Veliki broj univerzitetskih profesora u BiH ne prati naučna dostignuća u svojoj oblasti, ne radi naučne radove, ne poznaje strane jezike i rad na računaru, što je nepojmljivo u današnje vrijeme, tvrde bh. intelektualci i studenti.
Svi se slažu da je takva situacija, prije svega, rezultat lošeg ulaganja u visoko obrazovanje, ali i uticaja političkih stranaka koje zapošljavaju svoje kadrove i kontrolišu univerzitete, kao i pojava profesora "poduzetnika" koji rade na više univerziteta i koji nemaju vremena za naučni rad.
Oprema muzejski eksponati: Lamija Tanović, profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu i član Evropske akademije nauka, kaže da je BiH po produkciji naučnih radova, koje su profesori po zakonu dužni da rade, najgora u regionu.
"Kada je u pitanju produkcija naučnih radova lošiji smo i od Crne Gore, koja ima mnogo manje univerziteta i profesora. Mnogi rade razne projekte i kvalifikuju ih kao naučne radove. Jednom kolegi je izašao članak u jednim dnevnim novinama i on mi se pohvalio da je objavio naučni rad. U svijetu postoje specijalizirani časopisi gdje urednici pregledaju tekst i odlučuju da li je to nešto novo i vrijedno objavljivanja", kaže Tanovićeva.
Na tehničkim fakultetima veliki problem je oprema, međutim, mnogi profesori kojima ona nije neophodna pronalaze razne izgovore zbog čega ne objavljuju naučne radove.
"Oprema koju imamo mnogi bi univerziteti htjeli imati za muzejske eksponate. Ja ako radim naučni rad idem u Ljubljanu ili neki drugi centar jer ovdje nemam uslove. Međutim, neki profesori se pravdaju time da nemaju novca za objavljivanje naučnih radova u stranim magazinima. Neki magazini uopšte ne naplaćuju objavljivanje, a za tu namjenu kantoni izdvajaju novac", kaže Tanovićeva.
Jedan od rijetkih profesora koji ne bježi od kritike političke i društvene situacije u BiH je i Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.
On kaže da je veliki problem što bh. univerziteti ne poznaju autonomiju univerziteta i što je uticaj politike na njih veliki.
"Biranje dekana i rektora je politička stvar. Postoje profesori koji su došli do tog cijenjenog statusa i nemaju potrebu da ulažu u sebe. Postoji i ta postratna letargija koja je dovela do pojave profesora poduzetnika, koje ne zanima istraživanje i naučni rad, nego kako da se angažuju na što veći broj katedri što za posljedicu ima loš sistem", kaže Mujkić.
Neophodna veća ulaganja: Dodaje da ulaganja u visoko obrazovanje moraju biti veća.
"Ja sam za svoje radove dolazio do knjiga privatnim putevima. Od sestre sam iz Amerike tražio da mi pošalje knjige što je sramota za jedan univerzitet. Država ne ulaže u izdavaštvo i naučne programe", kaže Mujkić.
Međutim, pored svih problema u viskom obrazovanju, mnogi tvrde da većina profesora bh. univerziteta nisu zainteresovani za usavršavanje.
Adi Džomalija, predsjednik Studenstkog parlamenta Univerziteta u Sarajevu, kaže da jedan od najvećih problema za studente je to što većina profesora radi na više univerziteta i često nemaju vremena za studente.
"Do nekih profesora zbog konsultacija je teško doći. Profesori nas uglavnom upućuju na domaću produkciju što isto govori o tome koliko su aktivni u svom polju. Mislim da većina njih radi naučne radove i objavljuje kada su im potrebni da bi dobili određenu funkciju ili poziv", kaže Džomalija.
Nihad Hasanović, pisac i profesor francuskog jezika, kroz svoj rad je upoznao dosta profesora iz Evrope i Amerike.
On kaže da je kod stranih profesora, za razliku od domaćih, uvijek prisutna intelektualna radoznalost.
"Oni se biraju po političkoj poslušnosti, a ne prema stvarnoj vrijednosti. Stari su zapeli u starom sistemu, ali ni mladi nisu puno bolji. Ne zna se ko se u kome ogleda. Trebalo bi da budu odgovorni prema novcu koji se izdvaja iz budžeta za njih. Danas je nepojmljivo da profesori ne govore engleski jezik i ne koriste kompjutere. Ovdje je činjenica da profesori ne govore strane jezike, a to je nedostatak opšte i intelektualne radoznalosti. Tako je i sa studentima. Zastrašujuće je kada se uporede radne navike kod francuskog ili američkog i bh. studenta", kaže Hasanović.
Istu sliku o univerzitetima u BiH nemaju svi profesori.
Znatno ispod prosjeka: Hazim Bašić, prorektor za naučno-istraživački rad Univerziteta u Sarajevu, tvrdi da je produkcija naučno-istraživačkih radova na Univerzitetu u Sarajevu ipak na zadovoljavajućem nivou s obzirom na loša ulaganja u nauku.
