Samo najbolji i najstrastveniji ljubitelji brze vožnje, nepoznatih terena i takmičenja, uživali su ove godine u izazovima Transibirskog relija "Rusija-Mongolija 2008", koji je za većinu adrenalinskih ovisnika samo pusti san.
Četrnaest dana relija po nepristupačnim predjelima od Moskve do Ulan Batora, kada adrenalin u krvi doseže najveće granice, a pustinjski prizori postaju nestvarni, 38 takmičarskih timova iz cijelog svijeta, borili su se da prvi stignu do cilja, vozeći što je moguće bolje, brže i spretnije, trasom dugom skoro 7.500 kilometara.
Činjenica da učesnici ove džipijade, vozeći od starta do cilja, prelaze dva kontinenta - Evropu i Aziju, a jedan od najvećih izazova - vožnja kroz Sibir, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Tom izazovu nisu odoljeli ni banjalučki biznismeni Mirko i Bojan Risović, do sada jedini učesnici iz BiH na reli takmičenju ovog tipa, koji su nam prenijeli svoje utiske sa ove nezaboravne avanture.
Kako priča Bojan Risović, motivi dolaska takmičarskih ekipa su bili različiti, ali ih je sve, bez sumnje, vezivao isti osjećaj, strast prema ekstremnoj terenskoj vožnji, koja je na ovim prostranstvima pružala zaista jedinstven doživljaj.
"Prolazili smo Altajskim planinama, zapadnim dijelom Mongolije i prostranom visoravni. Vozili smo po ivici pustinje Gobi i kroz planine Ulan Batora, gdje je vrlo neobičan teren", priča Bojan.
Prolazeći specijalnim etapama amateri i profesionalci su demonstrirali svoje vozačke sposobnosti jurcajući prostranstvima Mongolije, gdje nema čak ni makadamskih puteva. Tu su samo tragovi automobila koji su prolazili u različitim pravcima, pa su se takmičari mogli zaputiti u bilo kom smjeru.
"Sve je ispresijecano potocima i tragovima, tako da je vrlo zahtjevno proći tim terenima. Bilo je etapa koje smo mislili da nećemo moći preći, ali organizatori su se pobrinuli da sve protekne kako treba", priča Bojan.
Da se okušaju kao učesnici na Transibirskom reliju, Mirko i njegov sin Bojan Risović su se odlučili bez mnogo dvoumljenja.
"Sasvim slučajno smo saznali da će se organizovati džipijada u Mongoliji. Pročitali smo reportažu o tom takmičenju i sama činjenica da se vozi od Moskve do Ulan Batora, odnosno prolaze se dva kontinenta, kroz Sibir i Mongoliju veoma nas je zaintrigirala da se kvalifikujemo za učešće u trci", priča Bojan.
Već devet mjeseci prije održavanja relija, počeli su pripremati svoj land rover difender za džipijadu, koja je organizovana od 11. do 25. jula ove godine.
Jaka konkurencija nije ih spriječila da učestvuju
Mirko Risović, bh. prvak u reliju 1977. i 1978. godine, to svoje davno, ali uspješno iskustvo, iskoristio je da bi se kvalifikovao za ovo takmičenje.
"Da bi se mogli takmičiti na ovoj džipijadi, učesnici su morali naglasiti nekakvo iskustvo u reliju. Iako je Mirko davno bio prvak, iskoristili smo taj njegov uspjeh za kvalifikacije, mada su svi ostali takmičari, odnosno većina njih bili profesionalci, koji su vozili jako mnogo puta i bili pobjednici svjetskog šampionata u reliju. Konkurencija je bila zaista jaka, a mi smo išli tamo više iz hira, nego iz želje da ostvarimo nekakav rezultat", priča Bojan, koji je nekoliko puta učestvovao na džipijadama, koje su se održavale u BiH.
Iako se, kako priča, nisu ni probližno pipremali za reli, kao ostali učesnici, jer su njihove pripreme po lokalnim terenima, pogodnim za džipijade trajale svega devet mjeseci, u trci nisu zaostajali za drugima, među kojima su se našli i vrsni profesionalci u reliju.
"Takmičari su došli iz cijelog svijeta, iz Amerike, Kanade, Australije, Novog Zelanda, anglosaksonskih zemalja, Kine i Japana. Mi smo jedini tim iz BiH koji se ikada prijavio, a niko iz zemalja bivše Jugoslavije nije učestvovao", priča Bojan.
