Društvo

Pratite nas na Google news

Sudbine djece ispitivaće italijanski advokat

Sudbine djece ispitivaće italijanski advokat
Sudbine djece ispitivaće italijanski advokat
Elma Duvnjak

Italijanski advokat ispitivaće slučaj izmještanja 46 štićenika iz sarajevskog Doma "Ljubica Ivezić" ratne 1992. u Italiju. Almina Jerković, član Ekspertnog tima Vijeća ministara BiH, objasnila je da je Vijeće Ministara BiH, prihvatajući zaključke ovog tima, zadužilo Ministarstvo za trezor i finansije BiH da predloži način i izvor finansiranja u angažovanju italijanskog advokata za utvrđivanje svih okolnosti boravka i usvajanja ove djece u Italiji. Time bi se trebalo konačno razjasniti sve što se sa ovom djecom dešavalo u posljednjih 14 godina.

`Generalni konzul je već obavio razgovor sa jednim od italijanskih advokata i dobili smo ponudu koliko će sve to koštati, ali ne i preciznu, pa ćemo to morati naknadno detaljno utvrditi. Sigurno je da ćemo se fokusirati na djecu koja su usvojena i okolnosti pod kojima je to učinjeno. Konačno će se utvrditi ko je kriv, da li se radi o propustima BiH ili Italije ili nečemu drugom u ovom slučaju. To se konačno mora iskristalisati`, naglasila je Jerkovićeva.

ŽIVOT U ITALIJI

Prije 14 godina, u julu 1992. godine iz opkoljenog Sarajeva u organizaciji Dječije ambasade `Međaši`, iz Dječijeg doma za napuštenu djecu `Ljubica Ivezić`, koji sada nosi naziv `Bjelave`, konvojem je izmješteno 46 štićenika u Republiku Italiju. Osnovni razlog za njihovo izmještanje bilo je spasiti im živote i skloniti ih iz ratnog Sarajeva.

Po dolasku u Italiju djeca starosne dobi preko 10 godina, njih 11, smješteni su u Institut `Igea Marina` u Riminiju, a druga, do 10 godina, njih 35 smješteni su u Institut za napuštenu djecu u Monci. Prema prvobitnom planu, boravak štićenika Doma `Bjelave` u Italiji nije trebao da bude duži od dva mjeseca. Međutim, taj je period zbog ratnih dejstava u BiH prolongiran na neodređeno vrijeme. To je učinjeno bez sačinjavanja bilo kakvog dokumenta između nadležnih organa u BiH i Republici Italiji. Tek poslije okončanja ratnih dejstava u BiH, krajem 1995. godine, postavilo se pitanje šta je sa djecom.

Ekspertna grupa Vijeća ministara BiH, koja je dobila zadatak da potraži odgovor na ovo pitanje, počela je s radom prije dvije godine. Članovi tima su boravili u Italiji, gdje su se sastali sa grupom djece koja su izmještena, a koja su danas punoljetna i žive i rade u Riminiju.

`Radi se o 11 odraslih ljudi, koji su tada bili djeca starija od 10 godina. Oni su bili smješteni u Institut 'Igea Marina' u Riminiju. Završili su školu, stekli određeno zanimanje, zaposlili se, a jedan broj njih je zaključio brak sa italijanskim državljanima i formirao svoje porodice. Svi oni imaju putne isprave BiH i većina redovno posjećuje svoju rodbinu i prijatelje u BiH`, objašnjava Jerkovićeva i naglašava da niko od njih nije otišao stranputicom, niti se odao bilo kojem obliku kriminala. Nakon Riminija, članovi tima su otišli u Moncu i posjetili Institut 'Mama Rita' gdje su se upoznali sa uslovima u kojima je živjelo i školovalo se ostalih 35 štićenika, u periodu od jula 1992. godine do decembra 1996. godine, do kada je troškove snosio grad Milano.

`Tu smo saznali da je poslije 1996. pokrenut postupak pred Sudom za maloljetnike u Milanu, za njihovo dodjeljivanje na starateljstvo italijanskim porodicama. Laure Leara, zamjenik predsjednika Suda za maloljetnike u Milanu, nam je rekla da je nad 16 štićenika provoden pravomoćni postupak usvojenja i da ne možemo saznati više ništa o njima. Po italijanskim propisima, nikakva informacija se ne može dati niti od italijanskih pravnih autoriteta niti bilo kojeg drugog o usvojeniku i familiji koja je dijete usvojila. Za to postoje i sankcije sa mogućom krivičnom odgovornošću. Sa navršenih 25 godina usvojenik može, ako to želi, da komunicira sa svojom biološkom porodicom. To može učiniti i sa navršenih 18 godina. Saznali smo da je za četiri štićenika postupak usvojenja bio u toku, koji smo prekinuli reagujući po dolasku u BiH. Za troje djece postupak usvojenja je prekinut jer su postali punoljetni. Njih 69 je završilo školovanje, zaposlilo se i osamostalilo. Tu je i desetoro djece, među kojima je i Renato Seferović, kojeg je tražila majka Silvana Osmanović. Saznali smo da Renato može doći u kontakt sa svojom majkom, ali do danas nismo dobili odgovor da li on to želi`, kaže Jerkovićeva.

Ekspertni tim, po povratku iz Italije, sačinio je izvještaj sa zaključcima koji je dostavio Vijeću ministara BiH.

