Malo ljudi uopšte zna da je dejtonska BiH u velikoj mjeri skrojena prema švajcarskom modelu. Dosta onoga što je određivalo naše živote u BiH, bar kada je konstitucionalni okvir u pitanju, određeno je prema državnom uređenju te male alpske zemlje.
Pa ipak, uprkos svemu tome, o Švajcarskoj se u BiH zna jako malo, a većina stvari koje mislimo da znamo, mogu se svesti na tri predrasude. Ljudi u BiH misle da je materijalno bogatstvo i novac ono što tu zemlju čini uspješnom, misle da je Švajcarska zemlja u kojoj žive tri naroda - Nijemci, Francuzi i Italijani, koji vode računa o svojim matičnim zemljama više nego o Švajcarskoj, kao i to da je Švajcarska centralna država jako slaba u poređenju s izuzetno moćnim kompetencijama koje uživa 26 švajcarskih kantona.
Ono što je zanimljivo u švajcarskom državnom uređenju je činjenica da je 1848. godine, nakon što je uspostavljena švajcarska konfederacija, zemlja ušla u period trajnog mira i političke stabilnosti bez presedana.
Direktna demokratija:
U Bernu, glavnom gradu Švajcarske, sreli smo Tima Freja, generalnog sekretara Demohrišćanske partije Švajcarske.
Toga dana u Švajcarskoj su održana dva nacionalna referenduma, jedan o tome da li Švajcarska treba da uvede biometrijske pasoše, a u drugom referendumu se odlučivalo o tome da li će metode alternativne medicine biti finansirane u sklopu švajcarskog sistema zdravstvene zaštite.
U oba referenduma Švajcarci su se izjasnili pozitivno, a Frej je posebno srećan zbog biometrijskih pasoša.
"Bili smo jedina partija koja je cijelo vrijeme bila za uvođenje biometrijskih pasoša. Obrazloženje naših političkih protivnika koji su bili protiv biometrijskih pasoša je da postoji opasnost zloupotreba centralne baze podataka u kojima će biti uskladišteni biometrijski podaci. Međutim, mi ćemo obezbijediti mehanizme da se to ne desi", kaže Frej.
Referendumi su još jedna specifičnost Švajcarske. Na referendumima se Švajcarci, bilo po kantonima ili na nacionalnom nivou, izjašnjavaju o svemu i svačemu - od pitanja od opšteg nacionalnog interesa pa sve do toga da li da se u pojedinim kantonima dozvoli da se reklame postavljaju na autobuskim stajalištima ili kako postupati s fudbalskim navijačima koji glasnije navijaju. Švajcarci su prilično ponosni na direktnu demokratiju. Da bi bio organizovan referendum, potrebno je sakupiti svega 50.000 potpisa i bilo koja odluka Vlade može biti preokrenuta jer kada narod kaže nešto, onda sve drugo odlazi u drugi plan. Takođe, kroz takozvanu građansku inicijativu građani mogu, ako prikupe 100.000 potpisa, inicirati referendum za izmjenu Ustava ili izmijeniti bilo koji zakon.
Freja smo pitali da nam odgovori na prvu predrasudu koju bh. građani imaju o Švajcarskoj: Da li za svoj uspjeh Švajcarska treba zahvaliti svom bogatstvu?
"To je mit! Švajcarska je postojala mnogo prije nego što je postala bogata. Italija, Njemačka, Francuska - to su bile bogate zemlje. Mi smo se veoma kasno industrijalizovali. Švajcarska je postala uspješna zahvaljujući svojoj organizaciji, odnosno političkoj stabilnosti koju joj je državno uređenje donijelo, pa je tek nakon toga i zbog toga postala bogata", kaže Frej.
On pojašnjava da je britanski kapital najzaslužniji za prve velike investicije koje su u 19. vijeku, nakon formiranja moderne švajcarske države, stigle u tu zemlju. Imena nekih britanskih investitora iz tog vremena i danas su jako poznata Švajcarcima.
