U jednom domu živjelo je mnogo djece. Bio je to veliki dom sa velikim brojem urednih soba. Imao je raskošno dvorište i ogradu. I čovjeka koji stoji na ulazu. Imao je i drvored i baštu punu cvijeća. Nije bilo ptica jer ptice vole slobodu.
Kada bi neko ulazio u dom, sva djeca bi stajala priljubljena uz staklo prozora i pitala se da li je neko njima došao u posjetu ili direktoru doma. Jedino se jedna djevojčica nije tim bavila.
U zlatnu jesen je otac tu nježnu djevojčicu ostavio u domu, sa obećanjem da će se vratiti kada napuni 18 godina. Čak tad nije ni zaobišao istinu. Rekao je istinu. Tog dana je Elda prvi put samoj sebi odlomila komad srca i stavila u staro deblo, koje stoji bez krošnje, izmučeno i staro, u udaljenom kutku dvorišta doma.
Obmotala je oko njega plavi šal svoje majke i gurnula ga u mračne lavirinte debla, kao da je to neka stvar.
Na Božić je odlomila još jedan komad svog srca, bacila ga na isto mjesto, a onda zapalila staro drvo. Tada su Eldu sa nepunih 16 godina nazvali ludom.
Niko je nije pitao zašto je to uradila. Da su pitali, rekla bi im da joj je otac donio novogodišnji paketić za dječaka uzrasta šest godina, kojeg je vjerovatno uzeo iz nekog humanitarnog udruženja, onog udruženja koje inače dijeli paketiće djeci koja se nalaze u teškim situacijama.
Elda je držala mali auto u ruci i sve te slatkiše. Tada je osjetila da joj se prsti pretvaraju u noževe, te ih je brzo sakrila pred njim. Kada je otišao napravila je guste crvene linije na podlakticama, a onda odrezala još jedan komad srca.
Gorjelo je drvo dugo. Bilo je staro pa je vatra zahvatila i savršeni drvored. Dok su žitelji doma gasili vatru, Elda je stajala kao voštana figura i nešto izgovarala. Niko nije shvatio da je ona tu noć uništila dio svoga srca.
Nije nikom ni rekla zašto je to uradila, pa su je od tada gledali čudno i zvali Elda vještica. Neki su je zvali i piromankom. Taj termin je njoj bio nepoznat. Za svoj rođendan, deseti april, odsjekla je svoju divnu dugu kosu. Kosu je stavila u kesu i zamislila želju. Kada ju je direktor vidio bez kose, odlučio je da je prebaci u novo odjeljenje.
"Elda, tvoja vaspitačica se zove Milica", rekao joj je kratko.
Nije je pitao zašto je to uradila.
Kada je Elda upoznala Milicu očekivala je pokudu pokoju i pitanje, koje unutar sebe ima oltar osude na kojem sjede odrasli ljudi i sa kojeg razgovaraju s djecom doma. Dobila je pogled i tišinu. - Zar nećeš nešto reći, ti ili vi? Da li je ovo moja soba? Ja sam Elda, vještica, luda i ostavljena. Ja sam domac ili domkinja. Tako nas zovu kao da nismo ljudi, nego miševi po rupama te kuće. Dio smo nekog doma u kojem nam ostavljaju komade radosti kao mamce, pa mi istrčavamo iz rupa kao da smo
miševi vrste domci. Fuj! Ovo je moja kosa! Pogledajte! Elda je otvorila kesu i gurnula je Milici da to vidi. Sve je očekivala, a desilo se jedino ono što nije očekivala. Milica je uzela kesu i pomirisala njenu kosu.
"Divno miriše tvoja kosa. Kao proljeće. Danas ti je rođendan. Poklonila si samoj sebi svoju kosu. Šta želiš da radimo s njom?"
Elda je od nevjerice zadrhtala.
"Želim da je zasadim na grob svoje majke", rekla je glasno i pomalo grubo.
Taj dan je vaspitačica Milica tražila od direktora izlaz sa Eldom na njeno veliko iznenađenje, ali nije rekla i razlog odlaska iz doma.
To je ostala tajna. Milica je kupila bijele ljiljane i objasnila Eldi da je ljiljan cvijet života i rođenja, ali i cvijet smrti i vječnosti. Ljiljan je most između svijeta živih i sjenki koje hodaju- sjenke onih kojih više nema. Bar ih mi ne vidimo. Eldi se to mnogo dopalo. Stajale su ona i njena nova vaspitačica Milica na grobu majke i plakale zajedno. Bijeli ljiljani su zamirisali, a kosa je ostala zakopana u dijelu za koji je Elda mislila da je mjesto gdje se nalazi srce majke. Milica joj je pomogla da odredi to malo, ali važno mjesto na grobu.
U junu je Elda rekla da ne želi da vidi oca bez prisustva Milice. Oca je to jako uvrijedilo. Taj susret je bio najkraći susret na svijetu. Iza njega se nije ništa dogodilo.
Otac je smanjio pozive i dolaske. U jesen Elda je počela da se smije i da crta cvijeće i srca u dnevniku. Zaljubila se u nekog momka preko društvenih mreža. Milica kaže da je to lijepo i da u životu treba da svi vjeruju u ljubav. Zima je ogrnula svoj bijeli kaput i elegantno ušetala u Dom. Sva djeca su se priljubila uz stakla prozora da gledaju ko ulazi u dvorište doma. Da li ti idu nekom od njih ili idu kod direktora? Hm! Možda im neko donosi paketiće. Samo jedna to nije radila. Elda.
Ona zna koga treba da čeka. Ona zna kada se Milica vraća sa godišnjeg odmora pa ne mora da se gura s djecom uz prozore života. Napravila joj je poseban božićni poklon: srce od gline na kojem piše "mama".
Dok su druga djeca pravila nešto od kartona, ona se odlučila za glinu jer joj je nekad Milica rekla da mi oblikujemo svoj život i svoja osjećanja. Odvela ju je kod onog debla (koje i nakon vatre i dalje tu stoji) i baš tu to značajno rekla. Kao da je znala da u tom deblu leže dijelovi njenog srca. Nada se da će glineno srce Milica uzeti i obradovati se.
I da će shvatiti šta u njemu piše. (Poseban pozdrav svim njegovateljima, vaspitačima i drugim radnicima domova za nezbrinutu djecu BiH.
Priča je posvećena djeci u domovima - ranjenim i hrabrim srcima, koji i kroz rane pronalaze način da vole, ali i posvećenim radnicima koji im svakodnevno pružaju ljubav i razumijevanje i pažnju)