LJUBINJE - Baka Jovanka Ćorović iz ljubinjskog sela Dubočica najstariji je stanovnik ljubinjske opštine, a torta koju su joj nedavno ukućani pripremili povodom stotog rođendana prva je rođendanska torta koju je u životu dobila.
"Meni pravi rođendan niko i ne zna, iako se u knjigama vodi da sam rođena 1. januara 1911, a slušala sam nekad od mojih starijih ukućana da sam rođena i prije", kaže ova krepka starica koja je i danas dobrog zdravlja i još boljeg sjećanja.
Rođena u selu Drapići podno planine Ilije u ljubinjskom kraju, baka Jovanka, iako sitna rastom, prava je gorštakinja čiji je otac Stevan Drapić živio 106 godina, a rođaci koji su stradali u dva svjetska rata zbog ljepote i junaštva opjevani i u pjesmama.
Baba Joka kaže da ju je u životu "dosta jada ubilo", ali da je i lijepih dana bilo, te da joj danas, pod stare dane, sve tegobe iz njenog života radošću nadoknađuju kćerka Nevenka i zet Mladen Novokmet sa svojom djecom i unucima, kod kojih živi već tri decenije.
Nikada je, kaže, nisu naljutili, a prva šoljica kafe koju Novokmeti pripreme pružena je baki Joki, pa onda ostalim ukućanima. I za stolom baka uvijek ima počasno mjesto.
"Kada sam se udala u selo Kruševicu, godine koje sam proživjela s mojim pokojnim mužem bile su lijepe, ali kratko poživjesmo zajedno, jer se moj Slavko rano razbolje i to tako da mu ni dokotri u Dubrovniku nisu mogli pomoći, pa umrije četvrte godine našega zajedničkog života, tako da mi ostade samo jedno žensko dijete, moja Nevenka", prisjeća se nevoljno tih teških dana baba Joka.
Zanimljivo je da se svih minulih godina baka Joka sjeća u detalje, od rane mladosti, kada je u osmoj godini ostala bez majke, zajedno sa svoja tri brata i četiri sestre, od kojih je samo ona živa, pa do dana današnjih.
U životu je, kaže, jela sa dvanaest stolova, živeći u dvanaest domaćinstava, najprije radeći u najmu kod četiri ljubinjska domaćina, a onda po ratnim zbjegovima i progonima od Hercegovine do centralne Bosne, pa sve do kuće Ćorovića i Novokmeta i nikada se ni na šta nije požalila, živeći mirno svoj život.
Kćerka Nevenka i zet Mladen kažu da ne pamte kada se baka požalila da je nešto boli, ni kada su je posljednji put vodili ljekaru, jer je zdravlje i danas služi dobro, a oni se trude da joj olakšaju starost.