Završila je gimnaziju, ali da bi zaradila za hljeb morala se prekvalifikovati i odabrala je kuharski poziv. Zilha Šeta, u narodu poznatija kako tetka Zilha, ne radi u bilo kojoj, već u Narodnoj kuhinji "Stari grad" u Sarajevu, kao šef kuhinje. Za svoju humanost je dobila mnoštvo nagrada. Bez dana radnog staža, na humanoj osnovi je radila punih 15 godina. Za svoj posao kaže da je lijep, ali težak.
"Moj dan počinje jako lijepo, a to je jutarnja molitva. Malo se poigram sa unučadima, ako su budna, i u 6.15 sam već na poslu. Vrlo rano primamo hljeb, ono što nismo skuhali prethodnog dana odmah uključujemo, kako bi sve bilo spremno do sedam sati, kada se vrata kuhinje otvaraju. Podjela se završava u 11 sati, ali uvijek ima onih koji i kasnije navrate", priča nam Zilha Šeta.
Kaže da sa svojim radnim koleginicama, dobavljačima hljeba, mlijeka uspije popiti jutarnju kaficu.
Kako je od majke krala jaja za kolače
Inače, u kuharske vode je zaplivala sedamdesetih godina.
"Godine 1970. sam završila gimnaziju. I tada si imao dvije solucije. Ići na fakultet ili ostati bez hljeba, jer sa gimnazijom nije bilo posla. U to vrijeme moj suprug je studirao pravo i jednom njegovom prijatelju sam znala ponešto skuhati dok bi spremali ispite. Suprug je vidio da imam veliku ljubav prema kuhanju i podržao me u mojoj nakani da završim za KV kuhara", priča Zilha.
Priznaje da je i kao mala vazda nešto petljala u kuhinji, krala od majke jaja da bih napravila kolače.
"U to vrijeme je bilo grehota koristiti jaja za kolače. I tako, završila sam za kuhara. U početku mi je izazov bio pravljenje salata. Od tada do danas, kuhanje mi je praznik", priča Zilha.
Kaže da joj ništa nije teško i da rado kuha za druge.
"Imam tri sarajevske porodice, dosta jake materijalno, koje me pozovu kada hoće nekog da prime. Zasučem rukave i za neka tri sata sve je gotovo za nekih desetak ljudi, od pite, mesa, svega. Nije mi teško", ističe Zilha.
Govori da posao završava do 16 ili 17 sati. Prije, dodaje ne može kući.
"Neko dođe da uruči donaciju, ili porazgovaramo sa nevoljnicima. Mi nismo samo kuhinja koja daje obrok, već koja da i za lijek, lijepu riječ za tugu", kaže nam Zilha.
Od morskih jela do bubrežnjaka
Dok razgovaramo prekida nas sredovječna gospođa koja je došla da se pozdravi sa tetkom Zilhom stidljivo joj uručujući račun na koji je uplatila novac za meso u jednoj od prodavnica, kako bi se podijelio korisnicima.
"Ovakvi ljudi nam svima vraćaju osmijeh na lice. Puno je onih koji žele pomoći", govori Zilha.
Na pitanje da li je bilo recepte teško svladati, odgovora da jeste.
"Puno sam upoznala morska jela, jer to nisam imala kroz nadogradnju. Mi Bosanci navikli na pite, bosanski lonac, dolme, kada se sretnemo sa škampima, morskim plodovima, ribom, u početku se mrštimo, ali to su jako lijepa jela, zahvalna. Naučila sam spremati lignje, škampe, ribu. Takođe, naučila sam praviti razne vrste hljeba", priča Zilha.
Od svih jela tetka Zilha najviše voli bubrežnjak.
"I to da je mastan, a što se i vidi na meni. Ne mogu da odolim kada sam negdje gdje se okreće jagnje. Ništa pite, pitice i pitam se šta neki vide u šnicli. Istucaju je, iz nje sve istjeraju i onda je peku. Još volim i rižu. Bolujem za dobrom rižom, pilavom. Osjetila sam da u kuću donosi nafaku. I svakom preporučujem, Srbinu, Hrvatu, muslimanu, Jevreju, Romu, da za svoj praznik skuha malo riže", savjetuje Zilha.
Kaže nam da ima malo slobodnog vremena, te da je od malih nogu naučila da radi.
