Stajner Brin, direktor projekta "Dijalog i izgradnja mira" Nansen akademije u Lilehameru, u Norveškoj, zajedno je sa Nansen dijalog mrežom nominovan za Nobelovu nagradu za mir 2009.
Od 1997. do 2005. godine organizovao je više od 100 dijalog seminara za Srbe i Albance na Kosovu, Makedonce i Albance u Makedoniji, te dijalog seminare za multietničke grupe u Srbiji, Crnoj Gori i BiH.
Jedan je od osnivača Nansen dijalog mreže, koja djeluje u svim zemljama bivše Jugoslavije, osim u Sloveniji, a koja ima za cilj podsticanje aktivnosti u procesu izgradnje trajnog mira i promovisanje multietničkog dijaloga.
Na osnovu dugogodišnjeg iskustva u radu sa građanima u konfliktnim sredinama, Brin ističe da u BiH i dalje nije vidljiv veliki napredak u oblasti uspostavljanja dijaloga između pripadnika različitih etničkih grupa.
"Toliko godina poslije rata, ljudi u BiH su i dalje uveliko razdvojeni jedni od drugih. Međutim, u onim sredinama gdje su bili aktivni Nansen dijalog centri ipak je vidljiv napredak", smatra Brin.
Taj istaknuti norveški intelektualac boravio je u Banjaluci, gdje je održao dvodnevni seminar za grupu učesnika iz Prijedora na temu "Uticaj pojedinca u lokalnoj zajednici u oblasti očuvanja mira", u sklopu projekta koji Nansen dijalog centar Banjaluka implementira četiri godine.
NN: Kako ocjenjujete stanje u BiH 14 godina nakon rata?
BRIN: Prvi put sam u BiH došao 1996. godine, poslije rata, i ako govorimo o tome kakvo je sada stanje ovdje u smislu vladavine zakona i političke situacije, mislim da je zaista mnogo napora uloženo u reizgradnju BiH i struktura u BiH, ali ne i toliko mnogo napora u izgradnji veza između ljudi, a to je svrha Nansen dijalog centra, odnosno da budu poboljšani dijalog, razgovor i saradnja građana različitih etičkih grupa.
NN: Koliko godina su Nansen dijalog centri angažovani u BiH i na koji način djeluju?
BRIN: Po završetku rata, 1996. godine, prvi put smo došli u BiH da pružimo pomoć, tako da smo te iste godine na edukaciju u Norvešku poveli prvu grupu ljudi iz BiH. Petnaest ljudi je boravilo u Norveškoj tri mjeseca i razgovaralo o tome šta je dovelo do rata u BiH. Shvatili smo da moramo poslušati mnogo različitih priča da bismo dobili kompletnu sliku. Zbog toga smo, takođe, morali pozvati i ljude iz okolnih zemalja, Hrvatske, Srbije i sa Kosova i čuti njihove priče, tako da je od 1996. godine u Lilehameru boravilo najmanje 500 ljudi iz BiH i 1.500 ljudi iz cijele bivše Jugoslavije. Lokalne kancelarije Nansen dijalog centra u BiH počeli smo da uspostavljamo 2000. godine, te smo otvorili tri kancelarije - u Banjaluci, Sarajevu i Mostaru. Svi ovi centri su registrovani na lokalnom nivou, njima rukovode ljudi iz lokalnih zajednica, ali su oni prošli treninge u Lilehameru. Centri imaju mogućnost da izaberu koji projekat žele da realizuju. Mi ih ne usmjeravamo ni u kom pravcu, nego djelujemo kao tim, odnosno pružamo im podršku. Mi, dakle, nemamo jasna rješenja, nego želimo da radimo zajedno i da zajednički pronađemo rješenja, zato što je proces i rad na pomirenju prilično težak. Naš rad i uspjeh zavisi od lokalnih vlasti, a još više od lokalne zajednice i stanovništva. Posebno smo aktivni u zajednicama u Prijedoru, Srebrenici i Bratuncu, ali mi sami ne možemo učiniti mnogo, jer su ljudi ti koji mogu da rade na pomirenju.
NN: Da li je i u kojoj mjeri, prema Vašem mišljenju, na domaćim prostorima uspostavljen dijalog kao način komunikacije?
