Da li ikada obraćate pažnju na ljude koje srećete na aerodromu? Da li ste ikada pomislili da je nekima taj aerodrom jedini dom koji imaju? I dok širom svijeta na aerodromima uglavnom žive beskućnici, ima i onih koji su tu dospjeli slučajno, neki zbog birokratije, a neki i zbog svog avanturističkog duha.
Najnoviji primjer "aerodromskih stanovnika" je slučaj Hirošija Nohare, koji za sada nema namjeru da napusti svoj novi "dom" na terminalu 1 meksičkog međunarodnog aerodroma "Benito Huarez".
Otkako se doselio 2. septembra, postao je prava lokalna zvijezda. Nohara javnosti, čiju je veliku pažnju pobudio, nije znao objasniti zašto je doletio baš u Meksiko niti zašto je odlučio da tu ostane.
"Ne razumijem zašto sam ovdje", rekao je Nohara, koji ima povratnu kartu, i dodao: "Nemam nijedan razlog za to."
Nohara je iz Tokija i ima urednu vizu, stoga lokalne vlasti nemaju razloga da ga tjeraju sa aerodroma. Sve što vlasti, po zakonu, mogu jeste da čekaju da Japancu istekne dokumentacija, a to će se desiti u martu naredne godine.
Priča ovog "japanskog stanovnika meksičkog aerodroma" neodoljivo podsjeća na film "Terminal" iz 2004. godine, gdje muškarac sa istoka Evrope, kojeg glumi Tom Henks, slijedom nesrećnih okolnosti, ostane na terminalu njujorškog JFK aerodroma.
Iako govori o čovjeku iz istočne Evrope, prava inspiracija za film "Terminal" jeste Iranac Mehran Karimi Naseri, prognana osoba koja je živjela na terminalu 1 aerodroma "Šarl de Gol" u Parizu od 8. avgusta 1988. do avgusta 2006. godine. Naseri je rođen u Masdžed Solejimanu, u Iranu. Njegov otac je bio iranski doktor, koji je radio za lokalnu naftnu kompaniju. Septembra 1973. godine Naseri odlazi za Veliku Britaniju, studira na Bredford univerzitetu, tačnije na katedri o bivšoj Jugoslaviji.
Naseri je u Velikoj Britaniji učestvovao u protestima protiv tadašnjeg kralja Mohameda Reze Pahlavija. Upravo to je i razlog zašto je po povratku u Teheran prvo uhapšen, a zatim i deportovan. Naseri odlazi u Evropu gdje prvo traži politički azil u Berlinu, ali biva odbijen. Ista stvar mu se dešava 1979. godine pri traženju azila u Francuskoj, Jugoslaviji i Italiji.
Konačno, visoki komesarijat za izbjeglice UN-a daje mu oktobra 1980. godine politički azil u Belgiji. Naseri je živio u Belgiji do 1986. godine, kada je odlučio da se preseli u Veliku Britaniju. On tvrdi da je na putu za Englesku, na aerodromu u Francuskoj, pokraden, te da su mu ukradena dokumenta izdata od UNHCR-a koja dokazuju njegov status u Belgiji. Od tog trenutka počinje njegov život na aerodromu "Šarl de Gol" u Parizu.
Kako Naseri nije imao dokumenta da pokaže pariskim službenicima svoj status izbjeglice u Belgiji, premješten je u zonu za čekanje predviđenu za putnike bez dokumenata. Nakon višegodišnjih problema s belgijskom birokratijom, 1999. godine francuske vlasti izdaju privremenu dozvolu koja mu dozvoljava da živi u Francuskoj, kako bi napokon napustio aerodrom.
Naseri odbija da potpiše dokumenta tvrdeći da su pogrešna. Njegovo odbijanje pokazuje blagu mentalnu nestabilnost koja je iz godine u godinu bivala sve izraženija. Sredinom devedesetih čak je i tvrdio da nije iz Irana, da ne razumije persijski jezik i da mu je ime Ser, Alfred. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih engleske vlasti su mu poslale pismo koje je počinjalo sa Ser, Alfred, i od tada Naseri tvrdi da je njegovo ime, uključujući i zarez, Ser, Alfred.
