Iako se u muzeju "Luvr" u Parizu nalazi na hiljade umjetničkih djela od neprocjenjive vrijednosti, većina posjetilaca već godinama dolazi uglavnom da vidi sliku žene sa najzagonetnijim osmijehom na svijetu Mona Lizu.
Zbog čega je ovaj portret stekao toliku slavu? Neko će istaći slikarsku tehniku koju je Leonardo da Vinči koristio kada je 1503. godine počeo raditi na slici, nekom drugom će u prvom planu biti istorijski događaji i velike ličnosti koje su bile povezane sa portretom tokom 500 proteklih godina, a treći će reći da svako od posjetila `Luvra` podsvejsno želi da otkrije tajnu tajanstvenog osmijeha.
Bilo kako bilo, odgovor koji nam se najviše svidio dobili smo od jednog starog Parižanina.
`Moć Mona Lize je u tome što kod svakog posmatrača portreta izaziva jedinstvene i uvijek jake emocije`.
Jedino što nam je nakon tih riječi preostalo je bilo otići u `Luvr` i doživjeti `Mona Lizu`.
MUZEJ
Kada izađete iz metro stanice Muse d'orse i pređete jednim od nekoliko predivnih mostova preko rijeke Sene, već pogled i na obrise muzeja ostaviće vas bez daha. S druge strane rijeke put vas vodi preko betonskog platoa, pa lijevo, stazicom kroz mali park iz kojeg ulazite na travnato dvorište muzeja. O veličini građevine najbolje svjedoči činjenica da do velike staklene piramide iz koje se ulazi u sam muzej imate od ulaza u dvorište još gotovo 15 minuta hoda. Do piramide se može i sa bočne strane jednim od prolaza kroz sjeverno i južno krilo muzeja koji izbijaju direktno pred piramidu. Kroz taj prolaz je prošao Tom Henks u zadnjoj sceni filma `Da Vinčijev kod` kada je slijedeći Liniju ruže, u dvorištu pred piramidom `našao` sarkofag Marije Magdalene. Vjerovatno niste ni sumnjali da je to mjesto postalo jedna od novih atrakcija muzeja koje je uvijek prepuno turista.
O popularnosti koju je `Luvr` stekao zahvaljujući `Da Vinčijevom kodu` najbolje svjedoči podatak da su kuratori muzeja zbog navale turista uveli novi program kroz koji posjetici mogu sa vodičem obići sve dijelove muzeja u kojima je sniman film. Ipak, oprezni `Luvr` se veoma vješto ogradio od tvrdnji koje se iznose u knjizi i filmu pa su čak izdali i jednu brošuricu u kojoj demantuju neke tvrdnje, poput, recimo, broja staklenih ploča koje se nalaze na piramidi. Dio scena nisu dozvolili da se snimaju u muzeju zbog čega su producenti morali iznajmljivati skupa studija.
A, nakon što prođete bezbjednosne provjere na ulazu u piramidu, spustićete se spiralnim stepenicama desetak metara i doći pred veliki info-punkt u blizini sredine piramide. Tu možete dobiti informacije o svim dijelovima muzeja. Iako sve vrvi od turista, gužve za kupovinu karata nema, jer vam na raspolaganju stoji desetak automata na kojima za cijenu od 8,50 evra možete kupiti propusnicu koja važi za sva krila muzeja. Iako biste u garderobi trebali ostaviti torbe, rance, fotoaparate i bilo šta što bi moglo biti od potencijalnog rizika za djela u `Luvru`, čuvari se toga ne drže striktno, pa većina turista ulazi u muzej s punom opremom. Slikanje je zabranjeno u čitavom muzeju, ali škljocanje zatvarača fotoaparata, sjevanje bliceva i zujanje kamera ne prestaje.
VELIKA GALERIJA
Do `Mona Lize` ćete krenuti ka krilu `Danon` na južnoj strani muzeja. Čuveni portret je smješten u Velikoj galeriji gdje se nalaze slike italijanskih autora novog vijeka. Sve slike su vam na dohvat ruke, a kada im se približite možete vidjeti čak koliko su nagrižene zubom vremena i pukotine u bojama.
Ali `Mona Lizu` štiti neprobojno staklo i traka koja turiste drži na malom rastojanju. Ovaj nivo zaštite nije pretjeran, s obzirom da je slika nekoliko puta bila predmet vandalskih napada. Jedan od najpoznatijih slučajeva se desio 1956. godnie, kada je na portret prosuta kiselina oštetivši ga, a iste godine je na nju jedan Bolivijac bacio i kamen.
Ono što vam odmah privuče pažnju je osmijeh za koji su nam rekli da djeluje najupečatljivije ako joj se gleda u oči. Genijalni Leonardo da Vinči je uspio i oči fiksirati na posmatrača, tako da vam se, bez obzira iz kojeg ugla je gledali, uvijek čini da Mona Liza gleda direktno u vas. Tek kasnija istraživanja su pokazala da je Da Vinči lice oblikovao kao anatom, a ne kao umjetnik, što je licu dalo do tada neviđenu vjerodostojnost. Danas se pouzdano zna da se žena na slici zvala Liza Gerardini, rođena 1479. godine, koja je bila treća žena uglednog građanina Firence Frančeska č