Prvi maj, Međunarodni praznik rada, je praznik kojim pripadnici i simpatizeri radničkog pokreta obilježavaju sjećanje na svoja dostignuća, odnosno žrtve koje su pripadnici radničkog pokreta podnijeli kako bi se izborili za veća radna prava.
Cijeli 19. vijek bio je obilježen bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 časova za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude, koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uslove rada i života. Štrajkački pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD.
Prvog maja 1886. godine u Čikagu je protestovalo oko 40.000 radnika, ističući zahtjeve simbolične u tri osmice: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenisala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je demonstranata uhapšeno, a vođe štrajka izvedene su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
U spomen na krvoproliće u Čikagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. maja svake godine održavati radnički protesti. Ubrzo je, kao dotadašnji znak mučeništva ubijenih u Čikagu, kao simbol radničkog bunta prihvaćen crveni karanfil.
Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodni dan opšte solidarnosti radništva, a s vremenom su i proslave praznika rada pretvorene u državne priredbe.
ZORAN VACLAV, penzioner, Sarajevo
"Ja sam 1946. godište. Obilježavao sam 1. maj u jedno divno vrijeme, kada su postojali dostojanstven radnik i država, sada nema ni jednog ni drugog. Za mene će 1. maj, zbog lijepog sjećanja, uvijek biti poseban", kazao je Vaclav, koji kaže da je porijeklom Čeh, ali da je rođen u Sarajevu.
AZRA HODŽIĆ, radnica, Sarajevo
Prvi maj ću provesti radno, kao i veliki broj građana Bosne i Hercegovine. Ovaj praznik za mene ne znači mnogo, jer prava radnika više ne postoje, mi smo svi potrošna roba koju poslodavac odbaci kad mu više nije korisna.
ŠPIRO ANDRIĆ, mašinski tehničar, Industrija alata Trebinje
Moja porodica slavi 1. maj i budući da je neradni dan slavim ga u krugu porodice.
Ja sam radnik po zanimanju i ovaj praznik i slavim kao praznik rada, jer je to zaista radnički praznik, a ja imam sreću da sam našao zaposlenje, tako da zaista mogu da slavim rad i praznik koji proslavlja rad.
VASO KOSOVIĆ, brusač ureznika u Industriji alata Trebinje
Možda ću 1. maj proslaviti i radno, zavisno od obima posla, ali se ne žalim, jer imam sreću da sam zaposlen i čuvam svoj posao.
Ako ne budem radio, vjerovatno ću ići negdje na izlet, jer se ovaj dan odvajkada tako slavio, uz malo više druženja i zezanja.
BOŽO KESER, penzioner iz Banjaluke
Prvi maj mi je nekada značio mnogo, uvijek sam slavio s društvom, tokom prvih majeva koji su za nama bolje se živjelo, pa se i više i ljepše praznovalo. Prvi maj danas ima ironičan prizvuk. Teško da će se to vrijeme nekad ponoviti.
Današnji Praznik rada je, imajući u vidu atmosferu i standard građana, sušta suprotnost od nekadašnjih, kojih se sa zadovoljstvom sjećam.
SAŠA KNEŽEVIĆ, radnik iz Banjaluke
Dosad sam obilježavao ovaj praznik, ali ove godine neću slaviti, prvenstveno finansijska situacija nam ne dozvoljava, ali kod kuće je, kažu, najbolje, tako da ću 1. maj proslaviti kući uz porodicu. Prilika da se odahne od svakodnevnice i izdvoji vrijeme za sebe.
TEREZIJA MIHALJČIŠIN, penzioner iz Banjaluke
Za 1. maj nekada se s porodicom i prijateljima odlazilo na more, planine u zemlji i regionu, obilno se kupovalo iće i piće, te sve ono što je potrebno za dobar provod u prirodi. Pjesma se čula na svakom koraku. Slavila se zaposlenost, slavila su se prava radnika, koja su bila poštovana znatno više nego što je to danas. Radnici uglavnom tog dana nisu radili, a oni koji jesu dobijali su naknadu u visini skoro polovine plate. A današnja omladina se ne zna družiti i uživati kako smo mi znali.
