Devetnaestogodišnji Dario M. sa problemom mucanja bori se još od četvrte godine.
"Ranije sam na mucanje gledao kao na svoj najveći problem u životu. Zbog njega sam se, naročito u pubertetu, često povlačio u sebe i izbjegavao druženja", priča Dario, dodajući da mu je mucanje zadavalo problem i u toku školovanja, kada je često zbog njega znao "zablokirati".
I danas ga ponekad frustrira činjenica da ne može normalno komunicirati.
"Zbog mucanja koje je najizraženije u trenucima kada sam uplašen i pod stresom, često se povlačim u sebe i ne želim da pričam, kako ne bih izazvao podsmijehe kod drugih", kaže Dario koji nikada nije posjetio logopeda.
Nažalost, ovaj mladić samo je jedan od mnogih koji imaju različitih problema prilikom govorne komunikacije.
Logopedska služba slabo razvijena: Iako stručnjaci upozoravaju da je posljednjih godina u porastu broj djece koja imaju problema sa govorom, u BiH nema dovoljno logopeda koji bi radili sa njima.
Iako iz osnovnih škola upozoravaju da je prilikom upisa posljednjih godina evidentiran sve veći broj djece koja imaju problema sa mucanjem i drugim glasovno-govornim poremećajima, u bh. školama rade samo tri logopeda.
U školama u RS rade tri logopeda, a u školama u Federaciji BiH nije zaposlen nijedan logoped. Naime, iako je Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju RS predviđeno da svaka škola ima logopeda, u praksi to nije tako. S druge strane, u FBiH to nije predviđeno zakonom.
Jelena Šipka, diplomirani logoped i stručni savjetnik u Republičkom pedagoškom zavodu, kaže da su samo u tri, od 202 osnovne škole u RS stalno zaposleni logopedi, dok u srednjim školama nije zaposlen nijedan. "Zaposlene logopede imaju osnovne škole 'J.J. Zmaj' u Trebinju, 'Risto Proroković' u Nevesinju i 'Georgi Stojkov Rakovski' u Banjaluci, koji je angažovan za sve škole u tom gradu. Banjalučki vrtići imaju samo jednog zaposlenog logopeda, a u srednjim školama nema zaposlenih logopeda", kaže Šipka, ističući da se u našoj sredini veoma malo posvećuje pažnja otklanjanju govorno-jezičkih poremećaja u kojoj su najbrojnija djeca, te da se niko ne pita kako se osjećaju te osobe.
Naglašava da je situacija u zemljama u okruženju sasvim drugačija. Zvanje logopeda je afirmisano i oni su potrebni i traženi u mnogim institucijama.
"Poznato je da, prema pokazateljima Svjetske zdravstvene organizacije, u ukupnoj populaciji od pet do 10 odsto osoba ima neke od problema u razvoju, a među njima su i oni kojima je potreban logoped. Nemoguće je da u Banjaluci jedan logoped može opsluživati 27 škola", ističe Šipka.
Nema kratkoročnih rješenja:
Dodaje da i u nekim medicinskim ustanovama rade logopedi, ali je problem što ih, iako je to predviđeno zakonom, nema u našim školama.
"Ako su djeca na tretmanu u medicinskim ustanovama, roditelji ih moraju odvoditi na vježbe prije, poslije ili u toku nastave, zavisno od zakazanog termina, dva ili više puta sedmično. Tretmani ponekad traju i po nekoliko godina, pa se dešava i da roditelji i djeca odustaju ili se gubi kontinuitet. Ako vježbe ne traju koliko je potrebno, mogu izostati krajnji rezultati jer ne postoje kratkoročna rješenja i brzi efekti u rehabilitaciji govora", kaže Šipka.
Dodaje da nije sigurna zbog čega u školama nije zaposleno više logopeda, iako je evidentno da ovog sručnog kadra u školskim ustanovama nedostaje.
Naime, iako se stalno priča da je zanimanje logopeda deficitarno, Jelena Šipka navodi primjere u kojima ovaj kadar godinama čeka na posao.
"Kaže se da je naše zanimanje deficitarno, međutim nije baš tako. Poznato je da su neki logopedi u ovom gradu čekali posao po nekoliko godina. Ovih dana je jedan logoped iz Banjaluke dobio posao u Zagrebu. Ovaj stručnjak je pokucao na vrata mnogih škola, ali posla nije bilo", kaže Šipka, navodeći i druge primjere, objašnjavajući da se zapošljavaju kao nastavnici u specijalnim odjeljenjima u redovnim školama ili na drugim mjestima.
Dodaje da osim u Beogradu i Zagrebu, i u BiH postoji Fakultet za edukaciju i rehabilitaciju i to u Tuzli, gdje se školuje dovoljan broj logopeda.
U školama smatraju da je neshvatljivo da samo jedna banjalučka osnovna škola ima svog logopeda.
