Šesnaestogodišnja Banjalučanka Tamara Dakić, čija je fotografija u martu ove godine na takmičenju u Londonu osvojila glavnu nagradu stručnog žirija u kategoriji "Osjećaj doma", nedavno je završila početnički kurs fotografije, u namjeri da talenat potkrijepi teorijom.
Bez obzira na to što je s fotografijom "Visiting mother, coming back home makes one feel true" u starosnoj kategoriji od 14 do 18 godina bila najbolja, ova mlada gimnazijalka priznaje da o fotografiji prije takmičenja nije imala mnogo predznanja, nego se time bavila čisto iz hobija, amaterski.
"Cijela priča o fotografiji počela je izložbom koju sam imala u svojoj školi povodom svetosavske proslave. Tada sam na nekoliko panoa izložila svoje fotografije. Profesori likovnog, kao i ostali, vidjeli su moju sklonost ka tome. O fotografiji nisam znala mnogo nego sam jednostavno voljela da snimam neobične fotografije, ne samo ljude nego detalje iz drugačijih uglova", priča Tamara.
Nedugo nakon izložbe u školu je stiglo obavještenje da svi đaci mogu da se prijave na konkurs organizacije "British Council" u Londonu za najbolju fotografiju, na kojem će učestvovati škole iz zemalja cijelog svijeta.
Iako su svi đaci znali da mogu da učestvuju ukoliko pošalju fotografiju u kategorijama "Migracija, novi fenomen", "Nova lica nova mjesta" ili u kategoriji "Osjećaj doma", iz banjalučke Gimnazije samo dva-tri učenika poslala su svoje radove, a među njima je bila i Tamara.
Ona je u svojoj fotografskoj arhivi pronašla po jednu fotografiju za svaku kategoriju, ne sluteći da bi ijedna od njih mogla biti pobjednička.
"Zaista se nisam nadala pobjedi. Sve takmičarske fotografije bile su izložene na Internetu, tako da je tim putem moglo da se glasa za najbolju, mada je, pored nagrade publike dodjeljivana i nagrada stručnog žirija, koju je dobila moja fotografija", navodi i dodaje da ju je prije odlaska u London dugo kopkalo šta je to što je njenoj fotografiji donijelo pobjedu.
Zanimljivo je to da je pobjedničku fotografiju, na kojoj se nalazi njen stric koji grli njenu baku, snimila sasvim slučajno na bakin 77. rođendan, na porodičnom okupljanju.
Pošto ni baka ni stric nisu ni znali za tu fotografiju, pobjeda ih je jako iznenadila, kao i Tamaru, koja joj se nije nadala.
Kada joj je u školi saopšteno da je osvojila ovu prestižnu nagradu, iznenađenju i sreći nije bilo kraja. Pošto je tada bila na času, školski drugovi nagradili su je gromoglasnim aplauzom i iskrenim čestitkama.
"Stvarno je bilo prelijepo. Taj, i osjećaj koji sam imala kada sam u Londonu primala nagradu, bio je jedan od najupečatljivijih u mom životu. Ova pobjeda donijela mi je putovanje u London, na koje sam išla s profesoricom engleskog jezika Andrijanom Stokić-Penda, te digitalni fotoaparat", govori Tamara.
Od 16. do 19. marta boravila je u Londonu, gdje je prisustvovala izložbi svih učesničkih fotografija, među kojima je bila i njena, što joj je bila velika čast.
"Cijelo to iskustvo u Londonu bilo je nevjerovatno. Direktor 'British Councila' uručio mi je nagradu, svi su mi čestitali, a ja sam im se kratko obratila i zahvalila na svemu. Bilo je to predivno iskustvo", priča ona.
Sada, kada je sve to prošlo, ozbiljno se posvetila fotografiji. Ne želi, kaže, da zanemari talenat koji ima, a na koji su joj i ranije skretali pažnju.
"Završila sam početnički kurs fotografije, ali neću stati na tome. Po povratku iz Londona rekla sam sebi: 'Tamara, ti se od sad baviš fotografijom' i trudiću se da bude tako. Pošto sam tek završila prvi razred srednje škole, još ne znam šta ću studirati, ali i fotografija bi mogla biti u užem izboru budućih zanimanja", ističe ona.
Ova velika pobjeda pomalo joj je i promijenila život. Sada je, kaže sa smiješkom, drugi gledaju kao vrsnog fotografa, pa su je čak drugovi iz škole molili da ih na kraju školske godine fotografiše umjesto profesionalnog fotografa.
Isto tako, dodaje kroz smijeh, po povratku iz Londona kolege iz razreda nagovarale su je da svakom profesoru ponovo prepričava svoje doživljaje, kako bi časovi proticali u priči.
Ipak, ističe da nju ova nagrada nije promijenila i da je pred njom još mnogo rada i učenja da bi sebe mogla nazvati profesionalnim fotografom. Na svemu što je postigla zahvalna je porodici, ali i profesoricama Nives Jakovljević i Andrijani Stokić-Penda, koje su joj pružile nesebičnu podršku.