Nobelovac Ivo Andrić rano djetinjstvo proveo je u Višegradu, u omanjoj prizemnoj kući kod tetke Ane i tetka Ivana Matovščika, koji su mu je prije smrti prepisali u nasljedstvo.
Sudbina te kuće, u ulici koja nakon posljednjeg rata nosi ime velikog književnika, a do rata revolucionara Slaviše Vajnera Čiče, zavisila je od političkih prilika i odluka, te od pojedinaca koji su bili u prilici da vuku neke pogrešne poteze koji se i danas teško ispravljaju.
Ivo Andrić je 17. novembra 1953. godine Narodnom odboru sreza Višegrad, koji je upravo tada gradio današnju zgradu Doma kulture, darivao svoju kuću i okućnicu, računajući da će se ona kao sastavni dio te ustanove koristiti za brojne kulturne sadržaje.
KUĆA NA POKLON PRODATA
Međutim, samo mjesec dana nakon toga srez je darivanu Andrićevu kuću za tadašnjih 180.000 dinara prodao Muhamedu Ploskiću, mašinovođi iz Višegrada.
Poslije toga Andrić je tri puta dolazio u Višegrad ili, kako je on to volio da kaže, u grad na vodi.
O posljednjoj Andrićevoj posjeti gradu djetinjstva, 18. oktobra 1972. godine, Ljubo Jandrić u svojoj knjizi `S Ivom Andrićem` zapisao je sljedeće: `Lepo su me primili Višegrađani, lepše valjda nije moglo biti. Videli ste, nije bilo ničeg suvišnog, a to je, priznaćete, najteže postići.`
Jandrić dalje piše kako susretljivi domaćini, tada, protokolom nisu predvidjeli da slavni pisac `Na Drini ćuprije` svrati u kuću svog djetinjstva udaljenu od ćuprije tek dvjesta metara, odakle je išao u osnovnu školu.
Ipak, mimo zvaničnog protokola Andrić je tada svratio do svoje kuće, dugo i nijemo iz dvorišta iza nje posmatrajući Drinu i ćupriju na njoj.
Jandrić je tada zabilježio i ove Andrićeve riječi: `Znam zašto oni (opštinari) u programu nisu predvidjeli obilazak moje kuće. Stide se što su je prodali!`
NEUSPJELI OTKUP
Poslije njegove smrti, 69. marta 1975. godine, Višegrađani su pokušali ispraviti veliku grešku, nastojeći da otkupe njegovu kuću od porodice Ploskić. Od toga su, ipak, odustali jer su novi vlasnici uz otkup tražili da im se na drugoj lokaciji naprave još dvije kuće, tako da je naknadna ispravka prvobitne greške opštinske vlasti propala.
Ipak su uspjeli da 1976. godine na zidu kuće postave skromnu mermernu tablu s natpisom: `U ovoj kući je djetinjstvo proveo nobelovac Ivo Andrić`, koja se na njoj nalazi i danas.
Obilježavajući stogodišnjicu rođenja Ive Andrića, 9. oktobra 1992. godine, opština Višegrad je pomenutu kuću predala na korištenje kulturnim stvaraocima koji su u njoj punih deset godina održavali izložbe, škole slikanja, promocije knjiga, književne večeri i druge sadržaje uz `Višegradsku stazu`.
Ali, primjenom imovinskih zakona ova skromna, ali ipak tako značajna, prizemna kuća 2002. godine vraćena je Džemili Ploskić, kćerki Muhameda Ploskića. Džemila, njena druga sestra Jasna i brat Džemal s porodicama i danas žive u Švedskoj, tako da je kuća uglavnom prazna i zaključana, a oni u nju svraćaju tek po nekoliko ljetnih dana u godini.
Aleksandar Savić, biši načelnik opštine Višegrad, pokušao je da se s Ploskićima dogovori oko otkupa kuće, što su oni odbili.
NOVA INICIJATIVA
Za sudbinu kuće Ive Andrića u Višegradu vezana je i najnovija inicijativa kulturnih stvaralaca i Turističke organizacije Višegrada o ponovnom pokušaju njenog otkupa.
Ideju je podržao Miladin Milićević, načelnik opštine Višegrad, koji je najavio da će se uskoro obratiti Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika BiH i Republičkom zavodu za zaštitu kulturno-istorijskog nasljeđa RS s molbom da posreduju kako bi se kuća Ive Andrića konačno otkupila i pretvorila u svojevrsni muzej i prostor za organizovanje raznovrsnih kulturnih sadržaja, a što je predviđeno i projektom nominacije mosta Mehmed-paše Sokolovića za Listu svjetske baštine UNESCO-a.
U jednoj od brojnih posveta gostiju spomen-sobe nobelovca Ive Andrića, smještene u istoimenoj biblioteci u Višegradu, piše sljedeće: `Silna će voda plahovitom Drinom proći ispod ćuprije, a Višegrađani se neće moći odužiti svom Andriću, koji je ime ovog grada i njegove okoline urezao u kamen neprolaznosti i vječnosti.`