Tihomir Stanić se već dvije decenije bavi glumom. Svoj rad je vezao najviše za pozorište, mada se pojavljivao i na filmu. U pozorištu je igrao više od 90 uloga; najpoznatije su mu glavne uloge u "Henriku IV", "Divljem medu" i "Svetom Georgiju". U TV seriji "Kraj dinastije Obrenović" glumio je kralja Aleksandra. Osnivač je filmske kuće "Balkan film" u Banjaluci, a od 2005. obavlja funkciju umjetničkog direktora Narodnog pozorišta RS.
Rođen je u Kozarskoj/Bosanskoj Dubici, gdje je proveo djetinjstvo. Za sebe kaže da je kao dijete imao atipična zanimanja i da je jedva čekao da odraste, te da je kao takav sebe pronašao tek u četrdesetoj godini.
NN: Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo?
STANIĆ: Kao dete moja interesovanja su bila pomalo atipična. U mladosti sam svirao u grupi `Lutalice sa Une` i to sa momcima koji su bili dosta stariji od mene. Nakon raspada grupe, imao sam 17 godina i kupio sam sebi nov automobil. Međutim, nikada nisam seo da ga vozim, jer me nije zanimalo. U principu, sve ono što su bila interesovanja mladog čoveka, mene nije zanimalo, jer sam bio starmali čovek. Mnogo sam čitao i, nekako, kao da sam čekao da odrastem.
NN: Čime su se bavili Vaši roditelji?
STANIĆ: Mama je radila u prodavnici u selu Johova, a otac je radio u školi u selu Slabinja, potom Ševarlije, da bi na kraju izgubio posao. Imao je problema sa zakonom i dva puta je bio u zatvoru u Zenici. Zahvaljujući mami, koja je bila izuzetno jaka osoba, nismo nikada osećali stid zbog toga. Rastao sam ponosan na oca.
NN: Kada ste se odlučili da se bavite glumom?
STANIĆ: Otišao sam na fakultet 1978, na Akademiju u Novi Sad. Pre toga sam bio u Banjaluci i pohađao drugu godinu gimnazije. Bilo mi je lepo, ali kao da sam celo vreme čekao da porastem. Otišao sam potpuno nespreman na akademiju i bio sam među najgorima. Nekim čudom me primio profesor Dejan Mijač, da bih do kraja školovanja postao jedan od boljih i imao desetku iz glume.
NN: Kako podnosite negativnu kritiku?
STANIĆ: U početku karijere sam se plašio kako ću preživeti negativnu kritiku. Kad sam je dobio prvi put, i to u smislu da sam bezizražajan i površan, bio sam veoma srećan, jer mi je to skinulo taj strah od neuspeha. Postoji banalna izreka i mi se zezamo na taj račun. Ona glasi: `Umetnik nikada nije zadovoljan.` Prvih godina svoga rada bio sam u strahu da će me razotkriti, da ništa ne znam i da je sve to što radim katastrofa. Dobijao sam pozitivne kritike u samom startu, ali mi je to stvaralo strah od svakog sledećeg posla. Samopouzdanje, možda, nisam stekao ni do danas, ali sam stekao neki mir.
NN: Plašite li se neuspjeha?
STANIĆ: Radio sam sa nekim pogrešnim ljudima u pogrešno vreme, pogrešne predstave i doživljavao velike neuspehe. Imao sam i pauza od dvije-tri godine, odnosno glumačkih promašaja. Kad se to nadvlada i kada se nakon toga čovek vrati na stazu uspeha, onda više nema straha. Bio sam na dnu i znam kako je, zato nemam želju da se tamo vraćam.
NN: Ko Vam je najveći autoritet u poslu?
STANIĆ: Najveći i najstroži autoritet prema sebi sam ja. Tačno znam šta radim i kad brljam, odnosno kad je nešto dobro.
NN: Danas obavljate funkciju umjetničkog direktora Narodnog pozorišta RS. Kako se snalazite u toj ulozi?
