Stanko Ignjatović iz Želeće kod Žepča živi od 145 KM socijalne pomoći.
Kaže da je predao papire za penziju, ali dugo se to sve oteglo. Zbog toga ide na dnevnicu kako bi koliko-toliko sebi poboljšao životni standard.
Ode do obližnje šume, nasiječe drva pa i proda neki metar. Ima i motornu pilu pa vrši drugima usluge rezanja drva.
Najviše mu smeta kada ga ljudi prevare ili nasamare. Tada se naljuti i sam sebe išamara kako ne bi više ponovio istu grešku.
Kada je lijepo vrijeme Stanko skuplja limenke od sokova i drugih pića, pa ih prodaje na obližnji otpad.
Kaže da, kada mu je teško, priča sam sa sobom. Onda mu bude lakše.
„Kad nešto pogriješim, ja sam sebe išamaram. Pa moram se kazniti, al ne vidi niko to kad šamari pucaju. Biće to narodu smiješno, ali ja kažem da se moraš kazniti“, navodi Ignjatović.
Navodi i jedan od primjera.
„Odem recimo negdje da radim, znam da nemam tu efekta, al ja odem i grbačim i kad mi kaže nema para - pa što si me sestro mila zvala. Ne pričam o svojoj sestri, nego u globalu. Zašto si me zvala ako nemaš 5-10 maraka da mi daš. Ja gorivo kupujem na pumpi. Ona telefonom zove, kaže ’ajd dođi poreži. Ja porežem i sad sjedim, čekam, eto kaže nemam do penzije. Pa što me nisi zvala kad bude penzija. Tu si Stanko znači pogriješio...“, priča Ignjatović.