Tatjana Mihajlović, psiholog u banjalučkoj OŠ "Ivo Andrić ", kaže da je posljednjih godina u toj školi povećan broj đaka sa poteškoćama u govoru.
"Prilikom upisa u školu i testiranja djece primijetili smo da je sve više djece koja imaju problema sa govorom. Zbog toga u našoj školi imamo dosta djece kojoj je neophodna pomoć logopeda", kaže Mihajlovićeva.
U startu spriječiti teškoće: Smatra da jedan logoped koji trenutno pokriva sve škole nije dovoljan. Ističe da je za razvoj govora jako bitno da u startu budu spriječene poteškoće u glasovno-govornoj komunikaciji djece.
Dijana Pešić, logoped u OŠ "Georgi Stojkov Rakovski", kaže da, kao logoped koji pokriva sve banjalučke osnovne škole, ne može da zadovolji sve potrebe u radu sa djecom kojima je potrebna njena pomoć.
"Roditelji učenika iz svih škola imaju pravo da svoju djecu dovedu kod nas kako bi im bila urađena dijagnostika, procjena i eventualno neka preporuka. Međutim, s obzirom na to da postoji norma sa koliko djece mogu da radim, te da ne mogu sama ni približno zadovoljiti potrebe kadra, nažalost, ne mogu svi biti obuhvaćeni tretmanom", ističe Pešićeva.
Dodaje da se još ne zna i ne diskutuje o razlogu porasta govornih poremećaja.
"Dešava se jedan paradoks. Naime, svi znamo da su nam djeca sve inteligentija i da su im sposobnosti sve bolje sa novim generacijama, međutim, govorni razvoj ne može sve to da prati, pa se dešavaju, da tako kažem, ispadi u toj sferi", kaže Pešićeva.
Kod nje na tretman najčešće dolaze djeca sa problemom poremećaja izgovora glasova - dislalijom, odnosno poremećajem kada se glasovi ne izgovaraju po standardu, pravilno, što se u narodu često naziva tepanje.
"Često nam se javljaju i djeca koja imaju problema sa mucanjem, čitanjem i pisanjem kao i sa takozvanom razvojnom disfazijom, odnosno poremećajem kada je narušena jezička struktura. To je jedan malo ozbiljniji poremećaj, gdje se ne koriste padeži, zamjenice, prilozi, prijedlozi, a koji se, nažalost, sreće kod naših učenika nižih uzrasta", kaže Pešićeva.
Smatra da bi u banjalučkim osnovnim školama, trebalo da bude zaposleno najmanje desetak logopeda, s obzirom na velike potrebe za tim stručnim kadrom.
"Zakonom je predviđeno da svaka škola treba imati logopeda, što je opravdano zbog potrebe i djece i škola. Problem je što pravilnikom škola izađe podzakonski akt, koji škole onemogući da to i realizuju. Naprimjer, ako resorno ministarstvo odobri finansiranje samo određenog broja stručnih saradnika, bez obzira na to šta zakon kaže, škola zbog finasija ostaje nemoćna, jer nije u mogućnosti da zaposli potrebne radnike", kaže Pešićeva.
Mobilni timovi stručnjaka: A i iz Ministarstva prosvjete i kulture RS navode da je Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju predviđeno da stručni tim za podršku i izvođenje nastave u školi čine: pedagog, psiholog, defektolog, logoped, bibliotekar i socijalni radnik.
"Sve škole nemaju kompletan stručni tim, što prevashodno zavisi od broja učenika u školi i njihovih potreba. Najveća pomoć u ovom trenutku u većini škola jesu mobilni timovi stručnjaka, među kojima su i logopedi koji pomažu u školama u kojima taj kadar nije zaposlen", ka že Duška Radmanović, načelnik Odjeljenja za predškolsko vaspitanje i osnovno obrazovanje u Ministarstvu prosvjete i kulture RS.
Iz tog ministarstva navode da su svjesni da sadašnji broj zaposlenih defektologa, među njima i logopeda, ne zadovoljava potrebe za tim kadrom, te poručuju da će nastojanja tog ministarstva teći u pravcu podsticanja mladih ljudi da se školuju za to zanimanje i većeg zapošljavanja tog kadra.
I u FBiH stručnjaci tvrde da je porastu broj djece koja imaju problema sa govorom, ali da nema dovoljno logopeda koji bi radili sa njima.
"Prije nekoliko godina u Sarajevskom kantonu su rađena istraživanja u okviru kojih je tim stručnjaka obišao 60 osnovnih škola. Tada je konstatovano da 3.800 djece ima srednje, lakše ili teže govorne smetnje", kaže Ismet Kurtagić, direktor Centra za govornu i slušnu rehabilitaciju u Sarajevu.
"S druge strane, u zdravstvenom sektoru FBiH je registrovano svega sedam zaposlenih logopeda, od čega šest u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a jedan u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu", potvrđeno je u Ministarstvu zdravstva FBiH, uz napomenu da znatan broj logopeda radi u socijalnim ustanovama.