Tokom godina Naseri se navikao na život na aerodromu. Kupao se u kupatilu na terminalu na kojem je živio i svako jutro se dizao u zoru, kada je aerodrom primao putnike za jutarnje letove. Osoblje koje je radilo na terminalu mu je pralo veš, a poklonili su mu i jedan kauč. Većinu vremena je proveo slušajući radio, čitajući knjige i pišući svoj dnevnik.
Od dnevnika je nastala knjiga, koja je objavljena u Engleskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Japanu i Kini. Naseri je rijetko razgovarao s bilo kim na terminalu. Njegov život na aerodromu je završen avgusta 2006. godine nakon kraćeg boravka u bolnici. Po izlasku iz bolnice o njemu se stara francuski Crveni krst, čije se sjedište nalazi blizu aerodroma "Šarl de Gol".
Da Naseri nije jedini Iranac s ovakvom sudbinom, svjedoči i primjer Zahre Kamalfar, iranske izbjeglice koja danas živi u Kanadi. Zahra potiče iz derviške porodice i nakon što je suprug pogubljen, ona napušta Iran zajedno sa sinom Davudom i kćerkom Anom.
Zahra prvo odlazi u Tursku, zatim u Rusiju. Iz Rusije odlazi u Njemačku, preko koje je željela da dođe do Kanade, gdje je namjeravala da zatraži politički azil. Međutim, njemačke vlasti su je vratile u Rusiju, zbog neispravnih dokumenata. Ruske vlasti nisu imale drugog izbora nego da je deportuju u Iran, ali ona je to uporno odbijala. Na ruskom aerodromu "Šeremetjev" je živjela punih deset mjeseci, da bi konačno dobila dokumente za Kanadu, gdje i živi od marta 2007. godine.
I mladi fudbaler Aji Ni Arie nije imao sreće s papirologijom zbog koje je punih pet mjeseci proveo na filipinskom aerodromu "Klark". Naime, u želji da zaigra profesionalni fudbal, Aji je angažovao agenta koji mu je našao mjesto u jednom klubu u singapurskoj S ligi. Međutim, kako ga je agent prevario ostao je bez kluba i bez novca, i bio je primoran da ode za Filipine, gdje mu je živio ujak. Nakon posjete Filipinima, ponovo se pokušao vratiti u Singapur odakle je deportovan, jer mu je istekla radna dozvola.
Na aerodromu je boravio od 69. jula 2006. godine, pa sve do decembra. Na aerodromu je čak proslavio i 19. rođendan, a vremenom je počeo da uči i filipinski jezik. Lokalni fudbalski klub i njegovi igrači su se angažovali oko Ajia i sve vrijeme boravka su mu donosili hranu, vodu i bili su mu velika podrška. Na aerodromu je čak trenirao i vježbao kako bi ostao u formi. Nakon što je papirologija riješena, Aji je napustio aerodromski prostor, a izrazio je želju da jednog dana zaigra za Fudbalski klub Union, čiji su mu igrači pomagali sve vrijeme boravka na aerodromu.
Da neki nisu te sreće i zbog boravka završe i u zatvoru svjedoči i slučaj Entonija Dilejnija, nekada slavnog kuvara, koji je nakon bankrota postao beskućnik. Svoj novi dom je našao na terminalu aerodroma "Getvik". Pune tri godine je živio na aerodromu, gdje je jeo, spavao, tuširao se. Aerodrom je napuštao samo kada bi išao u grad po socijalnu pomoć za nezaposlene.
Gradske vlasti su mu izdale zabranu prilaska aerodromu koju je on više puta prekršio. Prije dvije godine, nakon trećeg prekršaja, dobio je 95 dana zatvora. Nakon što je odslužio zatvorsku kaznu, svega nekoliko sati nakon izlaska iz zatvora, otišao je na "Getvik". Ove godine je peti put prekršio zabranu i osuđen je na 15 mjeseci zatvora. Britanski mediji se već pitaju da li će zaista ostatak života provesti između zatvora i aerodroma, što mu očigledno odgovara.