BRIN: Nažalost, ne može se reći da se u BiH može vidjeti ogroman napredak. Kao što sam već rekao, izgradnja države za ovih 14 godina teče, ali i danas toliko godina poslije rata, ljudi su i dalje uveliko razdvojeni jedni od drugih. Međutim, u onim sredinama gdje je bio aktivan Nansen dijalog centar ipak je vidljiv napredak. Napori koje je ovaj centar preduzeo u uspostavljanju dijaloga imali su za cilj da motivišu i inspirišu ljude u zajednici da pristanu na dijalog, kako bi zajedno pronašli rješenja za probleme u kojima se nalaze. Posebno smo fokusirani na škole, jer u BiH i danas postoje 52 škole koje su razdvojene. Ako je BiH ozbiljna u svojim nastojanjima da se integriše u evropske tokove, onda ne može dozvoliti podjele unutar same države.
NN: Na koji način je moguće doći do kompromisa u BiH i da li, prema Vašim utiscima, u BiH postoji dijalog među relevantnim političkim faktorima koji odlučuju o sudbini naroda?
BRIN: Nisam siguran da su na najvišem političkom nivou u BiH u dovoljnoj mjeri prisutni dijalog i pregovaranje. Dijalog je potpuno drugačija komunikativna i razgovorna forma u kojoj se nastoji razumjeti druga strana. Međutim, da bi politički lideri odlučivali potpuno o sudbini naroda, njima je potrebna podrška advokata, učitelja, novinara i drugih poslovnih ljudi na koje je upravo usmjeren Nansen dijalog centar.
Za mene je žalosno vidjeti da u BiH, u kojoj je potrebno još mnogo toga uraditi, političke grupe toliko mnogo energije i vremena troše u borbi jedne sa drugima, a trebalo bi da zajedno budu angažovane u stvaranju boljih uslova za život u BiH, za šta bi svaki dobar političar trebalo da bude zabrinut.
NN: Prema Vašim iskustvima, kako je tekao proces pomirenja u drugim zemljama nakon rata i da li se BiH može svrstati u neke pozitivne ili negativne primjere postratnog pomirenja?
BRIN: Uopšteno, dijalog i pomirenje kroz dijalog nemaju neko prioritetno mjesto u procesu pomirenja i izgradnji mira, ne samo u BiH nego u cijelom svijetu. Generalni pristup koji međunarodna zajednica ima u svim sredinama jeste da, ako su obezbijeđeni sigurnost, kroz stabilne policijske formacije, povoljni ekonomski uslovi, posao i zajednički život ljudi, te demokratski izbori i vladavina zakona, onda će proces pomirenja pratiti sve to i neminovno će doći sam po sebi.
Trenutno, kako je svijet u finansijskoj krizi, u BiH je teško obezbijediti finansijsku sigurnost. Zbog toga je stav Nansen dijalog centra da nije uvijek moguće obezbijediti stabilnu bezbjednosnu situaciju, ekonomsku sigurnost i demokratske uslove, pa je u tom slučaju potrebno raditi na uspostavljanju dijaloga između samih ljudi u zajednici kako bi to pomirenje bilo moguće. Norveško viđenje situacije u BiH je da se odnosi između ljudi ne poboljšavaju, nego se pogoršavaju, a moje lično viđenje je da, kada se pruži ljudima mogućnost da sjednu i razgovaraju, tada dolazi do dijaloga, te se tako situacija poboljšava. Lično ne bih mogao raditi ovaj posao i biti angažovan ako ne bi vidio neke pozitivne pomake.
NN: Šta je trenutno problem pri uspostavljanju kvalitetnijeg dijaloga u BiH, da li su to nepremostive vjerske stege, korištenje nacionalističke retorike ili opterećenost posljedicama rata?
BRIN: Nema sumnje da postoji opterećenost ljudi posljedicama rata. Ako se sa sigurnošću ne bi moglo reći da je etnički konflikt uzorok rata u BiH, sigurno se može reći da je etnički konflikt posljedica rata. Josip Broz je u bivšoj Jugoslaviji napravio veliki problem tako što je sve probleme poslije Drugog svjetskog rata jednostavno "pomeo pod tepih" i veoma je važno da BiH danas ne napravi istu grešku. U poslijeratnim zonama širom svijeta nailazimo na problem dijaloga i pomirenja. Na Kosovu, recimo, imamo sličnu situaciju. Evropska zajednica ulaže mnogo novca i napora u pojačanju bezbjednosti, ostvarivanju ekonomske održivosti i uspostavljanju vladavine zakona, dok ne ulažu nikakve napore na podsticanje dijaloga između Srba i Albanaca. Kosovo ne može funkcionisati kao država ako ne bude riješen problem konflikta između Srba i Albanaca.
NN: Kada već pominjete Kosovo kao primjer gdje ljudi izbjegavaju razgovor, mislite li da je zaista realno da ljudima i jednom narodu, bez pravnog osnova, bude otuđen dio teritorije, kao što je to učinjeno Srbiji i da bi u takvoj situaciji razgovor mogao da promijeni stanje, a znamo da je Zapad podržao otcjepljenje Kosova? Kako ubijediti narod kojem je oduzeto svako pravo kada je odlučivano o njegovoj teritoriji da pristane na razgovor?