Prvi novac od raznošenja mlijeka
"Kao mala sam raznosila mlijeko po kućama i bila presretna kada bih majci svakog prvog u mjesecu donosila novac. Znali smo čuvati nafaku. Ne volim što se danas puno rasipa. Ne volim nerad. Nije me strah šta pričaju političari, ali me strah što ljudi ne obrađuju zemlju. Ja sam 1968. godine došla u Sarajevo, i mnogi koji su tada došli kao i ja, odmah su zaboravili šta je motika, krampa, vile, a to donosi nafaku", ljuti se Zilha.
Objašnjava da se poljoprivreda uvijek isplati.
"Vi u zemlju bacite dva kilograma krompira, a dobićete deset. A u čitavoj Bosni i Hercegovini zemlja plače za obradom. Ovo sada što skupimo hrane puno se baca. Pa zamislite, došli smo u situaciju da moj korisnik kaže: 'Daj mi pečeniji, ili nepečeniji hljeb', a koji je doniran i pri tome kvalitetan. Niko nama ne može pomoći, donijeti dobro, ako to ne počnemo činiti sami za sebe", govori Zilha.
Kaže da ovdje u red stanu i mlade žene sa cigaretom u ruci i mobitelom. "Svaka je ostavila imanje iza sebe i misli da je u Sarajevu bolje ako čeka da joj neko nešto da. Hoće danas i sutra, a šta će za starost? A kada svoje obradiš, drugačije je. Puno je kuća napravljenih koje plaču za vlasnicima", ogorčena je Zilha.
Kaže da voli raditi u polju. Ima dunum i 80 metara zemlje i kućicu u Pazariću od 1980. godine.
"Zasijem luka, krompira. Imam prelijepog cvijeća. Uspijem otići na imanje samo nadjeljom, ali mi je bašta ipak lijepa. Takođe, volim čitati knjige, da li vjerske, ili drugu literaturu i dosta se posvetim Kur'anu. Već 20 godina nisma vidjela mora, nemam vremena, a voljela bih prošetati Dubrovnikom", kazuje Zilha.
Obrok za 1.063 korisnika
Voljela da dan traje umjesto 24 barem 28 sati.
"Sve mi je lijepo, samo mi fali sati. Volim gledati TV, pogledati dobar film, poslušati vijesti. Moje radno mjesto je na Baščaršiji, ali vjerujte rijetke su prilike kada njome prošetam, pogledam izloge. U Narodnoj kuhinji "Stari grad" radim od 1992. godine i sve do šestog mjeseca ove godine nije mi išao radni staž. Sve je bilo na volonterskoj osnovi. I ti ljudi, korisnici su meni uzvratili ljubav i pažnju kada mi je bilo najpotrebnije, kada mi je kćerka bila bolesna i na kraju preselila na ahiret", priča sa sjetom Zilha.
Govoreći o svakodnevnim aktivnostima kaže da ne sluša muziku.
"Dobijem pozive za mnoge koncerte bilo da se radi o sevdalinci ili nekoj drugoj muzici, ali nikada ne odem. Možda bih zaspala na takvim koncertima, pa bi me bilo stid. Volim samo učenje Kur'ana u sebi. Ali pomažu nama pojedine estradne ličnosti poput Hanke Paldum, Semira Cerića Koketa i Ibrahima Jukana. Moram kazati još nešto. Poznato je da u ramazanu poste muslimani, ali nama u tom mjesecu na vrata dođu Srbi, Hrvati, Romi sa donacijama da se podijele postačima. To vam ispuni dušu i srce", govori Zilha.
Na pitanje da li je u kući odmijene u kuhanju, kaže da to čini kćerka Edina.
"Sada je na porodiljskom, pa može, a moj muž ništa ne zna kuhati. Kada kuham, ovih dana mi je najlakše napraviti sataraš, zatim grah, sarmu, razviti pitu. Od slatkih jela to su baklava, kadaif, ružice", govori ona.
Podsjetila nas je da narodnoj kuhinja trenutno ima 1.063 korisnika.
"Kanton je prečistio njihove dokumente, ali sigurno ima pedesetak koji ne bi trebalo da dobijaju ovu vrstu pomoći, međutim, donijeli su sve dokumente i tu se ništa ne može. Ali puno je više onih kojima je naša pomoć prijeko potrebna. Dođu nama i školarci da pomognu. U Katoličkom školskom centru su imali "Dan kruha" i ono što su napravili donijeli su ovdje da se podijeli korisnicima. Ili iz Bošnjačke gimnazije su pripremili obroke za korisnike", navodi Zilha.