Subvencije za poljoprivredu:
Ako je švajcarski model zaslužan za uspjeh države, šta je to što čini taj sistem? I kakvo mišljenje imaju uopšte Švajcarci o svojoj državi?
Hans Peter Jordi iz malog švajcarskog sela Afoltern u centralnom dijelu Švajcarske cijeli je svoj život bio farmer. Iz dvorišta njegove kuće se prema jugu pruža nestvaran pogled na Alpe. Ako ste ikad vidjeli razglednicu iz Švajcarske na kojoj se vide Alpe, nije sigurno ništa bolja od slike koja se pruža prema Alpama iz Jordijeve kuće.
U šali ga pitamo da li bismo mogli ostati kod njega na farmi i raditi da uživamo u divnom krajoliku, na šta nam on u šali odgovara da je posao na farmi sve samo ne uživanje. Kaže da je za vrijeme cijelog svog života prvi put prije dvije godine otišao na duže ljetovanje na Majorku.
Jordi ima dvadesetak dunuma zemlje i od muže petnaestak krava, koje uzgaja zajedno sa svojim prvim komšijom, prodaje mlijeko obližnjoj sirani koja proizvodi čuveni švajcarski sir ementaler. S obzirom na to da dolazi s njemačkog govornog područja, ima li Hans Peter Jordi nekakav poseban odnos prema Njemačkoj i šta za njega znači Švajcarska?
"Njemačka je samo jedna od zemalja u našem okruženju. Gledam njemačku televiziju zbog jezika, ali prema Njemačkoj nemam nikakav poseban odnos u smislu pripadnosti, ako ste na to mislili", kaže on.
Za sebe kaže da je Švajcarac, a od političara iz kantona u kojem živi očekuje samo da ga dobro zastupaju na nacionalnom nivou u pitanjima koja su za njega od suštinskog značaja, a to su subvencije za poljoprivredu bez kojih se, kaže, ne može preživjeti. Na svojoj farmi zarađuje oko 60.000 franaka godišnje, što u švajcarskim uslovima, gdje je prosječna plata više od 4.000 franaka mjesečno, i nije neka velika suma.
Međutim, Jordija mnogo više brine to što troškovi i cijene rastu, subvencije padaju, a izvana prijeti konkurencija. Naime, Jordi dobro zna da bi otvaranje švajcarskih tržišta za poljoprivredne proizvode giganata iz Francuske i Njemačke, na primjer, uništilo male švajcarske farmere.
"EU kaže Švajcarskoj: 'Ako hoćete da izvozite u EU vašu visoku tehnologiju, morate pod jednakim uslovima dozvoliti uvoz naših poljoprivrednih proizvoda.' A to znači da Švajcarska mora ukinuti subvencije bez kojih mi ne možemo preživjeti", kaže on.
Uprkos tome što je svjestan razloga zbog kojih do toga mora doći, Jordi se nada da će poljoprivredni lobi u Švajcarskoj, koji je izuzetno jak, uspjeti da odgodi tu neminovnost. Barem na neko vrijeme.
U međuvremenu svi su izgledi, kaže, da za njegovog sina nema budućnosti u poljoprivredi. Njegov komšija, s kojim zajedno vodi farmu, već je sina poslao u grad na fakultet. I Jordijevog sina će čekati ili neizvjesna budućnost na očevoj farmi ili da svoju šansu traži van poljoprivrede. Za njega je to težak izbor jer su svi njegovi preci bili poljoprivrednici.
Švajcarci okrenuti sebi: Nenadu Stojanoviću, docentu političkih nauka na Univerzitetu u Cirihu i gostujućem profesoru na Univerzitetu u Sarajevu, takve priče su dobro poznate. On kaže da Švajcarce uvijek prvo zanimaju konkretni interesi njihove interesne grupe, pa tek onda sve ostalo. Ni on ne vidi da u Švajcarskoj pojedini ljudi osjećaju bilo kakvu drugu nacionalnu pripadnost osim švajcarske.