STANIĆ: U Narodno pozorište sam došao zbog dece. Predložio sam neki repertoar koji je urađen. Od 1. septembra neću obavljati tu funkciju, jer sam odmah rekao da dolazim na dve godine, a one ističu.
NN: U Banjaluci ste osnovali filmsku kuću `Balkan film`. Kakvi su planovi za budućnost vezani za tu kuću?
STANIĆ: Već sam krenuo sa pripremama da, u koprodukciji sa `Testament filmom` iz Beograda, film Gorana Markovića `Turneja` snimamo na ovim prostorima. Snimanje će početi u novembru. To je priča o grupi beogradskih glumaca koji, svaki iz svojih motiva, u jeku rata 1993. krenu na turneju u Republiku Srpsku. To je priča o sveopštem poniženju koje donosi rat.
NN: Otac ste dvoje djece i suprug. Kako se Tihomir Stanić snalazi u ulozi roditelja i supruga?
STANIĆ: Tu sam veoma slab. Kratko rečeno, papučar sam i otac kome se deca penju po glavi. Apsolutno nekritično pun sam razumevanja za sve postupke svoje dece. Smatram da deca treba da rastu slobodno. Moja mama je bila takav roditelj. Verovala nam je i to osećanje slobode je najdragoceniji osećaj koji čovek može imati. Sloboda je najveće bogatstvo, kao što je istina najveće oružje. To sam naučio svoju stariju, četrnaestogodišnju kćerku, a sada i ovu mlađu.
NN: Kako izgleda neradni dan Tihomira Stanića?
STANIĆ: Nemam neradan dan. Imam sreću i kao klinac sam se izborio za to da radim samo ono što mi se sviđa. Kada nemam predstavu ili probu, učim neki tekst ili pesmu koju bih voleo da znam napamet i da je jednog dana negde kažem. Pored toga, izviđam teren za film ili pravim repertoar za pozorište, tako da uvek nađem neka posla.
NN: Koliko često ste radili nešto što ne volite ili ne želite?
STANIĆ: Ne postoji više autoritet, novac ili nekakva kalkulacija koja bi me naterala da radim nešto što mi se ne dopada. To mi se desilo nekoliko puta i pokajao sam se. Zato sam često imao probleme i nisam zaradio koliko sam mogao. Najvažniji mi je taj osećaj slobode. Ono što radim, volim da radim. Jednom prilikom sam pričao kako sam bivšoj ženi prao suđe i peglao veš, a moj pokojni prijatelj Branislav Jerinić zvani Ciga tada je prokomentarisao kratko: `Da, zato je bivša.`
NN: Kada se umorite od glume, kako ćete provoditi vrijeme?
STANIĆ: Možda ću da režiram, ali to mi je malo dosadno. Neću se umoriti od glume, jer tu ima puno žanrova. U slučaju da se posvađam, kao što sam često činio, pa da nema posla za mene, imam svoje monodrame i onda ću da putujem po svetu i od toga da živim. Dok god me služe glas i noge, ja ću da radim.
Svirka
`U suštini, ja nikada nisam naučio da sviram, a svirao sam bas gitaru. Nastupao bih tako što bih smanjio ili isključio zvuk. Mislim da su me primili u grupu da bi mogli, zajedno sa mnom, da uzimaju pivo kod mame na veresiju i da ga prodajemo po igrankama. To je bio najveći izvor zarade, a ne svirka`, otkriva Stanić.
Vraćanja u rodni grad
NN: Šta je osnovni razlog čestog vraćanja u rodni grad?
STANIĆ: Vraćaju me djeca mojih prijatelja. Pitanje je da li bih se vraćao da se oni nisu pojavili prije nekoliko godina u Beogradu. Zamolili su me da procenim da li su talentovani za profesionalno bavljenje glumom. Upravo ovi klinci su mi pužili priliku da učinim ono što sam želeo da meni neko učini. Nažalost, ja nisam imao nikoga kome bih se obratio za pomoć kada sam se odlučio da se bavim glumom. I to mi je mnogo nedostajalo u životu.