U čelinačkom selu Branešci, udaljenom 35 kilometara od Banjaluke, stariji mještani dane provode iščekujući svoju djecu i druge najmilije da im dođu iz Italije u koju su otišli tražeći bolji život.
Na privremenom radu u Italiji je gotovo svaki osmi mještanin ovog lijepog i ravničarskog sela.
Prema podacima kojima raspolaže Pelivan Damjanović, sekretar mjesne zajednice Branešci, od 2.500 mještana njih 300 otišlo je u Italiju da potraže bolje sutra.
Damjanović priča da pored mještana u Italiji ima još barem 50 ljudi koji rade u drugim zemljama, od Austrije, Njemačke, Slovenije pa nadalje.
Iako su navikli na život u bijelom svijetu, nostalgija im je vjerni pratilac. Ne zaboravljajući svoje selo mladi se često vrate da se vjenčaju u rodnom kraju, a upisano je i nekoliko novorođenčadi.
Damjanović, koji je i matičar, kaže da je 2006. godine u Branešcima rođeno osmoro djece, a vjenčalo se 10 parova. Sa druge strane, veliki broj djece se rodi i upiše u Italiji, što potvrđuje i primjer Vinke Derajić koja je na daleki put ispratila trojicu sinova, dvije snahe i petoro unučadi. Samo je najstariji unuk Ilija (4) rođen u Branešcima, dok su se svi ostali rodili u Italiji.
Majčinske suze za sinovima u tuđini
`Ispratila sam devetoro članova porodice koji su morali da odu da zarade za hljeb. Imala sam nesreću da ostanem bez supruga kada mi je najstariji sin imao pet godina, a najmlađi bio u stomaku. Othranila sam ih i na kraju opet morala suze prolijevati što ne mogu da vidim svoju unučad kada poželim`, priča Vinka držeći u rukama slike svojih petoro unučadi.
U Italiji su joj sin Jovan (30) sa suprugom Nikolinom i malim Ilijom, te bliznakinjama Laurom i Magdalenom (2,5). Nedugo poslije Jovana u Padovu je otišao i sin Vujadin (29) sa suprugom Brankom i kćerkama Viktorijom i Valentinom. Prije godinu svoju sreću u Italiji otišao je da okuša i najmlađi sin Vukašin (25).
Komšinica Danka Derajić takođe je ispratila tri sina u Italiju i željno očekuje krsnu slavu ili praznike kako bi vidjela svoju djecu.`Najteže je kada svoju djecu ne vidim mjesecima. Muka je što nam ovolika omladina ode u inostranstvo. Ja sam ispratila Željka, Milijana i Bobana i ne dao bog ni jednoj majci da pusti suzu za nesretnom sudbinom naše omladine koja trune na Zapadu`, kaže Danka Derajić.
Radost u njenu kuću nedavno je unio sedmogodišnji Saša koji je s majkom Nađom nakon godinu boravka u Italiji došao u posjetu baki Danki i tetki Slobodanki.
`Ljepše mi je ovdje i volio bih se vratiti baki. Sviđa mi se ovdje i škola`, priznao je mali Saša.
Nedaleko od crkve svetog Prokopija u Branešcima u porodičnoj kući Šikanić, ne nedostaje dječjeg smijeha. Dok im otac Živojin radi u Italiji, Jelena, Goran, Vladan, Vladana i Neven biju bitku s nedostatkom očevog zagrljaja i pomažu majci Gordani.
`On je otišao u Italiju prije pet godina. Nije imao izbora. Do tada je radio na građevini i pomalo se bavio poljoprivredom ali nije mogo više i otišao je. Dolazi svakih petnaest dana. Nedostaje nam puno...`, kaže Gordana Šikanić.
Mještani koje smo zatekli u selu kažu da je više stotina mladića zbog nedostatka uslova za život i rad na ovim prostorima krenulo put Italije u potrazi za boljim danima.
Bezizlazna situacija natjerala je omladinu na pronalaženje boljih uslova za život pa su se mnogi u međuvremenu oženili i izrodili djecu koja stasavajući za školske dane, radost đačkog doba umjesto u svom rodnom kraju, dijele sa djecom čiji jezik jedva i poznaju.