Nedostatak logopeda:
I Kurtagić tvrdi da je malo logopeda u odnosu na probleme koji se susreću kod velikog broja djece.
"Kod resornog ministarstva uporno insistiramo da pri našoj ustanovi bude uposleno još najmanje tri logopeda. Dnevno imamo od 40 do 50 djece. Roditelji ih dovode na govornu terapiju i sve druge vrste govornih seansi, kako bismo poboljšali, korigirali, ublažili i odstranili određene anomalije, poboljšali njihov vokabular kulturu izražavanja", ističe Kurtagić.
Pomoć u Centru traže roditelji za svoju djecu iz raznih krajeva BiH.
"Dolaze nam iz Mostara, Konjica, Bihaća. Stoga je potrebno da imamo instituciju na nivou Federacije BiH koja bi rješavala taj problem i mislim da bismo mi mogli odgovoriti tom zadatku. Tada bi se moglo govoriti o radu logopeda u školama, koji sada nije prisutan. Jer logopedi da bi kvalitetno radili, moraju imati bazu, opremu, a toga ovdje ne nedostaje", kaže Kurtagić.
Ističe da nije malo 3.800 djece kod kojih su registrovani problemi sa govorom.
"Svi su oni kod nas registrovani, ali nemamo kapacitete da ih sve primimo na tretman. Ako ta djeca ne budu uključena u profesinalno adekvatni, stručni tretman, to se odražava na kompleks niže vrijednosti. Dodatno se pojačavaju psihološke tenzije, a sve to doprinosi pogoršanju", upozorava Kurtagić.
Behija Muminović, logoped u Centru za govornu i slušnu rehabilitaciju Sarajevo, kaže da je jedan od razloga povećanog broja djece koja imaju problema sa govorom sigurno i posljedica rata.
"U ovoj ustanovi radim sedam godina. Tokom prve godine mog rada bilo je najviše djece koja su imala problema sa govorom, što sigurno ima veze sa posljedicama rata. Među rijetkima smo koji rade individulano sa djecom i ovdje se zakazuje termin jednom sedmično, za raliku od drugih, gdje se radi grupno i rjeđe", kaže Muminovićeva.
Toj ustanovi za pomoć se javljaju osobe svih uzrasnih dobi.
"Roditelji nam dovode i mališane sa dvije godine ili čak godinu i po, ali imamo i srednjoškolaca i osoba starije životne dobi. Nema pravila. Statistike pokazuju da je najčešći uzrok mucanja neka stresna situacija, strah. Ako imamo punu saradnju djeteta i roditelja, rezultati su neizbježni, ali opet sve je individualno", kaže Muminovićeva, poručujući roditeljima da se, čim primijete određene smetnje u govoru djeteta, odmah obrate za pomoć.
U Bosansko-podrinjskom kantonu radi samo jedan logoped.
"Imamo pacijenata i nekako sve stižemo. Radim individualno jer samo tako rezultati neće izostajati. Teže slučajeve šaljemo u Sarajevo i ono što mogu konstatovati jeste da je nas logopeda malo u odnosu na potrebe građana", kaže logoped zaposlen u Kantonalnoj bolnici u Goraždu.
U svijetu muca 60 miliona ljudi
Međunarodna fondacija za mucavost procjenjuje da taj poremećaj ima skoro 60 miliona ljudi u svijetu, te da se mucanje češće javlja kod muškaraca nego kod žena. Ova fondacija navodi da u 50 do 80 odsto slučajeva mucanje nakon pete godine života prestane, ali ako se nastavi i kasnije, lijeka nema, jer se ne zna šta je njegov uzrok.
Stručnjaci ističu da mucanje može predstavljati ozbiljan zdravstveni problem, kod čijeg izlječenja je veoma bitan rani tretman.
Uzroci mucanja različiti
Logoped Jelena Šipka kaže da su uzroci mucanja različiti.
"Pored stresa tu su i konstitucija djeteta i nasljeđe, zatim loši socioekonomski uslovi života, konfliktne situacije, zaostajanje u psihomotornom razvoju i drugi", objašnjava Jelena Šipka.
Doktor Ismet Kurtagić kaže da je mucanje veoma složen problem, koji je jako prisutan u osnovnim školama i predškolskim institucijama.
"Od 100 osoba koje mucaju, kod 80 posto njih je mucanje na emocionalnoj govornoj bazi. To se efektno liječi ako se dođe na vrijeme. Mucanje se može javiti i kod psihološkog traumatizma, depresija, agresivnosti, stanja u porodici gdje nedostaje komunikacijska kultura. Imate 20 posto djece kod kojih je mucavost urođena. To je jako težak problem. Roditelji ne bi trebalo da tepaju djeci. Dijete u startu kada počne usvajati određene foneme, slogove, riječi, one moraju da idu čisto, dok ne izgadi govor. Ali ako mu tepaju, ima iskrivljeni govor, to će jako teško ići", kaže Kurtagić.