BRIN: Dijalog može pomoći u tom smislu da navede ljude da oni razumiju jedni druge i da uvide oko čega se međusobno ne slažu. Dobar dijalog između Srba i Albanaca znači da se oni upoznaju s tim šta i jedni i drugi ne žele i kakvi su njihovi interesi. U situaciji kakva je na Kosovu, čak je vrlo opasno da dijalog prestane, jer bismo onda imali neku vrstu bijelog aparthejda. Ja radim dijalog seminare na Kosovu od 1995. godine i proveo sam dobar dio svog života slušajući Srbe i Albance kako razgovaraju međusobno. Predstavnici međunarodne zajednice koji borave tamo često tvrde da Srbi i Albanci ne žele razgovarati, što nije istina. Nedavno sam sjeo sa grupom intelektualaca Srba i Albanaca koji su razgovarali o situaciji na Kosovu. Izuzetno je važna ta komunikacija i mislim da je način na koji se može pronaći rješenje za budućnost taj da se ne misli toliko o teritoriji, već da se više misli na kvalitet života ljudi. U 19. i 20. vijeku smo riješili probleme na mapi, a u 21. vijeku će teritorija postati manje važna, a ljudska prava i njihovo poštivanje mnogo važnije. Ruše se granice u Evropi i većina problema koje imamo mora biti riješena na evropskom nivou, a ne na lokalnom. Isto tako, ni BiH svoje probleme neće riješiti praveći još više granica, nego otvaranjem granica.
NN: Kako prevazići prepreke u smislu da dijalog ne bude opterećen nacionalnim predznacima i da li su i mladi ljudi s prostora bivše Jugoslavije još u velikoj mjeri podijeljeni i drže do nacionalizma i šta je razlog tome?
BRIN: Uvijek kažem da je opasno kada mladi ljudi ne razgovaraju između sebe nego nose nasljeđa i mišljenja iz kuće od njihovih roditelja, baka i djedova. Mladi ljudi moraju čuti i druge priče, jer ne postoji jedna istina i jedno objašnjenje. Nažalost, mnogo ljudi u BiH i u svijetu ne vjeruje u to da je dijalog moćno oružje u rješavanju problema, a dijalog je takođe dobar u tom smislu da ljudi razumiju da i druga strana ima problema, kao i oni. Kada, kao ja, imate mnogo iskustva radeći s podijeljenim zajednicama, onda nakon nekog vremena shvatite da sve one imaju iste probleme i u Srebrenici i u Bratuncu i u Stocu i u južnoj Srbiji. Dolazim do zaključka da je problem u strukturi podjele, jer kada imate podijeljen društveni život, ljudi lakše potpadaju pod uticaj propagande samo jedne strane. Dijalog je dobro oruđe u smislu da bude izbjegnuta propaganda jedne strane, jer onda ljudi shvataju da problem nije njihov komšija, niti neko drugi, nego struktura koja onemogućava bolji život.
NN: Kažete da BiH nije mnogo napredovala u tom smislu da bude izbjegnuta propaganda jedne strane, da li mislite da je taj problem potrebno riješiti i u zemljama okruženja, na primjer u Hrvatskoj, gdje se takođe izražajno podstiče nacionalizam?
BRIN: U velikoj mjeri radimo u istočnoj Slavoniji, Sandžaku, Srbiji, Makedoniji, ali bez ikakvih striktnih poređenja, najveći problem je na Kosovu, jer konflikt nije riješen. U drugim mjestima koje sam pomenuo, ne vidim drastične razlike. Ne mogu reći da je BiH bolja od Hrvatske ili Srbije. S obzirom na to da ne radim mnogo na tom višem političkom nivou nego više s ljudima koji su na srednjem društvenom nivou, kao ja, mogu reći da svi ljudi koji brinu za svoju zajednicu kada razgovaraju zajedno, dolaze do rješenja određenih problema. Kada su ti ljudi boravili u Norveškoj i bili daleko od svojih gradova, počeli su razmišljati drugačije, nisu gledali jedni na druge kao na Srbe i Hrvate nego su se osjećali kao građani BiH. Zato mislim da će otvaranje prema Evropi mnogo više zbližiti ljude unutar BiH.
NN: Ako dobijete Nobelovu nagradu, da li očekujete da će biti povećaan uticaj Nansen dijalog centra, na čijem ste čelu?
BRIN: Apsolutno da, zato što bi to značilo prepoznavanje našeg rada i značaja dijaloga u konfliktnim društvima.