`U narednom periodu predstoji angažovanje italijanskog advokata, koji će ispitati sve okolnosti oko usvojenja 16 djece. Konačno će se ustanoviti kakve su i da li su počinjene greške. Naglašavamo da su sva djeca živa i zdrava. Gotovo sva su punoljetna, imaju svoj život. Veliki broj njih ima svoju porodicu. Razbijena je fama da su postala žrtve trgovine djecom, organima. To nije istina`, kaže Jerkovićeva.

A u izvještaju je ukazano na niz propusta u izmještanju štićenika Doma `Ljubica Ivezić`.

NIZ PROPUSTA

Izmještanje je izvršeno bez prethodno dobijene saglasnosti od strane roditelja ili staratelja ili organa starateljstva za svakog pojedinog štićenika u skladu sa tada važećim Porodičnim zakonom, stoji u izvještaju. Izmještanje je urađeno na osnovu spiska koji je bio navodno ovjeren od strane Centra službi bezbjednosti Sarajevo - Ekspertni tim nije imao uvide u taj dokument, ukoliko isti postoji), tj. bez izdavanja pojedinačne ili kolektivne putne isprave (pasoša) u skladu sa tada važećim propisima. Jedini pisani trag o odlasku štićenika iz Sarajeva, koji je bio dostupan Ekspertnom timu, je saopštenje za javnost Prve dječije ambasade u svijetu `Međaši` od 18. jula 1992. godine.

U izvještaju dalje stoji da su po dolasku u Italiju štićenici Doma `Bjelave` predati bez sačinjavanja bilo kakvog dokumenta između organizatora putovanja Prve dječije ambasade u svijetu `Međaši` i opštine Milano o njihovoj predaji nadležnim organima u Republici Italiji, a kojima bi bila precizirana dužina boravka u Italiji i obaveza omogućavanja povratka iz Italije u BiH.

Na sjednici Vlade Bosne i Hercegovine, održanoj 26. aprila 1996. godine na prijedlog Ministarstva za socijalnu politiku, izbjeglice i raseljena lica RBiH, usvojen je Program integralne zaštite djece izbjeglica bez roditelja iz Italije u BiH. Pomenuti plan je polazio od toga da štićenici uopšte nemaju roditelja u BiH, što, kako stoji u izvještaju, nije tačno, te pretpostavki da će štićenicima bez bilo kakvih problema sa italijanske strane biti omogućen povratak u BiH, tj Dom `Bjelave` u junu 1996. godine, što je takođe izostalo, tako da je ovaj plan neprovodiv. U izvještaju Ekspertne grupe stoji i kako Konzulat BiH u Milanu nije u periodu od kraja aprila do kraja juna 1996. godine osigurao italijanskim organima prevod Programa integralne zaštite djece izbjeglica bez roditelja na italijanski jezik, tako da prije planiranog povratka predviđenog u junu 1996, nadležni organi Republike Italije nisu uopšte bili upoznati s ovim programom. To im je otvorilo mogućnost da prilikom rješavanja ovog problema primjenjuju isključivo nacionalne propise Republike Italije, koji uređuju staranje nad djecom koja su strani državljani, a koja imaju mjesto boravka u Italiji.

RODITELJI TRAŽE DJECU

A jedan broj roditelja već godinama pokušava na razne načine doći do svoje djece, koja su izmještena iz Doma `Ljubica Ivezić`, a koja su te ratne 1992. godine bila napuštena. Jagoda Savić, zastupnik ovih roditelja, ističe da su do sada došli u kontakt sa petoro djece.

`Oni su sada odrasli ljudi. Obradovali su se kada su se ponovo našli s porodicom i svojim roditeljima već finansijski pomažu. Navela bih primjer Sedine Kahvić, koju je otac tražio 14 godina i konačno su se sreli. Ona sada njemu novčano pomaže. Neizmjerno su sretni bili i Admir i Admira Bešić kada su saznali da ih majka traži i da je živa i zdrava. U narednim danima očekujem informaciju iz Italije o prebivalištu dvije sestre i brata Amine Ademaj`, kaže Savićeva i naglašava daje tu djecu trebala potražiti država, a ne advokati.

A Duško Tomić, predstavnik Dječije ambasade `Međaši`, u čijoj su organizaciji djeca izmještena u Italiju, ovom temom je izrevoltiran, ogorčen i razočaran. Kaže da ne osjeća ni trunku krivnje što je tu djecu izveo iz ratnog Sarajeva.

`Iz opkoljenog Sarajeva sam tokom rata izveo 38.000 djece i majki, time im spasavajući živote. Zašto bih se toga stidio? Svu djecu sam vidio 1996. godine u Italiji i nijedno nije htjelo ni da čuje da se vrati u Sarajevo. Od svih roditelja jedino su Uzeir Kahvić, Abid i Silvana Osmanović i još jedan roditelj tražili da se sastanu sa svojom djecom. Pojedini roditelji danas samo hoće korist od svoje djece`, tvrdi Tomić. Ipak, ističe da djeca u Italiji nisu smjela biti usvojena, jer ih se roditelji nikada nisu odrekli, pa im time nije moglo biti oduzeto pravo na njih.

`Moram kazati da je Italija od Bosne i Hercegovine uzela tu djecu kao ratni plijen i za to neko mora odgovarati`, ističe Tomić.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije