Direktorici Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine Aiši Softić trenutni su zadatak, preokupacija, ali i čast očuvanje i predstavljanje bh. blaga na najljepši mogući način.
Po struci je književni historičar, čija je uža specijalnost usmena književnost. Softićeva kaže da je ljubav njena pokretačka snaga. Voli ljude koji govore istinu, ma koliko ona ponekad bila i gorka, a ne voli neodgovornost.
Tokom jednodnevnog druženja rekla nam je i da vjeruje da nema ništa ljepše ni uzvišenije nego međusobno pomaganje ljudi i prenošenje znanja na mlade.
"Ustajem vrlo rano i prvu kafu pijem sa svojim suprugom. Na poslu sam već u sedam sati. Do osam obiđem muzejski prostor, da vidim da li je došlo do nekih promjena. Nažalost, još imamo prostorija koje nisu sanirane od rata. Ovo je jedan ogroman kompleks, četiri su zgrade i to treba na neki način osvojiti. S druge strane, ovo je institucija koja je vrlo kompleksna. Naše zbirke su vrlo karakteristične. Muzej je koncipiran kao tri velika muzeja, etnološki, arheološki i prirodoslovni", priča dr Aiša Softić.
Dodaje da uz to imaju botanički vrt i naučnu biblioteku.
"Načelnici odjeljenja su u suštini direktori svojih odjela. Ako vi imate odjeljenje za prirodne nauke sa gotovo dva miliona eksponata u kojem je zaposleno skoro 30 ljudi, onda je to jedan muzej. Moji prvi saradnici su načelnici sa kojima ja imam svaki dan sastanke u devet sati, koji su drugarski, prijateljski, ali i vrlo radni. Drugarstvo proističe najprije od toga što sam ja stručnjak muzeja, pa tek onda i direktor", kaže Softićeva.
Posao koji se voli, ali i uči cijeli život
Govoreći o značaju Zemaljskog muzeja BiH i za modernu nauku u našoj zemlji tvrdi da sa saradnicima nastoji, i pored svih problema, sačuvati renome koji je muzej imao i prije 100 godina.
"Ovdje je radio jedan od najboljih evropskih i svjetskih antičara Karl Pač. Trudimo se da podmladimo instituciju, da mladima koji dođu omogućimo usavršavanje i u njih ulažemo. Zemaljski muzej BiH je i slika jedne porodice i odnosi mojih saradnika, kolega su vrlo prijateljski i kolegijalni. Trenutno sam u poziciji da brinem o ovoj kući koju svi zajedno gradimo. Sutra će o njoj brinuti neki drugi", dodaje Aiša Softić.
Posao u muzeju, kaže ona, vrlo je specifičan.
"Vi ne možete završiti studij i reći ja znam posao. To je posao koji se voli i cijeli život uči, jer radite i sa ljudima. Imamo svakodnevne posjete, od djece iz predškolskih ustanova, do stranaca i mi moramo biti spremni i sposobni da pružimo adekvatnu uslugu koja se od nas očekuje. Nije to više samo prezentacija nas kao institucije i blaga koje sa velikom radošću čuvamo. Mi zapravo prezentiramo i ovu zemlju", naglašava Softićeva.
Voli kuvati i eksperimentisati sa receptima
Tvrdi da nema nijedne posjete stranaca ili domaćih turista Sarajevu, a da se ne završi u Zemaljskom muzeju BiH. Ne želeći zvučati neskromno, Softićeva kaže da je ovaj muzej nešto najreprezentativnije što BiH ima.
"Zato imamo i veliku odgovornost. A to mora da dijeli cijela zajednica, građanstvo, zvanični predstavnici vlasti. Nedavno je postavljeno pitanje zašto se dešava da naši ljudi završe visoke škole, a da ne dođu u muzej. Mislim da je osnovni propust u obrazovnom sistemu. U uređenim zemljama najveći dio nastavnog procesa se odvija u muzejima, ona su prava učilišta", kaže direktorica Zemaljskog muzeja Aiša Softić.