"Jedino što kod intelektualnog sloja ljudi postoji pojačan interes za zemlje u kojima se govori njihov maternji jezik zbog knjiga, kulture i kontakata sa sličnim slojevima iz tih zemalja, ali to se ni u kom slučaju ne može opisati kao nacionalna pripadnost ili bilo šta u tom kontekstu. Recimo, u italijanskom dijelu, iz kojeg ja dolazim, ako igra italijanska fudbalska reprezentacija, većina ljudi italijanskog govornog područja će čak navijati protiv nje", kaže Stojanović.
On pojašnjava da postoji jedan zanimljiv odnos kod sva tri glavna govorna područja u Švajcarskoj sa zemljama iz kojih ti jezici potiču.
"Nekako se stiče utisak da Švajcarci ne vole da im se popuje ili da im neko iz Njemačke dođe i kaže da im, recimo, njemački nije čist onako kao u Njemačkoj", navodi Stojanović.
Daniele Pjaca je novinar švajcarske televizije za italijansko govorno područje. Jako je vezan za Italiju jer mu je otac porijeklom Italijan, a u Italiji je bio i na studijima. Prati događaje u Italiji i razočaran je, kaže, italijanskom ljevicom koja ne može da nađe adekvatan odgovor italijanskom premijeru Silviju Berluskoniju i italijanskoj desnici.
Švajcarski sistem je, prema njegovom mišljenju, mnogo bolji od italijanskog. Način na koji je sve regulisano dao je glas svima da kažu ono što misle. I on kaže da je pravo na referendum, odnosno direktna demokratija, stvorilo sistem u kojem se političari iskreno plaše da odluke koje donesu budu opovrgnute na referendumu, što opet donosi veliki nivo političke stabilnosti.
"Ukoliko Pascal Cuochepin ne prođe, a sva ispitivanja pokazuju da neće, biće to najvjerovatnije kraj njegove političke karijere", kaže Pjaca, komentarišući referendum o uvođenju ili neuvođenju alternativne medicine u švajcarski zdravstveni sistem, koji je održan dva dana nakon ovog razgovora.
Cuochepin, ministar zdravlja Švajcarske, cijelo je vrijeme zastupao tezu da alternativna medicina ne treba da bude dio švajcarskog sistema.
"Koji su naučni kritetrijumi na osnovu kojih će se moći utvrditi koja alternativna metoda daje rezultate, a koja ne? To neće biti nimalo jednostavno provesti u djelo", objašnjavao je Cuochepin u lokalnim medijima. Nekoliko dana kasnije Švajcarci su prihvatili alternativnu medicnu, što će ministra zdravlja natjerati na povlačenje s ministarske funkcije. Tako to funkcioniše u Švajcarskoj.
Pjaca je Švajcarac i kaže da se u potpunosti osjeća komotno u toj zemlji. Smatra da zajednica italijanskog govornog područja, iako je relativno malobrojna, uživa sve ono što joj treba u Švajcarskoj.
Politička stabilnost prije svega: Zanimljivo je takođe da u Švajcarskoj svako zna barem dva ili tri jezika. Na ulici ili u lokalu, pogotovo u miješanim dijelovima zemlje, gdje na jednom mjestu živi više ljudi kojima su različiti maternji jezici, oslovljavaju vas pažljivo na jednom jeziku i čekaju vaš odgovor. Ako odgovorite recimo na francuskom, uglavnom će i vaš sagovornik znati taj jezik i osloviti vas na njemu iako vam se možda prvi put obratio na njemačkom.
"Uglavnom se očekuje da znate bar francuski i njemački. Italijanski se manje govori u kantonima u kojima nema ljudi italijanskog govornog područja, ali je u Vladinim institucijama obaveza da znate službene jezike Švajcarske. Međutim, može vam se desiti da se, ako se u nekom restoranu obratite nekom na francuskom, a on ne zna taj jezik, on osjeti uvrijeđenim", kaže Stojanović.
Stabilnost, koju nudi švajcarski politički sistem, stvorio je jedan paradoks, a koji je ujedno i odgovor na treću pretpostavku s početka ovog teksta da je zbog slabih centralnih institucija i sama švajcarska država relativno slaba.
