Najkompleksniji fenomen ljudske prirode i nikada razjašnjeni pokretač društva ljubav. Psiholozi ih razlučuju na nekoliko podvrsta: prema roditeljima, djeci, domovini, ali najveća neodgonetnuta tajna je ljubav između muškarca i žene. Obični, nenaučni smrtnici ljubav ne dijele i ne objašnjavaju.
Oni je jednostavno - žive. Zajedno sa svim saputnicima bola koje ljubav sa sobom vodi. Iz širokog ugla posmatranja pjesnika i romantičara, to je najsnažniji čovjekov pokretač i ogromna sila koja ulijeva energiju, čovjeku inače bezvrijednom i pustom. Oplemenjuje i uveličava ljudsko postojanje. Dragi nam pjesnici otkrivaju nove predjele gdje cvrkuću ptice, cvijeće miriše, budi se rano proljeće, dvije zagrljene sjenke sakrivaju zaljubljeni par, duboki uzdah i polagana muzika - sjajna predstava kič pejzaža, samo...
Šta kaže antiteza? Svemu i svugdje postoji antiteza i to je dobro. Da je nema, naš mali ljudski svijet zašao bi u jednostrane prostore uske i tupe zablude predrasuda. I tu bismo se ugušili, jer ne bi bilo dovoljno mjesta za sve. Zahvalimo se antitezama na postojanju, jer bez njih ne bismo osjetili ukus naslade nad pobjedom, niti jačanje poslije poraza. Dakle, šta kaže antiteza pjesnikove ljubavi. Postoji li ljubav - da, ali jednako tako postoje i njene izvjesne transformacije.
Teza u ovoj maloj priči je knjiga Hermana Hesea `Srećan je ko ume da voli`. To je prikaz Heseovog shvatanje ljubavi kao oblika čovjekovog postojanja i proces individualne izgradnje ličnosti, lirična inspiracija, a nikada posesivna pripadnost. Knjiga je zbirka različitih književnih oblika, pisanih na temu ljubavi. Hese vidi ljubav kao privilegiju odabranih i sretnih.
`Ljubav nije zato da bi nas usrećila, već da bi nam pokazala kako možemo biti jaki u patnji i podnošenju.`
`Tačno je da svet boluje od nepravde. Ali, mnogo više boluje od nedostatka ljubavi, bratstva i čovečnosti.`
Kao propagator istinske ljubavi i poetski zanesenjak, Hese sa sjetom zaključuje da su samo nesrećne ljubavi velike i prave.
Kolike su granice ljubavi, čime je izmjeriti, da li se troši i šta nastaje na mjestu gdje je nekada bila: ožiljak ili praznina?
Apsolutna antiteza Heseove romantične predstave je knjiga Hermana Statsa, Rajnharda Krajse i Gintera Rajha `Unutrasnji svijet i odnosi`. Tri ljekara su psihotarapeuti parova i njihova uža specijalnost je rješavanje problema između dvoje ljudi za koje se pretpostavlja da se i dalje vole. Za razliku od Hesea, koji ljubavi prilazi intuitivno, pisci ove knjige ljubav smatraju lijekom za `bolest` ljudi koji im se obraćaju za pomoć.
U uvodnom dijelu odjeljka o načinu tarapeutskog pristupa je pjesma Kurta Tuholskoga, u kojoj je ljubav oslikana oštrim crtama realnosti od njenog buđenja, pa do eventualnog nestanka. Sarkastičan, ali i realan pristup, potvrdiće mnogi. Prva strofa slika sentimentalnu idealnu sliku mladalačke zanesenosti, dok u svakoj narednoj strofi slika mijenja oblik. U drugoj strofi zaljubljeni se ne ljube, u trećoj rađa se dijete, četvrta strofa slika muškarca koji treba drugu ženu plave kose, a u petoj su postali par staraca koji je proveo vijek zajedno. Tipično ili pesimistično? Veličanje romantičnog trenutka ili osuda njegovog prestanka: koja teorija odgovara istinitom stavu? Ali, izgubimo li vjeru, izgubili smo i potpuni smisao bitisanja, zato pustimo antitezu da postoji i da bude racionalna protivteza i uživajmo u liričarima.