"Ne postoje egzaktni noviji podaci o visini ulaganja u nauku, a prema istraživanjima Akademije nauka i umjetnosti BiH, taj procenat je u BiH 2005. godine iznosio oko 0,05 odsto BDP, što je znatno ispod evropskog prosjeka koji je 1,5 odsto. Prema rezultatima interne evaluacije, u toku 2008. godine objavljeno je oko 180 radova u časopisima koji se nalaze u međunarodnim bazama, zatim oko 170 radova u drugim časopisima i oko 450 radova na konferencijama. Međutim, kod prikupljanja podataka postojala je mogućnost višestrukog prijavljivanja istog rada pa je taj broj vjerovatno manji", kaže Bašić.
Ističe da ne postoji politički kriterijum za napredovanje profesora.
"Proceduru za napredovanje (ili reizbor profesora u isto zvanje) pokreće katedra, a odobrava naučno-nastavno vijeće imenovanjem komisije i naučne oblasti za koju se raspisuje javni konkurs. Rezultate konkursa i svoj prijedlog za izbor komisija predočava vijeću, a konačna verifikacija odluke donesene na vijeću se vrši na Senatu Univerziteta. Kako se vidi, u proceduri ne postoji politički kriterij niti mogućnost uplitanja politike ni na jednoj instanci", tvrdi Bašić.
Petar Gvero, profesor na Mašinskom fakultetu u Banjaluci, kaže se situacija na bh. univerzitetima mora mijenjati i da je vrijeme kada je univerzitet bio zatvorena institucija u kojoj se čekala penzija, davno prošlo.
Ističe da se univerziteti, kao sva roba, nalazi na tržištu na kojem će imati svoju cijenu.
"Moraće se sistem obrazovanja početi mijenjati i kod nas jer kao što postoji tržište odjeće, nafte, hrane, tako postoji i tržište znanja. Ako želite da opstanete na tom tržištu morate da budete konkurentni", kaže Gvero.
Ne prate moderne tokove: Mladen Čančarević, student ombudsman RS, tvrdi da čak 50 odsto profesora na fakultetima, naročito starijih, ne govori strane jezike, ne poznaje rad na računaru i ne posjećuje seminare, što je poražavajuće.
"Apsolutno se slažem da profesori ne prate moderne tokove što se tiče naučnih dostignuća, ne koriste računar, nego čak bježe od njega. I njihov nivo znanja koje mogu prenijeti na studente je veoma mali, naročito kada je u pitanju veliki broj profesora koji je proistekao iz ratnog perioda. Takvi studentima predstavljaju čak i neke nakaradne principe", kaže Čančarević.
Ivan Šijaković, profesor sociologije na banjalučkom Ekonomskom fakultetu i politički analitičar, kaže da nije mnogo primijetio da njegove kolege ne poznaju rad na računaru i bar jedan od stranih jezika, ali priznaje da je imao priliku vidjeti dva profesora od kojih jedan ne zna raditi na kompjuteru, a drugi neće ni da se uči.
Naglašava da su odlasci na konferencije veliki problem, jer je za njih potrebno malo više sredstava, naročito ako se ide u inostranstvo.
"To jeste problem kod nas, ali i to se može nadomjestiti dobrom komunikacijom na Internetu. Ako profesori uđu i pretplate se na neku od onlajn biblioteka mogu da čitaju sve što im treba. Moguće je, ipak, da profesori ne znaju za to, o čemu ih treba obavijestiti", dodaje Šijaković.
Petar Marić, dekan i vanredni profesor Elektrotehničkog fakulteta u Banjaluci, kaže da se na tom fakultetu ne bi moglo reći da profesori ne poznaju rad na računaru i strane jezike, ali da je čuo da postoje takvi problemi na drugim fakultetima kod nas.
"S obzirom na naš profil struke, ne mogu reći da naši profesori nemaju ta znanja, ali problem je, zbog malih finansijskih sredstava, obezbijediti odlaske na konferencije, naročito onim profesorima koji bi trebalo da idu više puta godišnje. Ipak, mi se trudimo da svaki od njih ode ako je to moguće, čak neki od njih dijelom i sami finansiraju ta putovanja", dodaje Marić.
I Drago Branković, dekan Filozofskog fakulteta u Banjaluci tvrdi da većina profesora poznaje bar osnovu nekog od stranih jezika i rada na računaru.
Naročito je to slučaj, kako kaže, sa mlađim profesorima i asistentima, dok je moguće da se poneki stariji profesor, koji je, kako govori, pred penzijom, ne snalazi najbolje sa radom na računaru.
"Moguće da ima starijih profesora koji imaju možda dvije-tri godine do penzije i koji ne znaju možda strani jezik i rad na računaru, ali nema smisla tražiti od njih da sada uče. Ostali, bar velika većina, znaju onoliko koliko im je potrebno za rad, a neki i mnogo više", kaže Branković.