U Hercegovini je, kažu, svaki drugi čovjek pjesnik ili govornik, a svako mjesto, zdanje ili čak najmanja građevina imaju svoju legendu. I dok jedni tvrde da je mašta Hercegovaca nadomještala materijalna bogatstva, a drugi tvrde da duhovnost nema nikakve veze s tim, u jednom se sigurno slažu svi u cijeloj ovoj regiji istočnog dijela Hercegovine nema mjesta ni zdanja o kome su se ispredale tolike legende kao o Straževici, brdašcu koje se nalazi u okviru planinskog vijenca Trusine, između opština Berkovići i Nevesinje.
Na ovom vidikovcu nalazi se crkvište, mala kapela s drvenim svodom i jedna humka ispod koje je, po narodnom predanju, u davnim vremenima pokopana pravoslavna crkva koja vijekovima leži ispod posne hercegovačke zemlje, a njene više sile ne dozvoljavaju ljudskoj ruci da je otkrije svjetlu dana.
PREDANJA
Mještani koji se svakog ljeta, o Petrovom danu, okupljaju oko ovog mjesta na bogosluženju kažu da su svi oni koji su je pokušali otkopati bili otjerani natprirodnim silama i da će tako biti sve do onog dana kada im crkva sama pošalje znak da je došlo vrijeme da se to uradi.
`Prema predanju koje znaju gotovo svi stanovnici Berkovići, u selu Dabar u ovom kraju živjele su tri sestre plemićkog porijekla, za koje se tvrdilo da su iz plemena Nemanjića i da su im imena bila Straževica, Trojica i Gorica. Nemajući braće i bližih potomaka odlučiše da svoje bogatstvo utroše u tri crkve, tri zadužbine, koje nazvaše po svojim imenima, a da bi bile što autentičnije, narediše neimarima da ih postave tako da se od svake crkve vide one druge dvije i da se zvono s jedne čuje do one druge i treće i obratno.
Predanja još govore da su u takvoj simetriji bile da, kada se kuršum opali kroz zvonik Straževice, on prolazi kroz zvonike Trojice i Gorice, tako je taj pravac precizno izračunat.
Dolaskom Turaka na ovo tlo porušeni su mnogi pravoslavni hramovi ovog kraja, a među njima vjerovatno i dvije od tri crkve koje su gradile sestre zadužbinarke, ali je narod Straževicu, budući da je dominirala svojim mjestom na uzvisini, odlučio skloniti od očiju i ruku neprijatelja, jer su i sami pred njihovim najezdama morali bježati.
Iako su svjedoci ovih prastarih vremena davno poumirali, današnji mještani dabarskih zaselaka, poput Mihića, č