Broj prvačića drastično smanjen
Kada je učiteljica Vinka Žarić počinjala svoj radni vijek 1985. godine, u braneškoj školi je bilo više od 400 učenika, a bilo je godina kada je u ovu školu išlo i 500 učenika. Danas ih je 150. Dolaskom na radno mjesto čekala su je dva odjeljenja prvog razreda sa više od 60 učenika. Danas je situacija drastično promijenjena.
`Ove školske godine u prvi razred Osnovne škole 'Danko Mitrov' Branešci upisano je samo devet prvačića. I to je u neku ruku pozitivno kada se zna da je prije četiri godine u Padovi upisan 21 prvačić dok je iste godine u Branešcima upisano šest učenika`, kaže učiteljica Vinka Žarić.
Ali i danas prolazeći pored škole prolaznici se mogu nasmijati dječjem žagoru koji još nije utihnuo u ovom selu, jer, prema mišljenju mještana, nedostaje samo malo stvari koje treba uraditi da bi se vratila nada na opstanak mladih u Branešcima.
Mira Đurić, nastavnica istorije i geografije, u ovu školu došla je 1986. godine.
`Tada je bilo puno ljepše. Imali smo pribor, karte, atlase. Međutim, danas i toga nema. Djeca kod kuće crtaju karte zemalja koje obrađujemo i lijepimo na tablu. To vam sve govori`, kaže Mira Đurić, razrednica sedmog razreda u ovoj školi.
Dječju bezbrižnost i smijeh pored škole za trenutak su zasjenili problemi koji muče mještane Branešaca.
Malo nedostaje za bolji život
Već prvi snijeg donio je velike probleme jer je selo bilo u mraku gotovo tri dana.
`Da su bolji uslovi, naša omladina ne bi odlazila u svijet`, kaže Pelivan Damjanović, sekretar MZ Branešci.
Od pozitivnih stvari koje su se desile Damjanović navodi da je posljednjih godina urađen asfaltni put, i još je ostalo četiri kilometra da se spoji s prnjavorskom opštinom.
`Jedan dio sela dobio je vodu, dok se ostali snalaze sa izvora ili vlastitih bazena`, kaže Damjanović.
U priču se uključuje i Ranko Dujaković, predsjednik Zemljoradničke zadruge `Sloga` Branešci, koja je sa radom počela prije četiri godine i već sada su vidljivi pomaci i rezultati.
`Mi smo zahvaljujući pomoći opštine, jedne američke organizacije i Vlade RS uspjeli nedavno nabaviti mehanizacioni prsten s poljoprivrednim mašinama koje će nam služiti za obrađivanje plodne zemlje. Većom saradnjom opštinske vlasti i MZ može se uraditi puno`, smatra Dujaković.
Branešci su nedavno dobili traktor, balirku, berač kukuruza, silažni kombajn i dasku za snijeg koji će u zimskim danima dobro doći za održavanje nekategorisanih seoskih puteva.
Nedavno je u selu proširena i ambulanta što će naročito biti dobro za starije ljude koji će moći redovnije obavljati ljekarske preglede.Slavka Jelić, vlasnica kafe-bara `Jelić` u Branešcima, najbolji je svjedok vremena koja su `pregrmjela` preko ovog sela.
`Prije rata se moglo nekako živjeti i raditi, ali danas slabo. Selu nedostaju radna mjesta koja bi zadržala omladinu. U kafiću je najveća gužva vikendom, kada dođu iz Italije i za praznike. Tada se život vrati ovdje, ali da je tako svaki dan...`, kaže Jelićeva.
Sjećanje na hrabrog Dragana Cigana
Vijest koja je krajem jula šokirala Braneščane i mnoge druge je pogibija Dragana Cigana (31), mještanina ovog sela, koji je spasavajući dvoje italijanske djece poginuo na obalama Jadranskog mora u gradu Jezolo i iza sebe ostavio ucvijeljenu suprugu Dijanu sa dvije maloljetne kćerke.
Danas nakon tri mjeseca u kući Dijane Cigan odvija se bitka s nepravdom.`Obećavali su mi i posao i stan i sve. Međutim, za sada ništa. Sve se utišalo. Ne znam šta bi' rekla. Ide mi porodična slava Lučindan, a ne znam kako ću da slavim bez svog Dragana`, kaže Dijana.