Iako je centralna vlast institucijalno izuzetno slaba, a sva prava moć u rukama kantona ili građana kroz referendume, paradoks švajcarske države je u tome što je upravo te slabe institucije i ti jaki kantoni čine izuzetno jakom izvana. Centralna švajcarska vlada ima izuzetno slaba ovlaštenja. Čini je sedam ministara, od kojih je jedan predsjedavajući Savjeta ministara. Osim što je ministar i predsjednik Vlade, on ima ulogu i švajcarskog predsjednika. Mandat mu traje godinu dana nakon čega na njegovo mjesto dolazi sljedeći ministar.
Centralna politička moć švajcarske federacije je u dvodomnom parlamentu - predstavničkom domu koji se zove Nacionalni savjet, te Savjetu kantona koji čine po dva predstavnika iz svakog kantona.
Da bi bio donijet neki zakon, on mora proći veoma dugu proceduru. Nacrt zakona prolazi zakonom obavezni put koji se zove procedura konsultacija koja traje šest mjeseci. U roku tih šest mjeseci o nacrtu se izjašnjavaju sve relevantne grupe i organizacije u Švajcarskoj.
"Nakon šest mjeseci Vlada odlučuje da li će prijedlog zakona uputiti parlamentu na usvajanje. Ako procijeni da je procedura konsultacija pokazala da zakon nema široku podršku, ona će ga najčešće povući. Jer ako zakon padne u parlamentu ili, još gore, na referendumu, to je obično vrlo ozbiljno za Vladu", kaže Stojanović.
Frej smatra da je mana švajcarskog sistema to što je on izuzetno spor.
"Ali prednost je to da je on vrhunski legitiman. Taj sistem nudi stabilnost jer su u svaki zakon ugrađeni elementi svih interesnih grupa", kaže Frej.
Na referendumu se o svemu odlučuje: I Tomas Kristen, generalni sekretar Socijaldemokratske partije Švajcarske, veliki dio tajne uspjeha Švajcarske vidi u direktnoj demokratiji i decentralizaciji, odnosno federalnom sistemu koji je omogućio svima da učestvuju u političkom životu Švajcarske.
"Ako bi nešto u parlamentu prošlo tijesnom većinom, bilo bi teško gubitnicima priznati poraz, ali kada nešto na referendumu prođe tijesnom većinom, to se mora priznati jer su Švajcarci i Švajcarke tako odlučili", kaže Kristen.
On ne vidi nikakav razlog da građani ne bi o svemu trebalo da odlučuju na referendumu, uključujući i pitanja o otcjepljenjima ili promjenama Ustava.
"Ne prihvatam argumentaciju da građani nisu dovoljno sposobni ili odgovorni ili da ne razumiju ta pitanja da o njima ne bi trebalo da direktno odlučuju. Ako neki kanton ne želi više da bude u Švajcarskoj, ima pravo o tome odlučiti na referendumu, ali o tom pitanju moraju odlučiti i drugi kantoni s njima, odnosno cijela zemlja", kaže Kristen.
Analitičari najveću opasnost za politički sistem Švajcarske vide u tome što se na referendumima u zadnje vrijeme pojavljuje sve manji broj ljudi.
Kristen vjeruje da država mora aktivnije voditi kampanje da se ljudima skrene pažnja na važnost referenduma.
"Federalni sistem direktne demokratije je za Švajcarce veoma važan i zato je potrebno da ljudi aktivno učestvuju u procesima odlučivanja. Potrebno je da ljudi budu edukovani i motivisani da aktivno učestvuju u tim procesima", kaže Kristen.
Švajcarska
Moderna Švajcarska formirana je 1848. godine, a službeni joj je naziv Confoederatio Helvetica. Ima oko 7,7 miliona stanovnika i jedna je od najbogatijih zemalja na svijetu s najvećim kvalitetom življenja. Švajcarska federacija se sastoji od 26 država ili kantona i ima četiri zvanična jezika. Njemački govori dvije trećine populacije, francuski oko 20 odsto, italijanski sedam odsto i retroromanski oko 0,5 odsto.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.