Društvo

Sve više mladih odlučuje da oduzme život sebi ili drugome: Vapaj za pomoć često niko ne čuje

Sve više mladih odlučuje da oduzme život sebi ili drugome: Vapaj za pomoć često niko ne čuje
Sve više mladih odlučuje da oduzme život sebi ili drugome: Vapaj za pomoć često niko ne čuje
Nikola Vidačković

BANJALUKA - Naslovne stranice štampe i udarne televizijske emisije sve više pune tragične sudbine djece i mladih koji su odlučili da oduzmu život sebi ili drugome, a za takvu zabrinjavajuću svakodnevicu stručnjaci kažu da smo krivi svi jer vapaj za pomoć često niko ne čuje.

"Objesio se zbog slabih ocjena u školi", "Bivši momak ubio djevojku, pa otišao u kafanu da pije", 'Dječak (14) skočio sa prozora porodičnog doma zbog pritiska vršnjaka', 'Za Valentinovo oduzela sebi život", samo su neki od naslova ili najava udarnih TV emisija.

Stručnjaci kao krivce za ove tragedije navode i nespremne roditelje, nezainteresovane prosvjetne radnike, neetične medije, ali i abnormalno poremećene društvene vrijednosti.  

Pokušaje samoubistava kod mladih ljudi psiholozi objašnjavaju kao pokušaje skretanja pažnje prvenstveno zbog nerealnih želja.

"Kada govorimo o uzrocima ovakvog stanja, onda govorimo o unutrašnjim konfliktima i neskladu između potreba osobe i njegovih odgovora na njih. Tada konflikti dovode do pada vitalnih i emocionalnih snaga, što je za njih bezizlazna situacija", rekao je za "Nezavisne" Aleksandar Milić, psiholog i profesor na Banjalučkom univerzitetu.

Istakao je da se obično radi o osobama koje su zapuštene u najranijem djetinjstvu, bez radnih navika, koje imaju dozu razmaženosti i prevelike nježnosti te osobama sniženih intelektualnih i emocionalnih kapaciteta.

"Svi oni šalju pozive za pomoć, bilo da se radi o pasivnosti i povlačenju u sebe, negativnosti, agresiji, pretjeranoj plašljivosti", rekao je Milić.

Smatra da su u tim slučajevima roditelji obično nespremni i neuki ušli u roditeljstvo, a da je škola zakazala.

Milić ističe i veliki značaj, odgovornost te uticaj medija u sve većem broju samoubistava i ubistava.

"Veliko pridavanje značaja takvim stvarima pojača želju za ostvarivanjem suicida. Mladi čitajući i gledajući identifikuju se i smatraju da će pažnju i sažaljenje okoline dobiti na taj način. Već je ustaljena praksa da poslije jednog samoubistva koje u medijima bude bombastično propraćeno, u kratkom vremenskom roku nekoliko osoba počini isti čin", kaže Milić.

Još jedan psiholog, Srđan Puhalo, istakao je da živimo u društvu u kojem je agresija jedini prihvatljiv način ponašanja i rješavanja problema.

"Takvo stanje je na snazi od trenutka kada su kriminalci promovisani u uzore i uspješne ljudi, kada su ratni zločinci postali heroji, kada su tajkuni model kako biti uspješan, a starlete zvijezde. Poslije svega ovoga, treba da budemo pošteni pa reći čemu čuđenje", kaže Puhalo.

Sociolozi smatraju da se u ovim slučajevima radi o spletu faktora koji mogu uticati na neformirano biće da ubije sebe ili nekog drugog.

"To je splet društvenih, psiholoških i genetskih faktora koji mogu da doprinesu takvim užasnim scenarijima. Kod ubistva, u pitanju je mentalna struktura ličnosti gdje imamo dozu agresivnosti koja je maligna i sa željom da se uništi nečiji život. A ljudska psiha je čudna stvar. Zavist i želja za osvetom dovodi do pomračenja uma i 'klika' u glavama", smatra Biljana Milošević, sociolog.

Dodaje da je pitanje hoće li takve osobe osjetiti dozu kajanja u nekom narednom periodu, ali da se takve stvari mogu spriječiti ako se kaznene mjere pooštre ili na kraju samo počnu i provoditi.

"Kada vide da se drugi izvlače sa nekim teškim djelima, i oni pomisle da će tako proći", kaže Miloševićeva.

Dušan Mišljenović, predsjednik Aktiva direktora osnovnih škola, kazao je da se u školama sa vladinim i nevladinim organizacijama radi na prevenciji.

"Kod vršnjačkog nasilja baziramo se na dva završna razreda, dok su djeca u najosjetljivijem periodu u 5. i 6. razredu i kod njih se najviše radi savjetovanje i na upoznavanju sa potencijalnim problemima i situacijama u kojima se mogu naći", kaže Mišljenović.

Ističe da im problem pravi činjenica što sve škole u RS nemaju psihologe.

"To je prioritet jer bi oni otkrivali problem i kroz radionice i razgovore na kraju i spriječili tragedije. Ipak, u školama moraju raditi dobro uigrani timovi u koje spadaju svi i koji će na najmanju promjenu ponašanja kod djeteta reagovati", zaključio je Mišljenović.

 

 

 

 

 

 

 

 

Najčitanije