Ona ima klasično radno vrijeme i radi do 16 sati. Kući se vraća gradskim autobusom jer, kako kaže, stanuje na brdu, teško joj pješačiti.
"Kada ujutro idem na posao, onda je to jedna duža šetnja do Muzeja. Svojoj porodici po dolasku kući skuham ručak. Najčešće ja odlučujem šta će taj dan biti na 'repertoaru', ali me obraduju kada mi oni nešto predlože, jer mi tako olakšavaju taj dio posla. Priznajem da nisu izbirljivi. Nemaju ništa protiv kada ja eksperimentiram sa receptima", priča Softićeva.
Preferira bosansku kuhinju i uživa da pravi pitu.
Sreća je i peglanje košulja mužu i sinu
"Nije mi teško razviti jufku i nasikiram se kada mi ne ispadne kako sam željela. Pogotovo imam cijeli ritual sa razvijanjem jufke kada je Bajram. To je praznik za koji moram razviti jufke za baklavu i to ne bi bila ona ista baklava sa kupovnom jufkom", uvjerava nas Softićeva.
Tvrdi da njen cijeli život počiva na ljubavi i da sve što radi- radi iz ljubavi.
"Vrlo sam sretna kada mogu pružiti ljubav, a volim i da je dobivam. Moja ljubav je usmjerena prema različitim osobama. Bezgranično uživam u svojoj porodici. Ne postoji ništa što je meni teško za moju porodicu. Sretna sam kada mogu u subotu ispeglati 20 košulja za mog muža i sina. Nisam ja nikakva idelana žena. Vrlo volim moju braću, sestru, porodicu mog muža, moje kolege, ovu instituciju", dodaje Aiša Softić.
Smatra da je suština života naučiti davati i ne biti sebičan u onome što znate. "Bilo koju vještinu da znate, najljepše je da pomognete. Smatram i da je posao domaćice vrlo zahtjevan i divim se ženama koje biraju da budu domaćice i majke. Biti majka je najznačajnija misija na ovom svijetu", naglašava.
Direktorica Zemaljskog muzeja BiH opušta se šetnjom.
Uživa u šetnji, muzici i čitanju istorijskih knjiga
"Muž i ja vrlo često prošetamo. Imamo i baštu koja me opušta i radujem se svakom plodu. Najljepše šljive koje pojedem su na ulazu u kuću. Volim da plijevim svoju baštu. Muž me naučio da volim cvijeće i sada sam ja ta koja ga kupuje. I knjiga me opušta. Puno više čitam stručnu literaturu i sa najvećim užitkom pročitam istorijsku knjigu kao da se radi o najuzbudljivijem romanu", ističe Aiša Softić.
Uživa u muzici iako, kako tvrdi, nema muzičkog dara.
"Cijeli život sam voljela da pjevam, a sumnjam da iko voli da me čuje. Uživam u klasičnoj muzici, ali takođe u tradicionalnoj bosanskoj muzici - sevdalinkama. Volim i instrumentalnu muziku, smiruje me i podstiče na razmišljanje. A kada smo već kod razmišljanja, jako bih željela da ova zemlja konačno dođe u fazu kada će je svi prepoznati kao svoju, voljeti je i čuvati", poručuje Softićeva.
Ne voli neodgovornost ljudi i ne podnosi neiskrenost.
"Volim istinu, ma koliko ona može biti gorka, volim čiste račune", dodaje direktorica Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.
Voljela bi kad bi i se i kod nas napokon počelo razmišljati o muzeju kao najboljem mogućem načinu edukacije.
"Mlade treba naviknuti da je ovo njihovo i da u muzej ne znači doći i proći kroz zbirke već da je mjesto u kojem učite i uživate. Samo je muzej taj koji nudi opipljive tragove našeg nasljeđa od najstarijih vremena do današnjice", rekla je Aiša Softić.