno je i podijeljeno više od 12.000 obroka beskućnicima i unesrećenima, koji iz bilo kojih razloga nemaju sredstava za pristojan život.
"Drago nam je da možemo nekome da pomognemo na takav način da im barem nedjeljom obezbijedimo jedan topli obrok. To od nas nije puno, a za njih jeste. Kada bi bilo još sličnih organizacija, beskućnicima bi, nadam se, olakšali život", kaže Subašić.
Kako bi uspjeli obezbijediti neophodna sredstava za spremanje obroka, "Mozaik prijateljstva", u saradnji s "Tropikom", sprovodi akciju "Obrok ljubavi". Potrošači koji mogu da doprinesu akciji novac ostavljaju u posebne kutije.
"Do sada smo bili glavni sponzori te akcije, a od prošle godine na našu inicijativu uključili smo i druge ljude da u skladu sa svojim mogućnostima doprinesu", rekla je Dijana Milanković-Kusturić, menadžer za odnose s javnošću u "Tropik centru".
Ona objašnjava da mjesečno prazne kutije i da prosječno sakupe 2.000 maraka.
"Odziv je veoma dobar i akcija će trajati dok god kupci budu spremni da pomognu kao do sada. Svi ljudi dobre volje mogu na kasama u našem tržnom centru donirati novac, koji će biti iskorišten za pripremu nedjeljnog obroka za socijalno ugrožene", poručili su iz "Tropika".