Kaže da ključ uspjeha na Transibirskom reliju nije brzina i ističe da učesnici treba da imaju ne samo sposobnost da pravilno procijene teren na riječnim i močvarnim prelazima, već se od njih zahtijeva i odgovarajuća taktika.
Land rover jedva preživio
Ističe da se Mongolija, odnosno taj dio kojim su prolazili, nalazi na velikoj nadmorskoj visini, čemu se nije bilo jednostavno prilagoditi.
"Vozili smo na oko 2.000 metara nadmorske visine, što utiče na performanse čovjeka, jer nemate dovoljno kiseonika, ali i na performanse auta, tako da je i to bilo nešto čemu smo se morali prilagoditi", priča Bojan.
Ističe da je u Sibiru i Mongoliji pogotovo, bilo nekoliko izuzetno teških etapa.
"U kamp smo premoreni dolazili oko ponoći. Tada provjerite sve oko auta, jedete i odlazite na spavanje, da bi se budili oko pet sati ujutru i nastavljali dalje, što vas lagano iscrpljuje. To vam pomalo počne djelovati kao vojni režim", kaže Bojan, inače jedan od najmlađih učesnika džipijade.
Ističe da su na početku, za ostale takmičare bili prava atrakcija, jer su već tokom prve dvije etape imali probleme sa automobilom, kada je u cilindar motora dospio pijesak.
"Motor je izgubio kompresiju, tako da ga ujutru nismo mogli pokrenuti na ključ, nego nas je neko morao šlepati odmah na samom početku i onda od tada pa nadalje uvijek su nas morali šlepati da bi automobil upalio. Izgledalo je vrlo smiješno, jer su članovi timova, gdje je bilo poršea, suzukija i drugih vrhunskih automobila, jedno vrijeme dolazili da pitaju hoće li land rover preživjeti", priča Bojan.
Nedostatak tima mehaničara predstavljao im je veliki problem, jer je nakon svakog brzinca automobil bilo potrebno u potpunosti remontovati.
"Zbog toga smo imali dosta problema sa autom, te nismo ni mogli očekivati dobar rezultat, jer smo mnogo etapa morali propustiti zbog servisa i svega ostalog", priča Bojan.
Izazov je stići do cilja
No i pored činjenice da se u odnosu na ostale učesnike, nisu dovoljno pripremili, Risovići su, među registrovanih 38 posada, dvadeset prvi prošli kroz cilj.
"S obzirom na to da nismo profesionalci, nego ljudi iz biznisa, koji su učestvovali čisto iz hobija, smatram da rezultat koji smo postigli nije loš", kaže Bojan.
Kaže da je bio izazov samo stići na cilj, jer je jako mnogo posada imalo velike neprilike na putu.
"Jedan automobil se zapalio, a neki su prilikom prevrtanja vozila zadobili teže povrede", priča Bojan.
Najbolji plasman Risovići su imali u drugoj etapi trke, kada su bili prvi u svojoj klasi.
"Tokom relija, jedan dan smo u Mongoliju bili deveti u ukupnom plasmanu, što je razlog više da sljedeće godine ponovno učestvujemo na Transibirskom reliju", kaže Bojan.
Konačna destinacija, nakon više od 7.500 kilometara vožnje je Ulan Bator, glavni grad Mongolije, i najhladnija svjetska prijestonica, gdje se održala i završna svečana ceremonija.
Bojan ističe da im se 200 kilometara pred sam cilj pokvario automobil, te su ih ekipe odšlepale do cilja.
"Svega 200 kilometara nam je ostalo do cilja, ali u svakom slučaju to je prekrasno iskustvo. Povezali smo se sa ljudima, takođe amaterima i idući put namjeravamo formirati mnogo veći i ozbiljniji tim, te ići na rezultat", priča Bojan.
Land rover difender, koga su nakon trke morali smjestiti na voz, sada se nalazi u kontejneru negdje u Sibiru, odakle lagano putuje nazad.
"Doći će do Štutgarta, odakle ćemo ga prevesti ovamo. Plašim se da ćemo morati investirati u nov motor i sve ostalo. Nećemo ga više koristiti u ovakve svrhe, koristićemo auto prilagođeniji za to, a ovaj nam je fina uspomena. Služiće nam kao auto za obilazak i kampovanje po BiH, što mi često radimo", kaže Bojan.
Na kraju Bojan ističe da iduće godine planiraju organizovati veći tim posade, sa servisnim kamionima, kako bi mogli ostvariti bolji rezultat.