MEHMED TERZIĆ, predstavnik bivših radnika TTU
Ja se osjećam toliko poniženo zato što za praznik ne mogu uzeti ni dva krompira. Dok sam radio u TTU mogao sam makar uzeti pile pa proslaviti. Sada ga ne mogu uzeti i proslaviti jer nemam nikakvo primanje. Prvi maj mogu slaviti samo vladari Federacije i TK. Oni koji kradu narod, oni mogu slaviti. Ovi radnici i ja, po čemu da dočekujem 1. maj? Gledam, nemam dati djetetu marku. To za mene nije praznik rada već nerada jer su sve fabrike zatvorene.
IZETA PEKARIĆ, radnica Fabrike deterdženata "Dita"
To se ne može opisati, to treba doživjeti. Sad će baš biti pravi 1. maj. Treba doživjeti sve što smo mi doživjeli. Ja sam zadovoljna. I trpeza će biti bogatija ovaj 1. maj.
DŽEVAD MEHMEDOVIĆ, predsjednik Sindikata radnika "Dite"
Situacija je u odnosnu na prije pet godina malo bolja. Kad pogledate, mi smo bili na ulicama. Situacija je malo bolja zahvaljujući sindikatima, a i ljudima koji ih predvode. Situacija se poboljšala zahvaljujući ljudima koji su u firmama predsjednici sindikata, koji su se borili i dandanas se bore. Ko će podržati te predsjednike sindikata koji su dozvolili da se usvoje svi zakoni koji su protiv radnika i na štetu realnog sektora? Mi, radnici "Dite", s pobjedom ulazimo u 1. maj.
JOVO ĆERANIĆ, penzioner iz Gradiške
Prvi maj ili Međunarodni praznik rada predstavlja sjećanje na borbu koju su podnijeli pripadnici radničkog pokreta kako bi ostvarili veća radnička prava. Ja kao penzioner to i sada doživljavam na poseban način. Prvi maj provodim u krugu porodice, jer mi dolaze djeca iz inostranstva i zbog toga sam jako srećan. Nekad je ovaj praznik značio mnogo, ljudi su sa društvom i kolektivima masovno slavili, sad je možda to malo drugačije, nema više tog duha, euforije niti preduzeća sa hiljadama radnika, tako da vjerovatno omladina to ne može tako ni doživljavati ko mi za vrijeme Tita, ali neka se sada omladina zabavlja, mi stariji smo proživjeli najbolje godine u našoj državi.
DRAGICA STEVANOVIĆ, učiteljica u penziji iz Bratunca
Duh proslavljanja 1. maja nije se održao jer se danas Međunarodni praznik rada obilježava kao svaki drugi praznik. Taj praznik bio mi je jedan od najdražih, a danas se prvomajske svečanosti svode na roštiljanja u prirodi bez nekih sadržaja. Nekada su organizovane takozvane bakljade i parade učenika, a prosvjetni radnici su za prvomajske uranke na Drini i drugim bratunačkim izletištima organizovali razna sportska takmičenja uz muziku, roštiljanje i opšte veselje.
BORIVOJE VRSAJKOVIĆ, predsjednik Sindikata Opštinske uprave u Srpcu
Prvi maj se nekada proslavljao mnogo svečanije nego danas, jer sada u gotovo cijeloj bivšoj Jugoslaviji ljudi žive pritisnuti brojnim teškoćama i nemaštinom. Na težak položaj radnika treba ukazivati u kontinuitetu, a ne samo tokom ovog praznika. Radnici u Srpcu su proteklih godina bili obespravljeni, naročito kada je riječ o radnicima Opštinske uprave i javnih preduzeća i ustanova. Kasnilo se s isplatom od tri do 15 plata, a čak tri godine zbog neuplaćenih doprinosa nisu mogli ovjeriti zdravstvenu knjižicu. Situacija je od ove godine bolja, jer se doprinosi redovno uplaćuju, a i plata ide u kontinuitetu, tako da vjerujem da dolaze bolja vremena.
SLOBODAN JOJIĆ, prosvjetni radnik u penziji iz Foče
Nekada je bilo tako svečano za 1. maj, održavane su bakljade, školske, gradske, i gotovo cijeli grad odlazio je na prvomajski uranak. Osjećao se duh zajedništva i društvene organizovanosti, pa čak i poleta. Bio je to državni praznik, koji je na neki način pokazivao dostojanstvo radnika, koji su slavili svi građani. Imao je značaj daleko veći nego danas. Danas se sve promijenilo, slavi se pojedinačno, više mlađi slave, ali nikada to neće biti kao nekad, jer su se i društvena shvatanja i okolnosti promijenile. Više bih volio gledati onaj stari 1. maj, nego ovaj danas, ali na sve se mi moramo navići.