U hladnoći, okruženi kamenom i vlagom, speleolozi sprovode i po nekoliko dana istražujući objekte duboke po nekoliko stotina metara. Izazov je, kažu, jedan od osnovnih razloga koji ih navodi da "idu dalje", da zanemare strah i ne misle o potencijalnim opasnostima, koje nemilosrdno vrebaju dok se užetom spuštaju niz krivudave otvore u dubinu jame.
"Osjećaj je kada ne znaš šta te dolje čeka, kada prvi silaziš u objekat i ne znaš koliko će ti vremena biti potrebno da ga istražiš", priča nam dvadesetdevetogodišnji Mladen Milošević, dugogodišnji član Speleološkog društva "Ponir" iz Banjaluke, koji se ovom disciplinom počeo baviti kada je imao 15 godina.
"Naša oprema je tada bila loša i stara. Takođe, način na koji su se tada obučavali polaznici bio je dosta opasniji i nesigurniji, nego što mi to sada radimo. Nakon toliko godina aktivnog rada i saradnje s nekim stranim društvima koji su daleko ispred nas, kao što je ASAK iz Beograda, hrvatskim i mađarskim speleolozima, pa i francuskim, danas smo se znatno usavršili", priča Milošević.
Spasavanje tuđih života
Speleolozi u BiH rado "žrtvuju" svoje slobodno vrijeme za obilazak neuslovnih terena, kakve su jame oko kojih vrebaju i zmije i drugi gmizavci, kojih u Hercegovini ima najviše, takođe organizuju akcije i ekspedicije, kako bi istraživali nepoznate terene.
"Vikend akcije, koje traju najduže do tri dana, ljeti organizujemo skoro svakog drugog vikenda, dok ekspedicije, koje traju od devet do petnaest dana, zbog godišnjih odmora organizujemo rjeđe", navodi Milošević.
U RS najdublja do sada istražena jama je "Viktorija" na Manjači, dubine oko 305 metara.
Speleološko društvo "Ponir" osnovano je 1984. godine i do sada je otkrilo i obradilo oko 350 objekata. Angažovanost speleologa se ne svodi samo na istraživanje objekata, nego je od 2005. godine, Odsjek za civilnu zaštitu Banjaluke angažovao članove "Ponira" u okviru specijalnog odjeljenja za potrebe spasavanja unesrećenih osoba iz teško dostupnih dijelova urušenih i dubokih objekata, jama, ponora, kanjona, te visokih mjesta.
"S obzirom da Speleološko društvo 'Ponir' na području grada već dvadeset godina aktivno djeluje, a članovi društva su upoznati s tehnikom i opremom za rad na visinama i u dubinama, donesena je odluka da se za ovo odjeljenje angažuju upravo članovi 'Ponira'", objašnjava Milošević.
Suprotstavljanje opasnostima
Mnogi mlađi članovi ovog speleološkog društva, kako priča Milošević, nisu se dugo zadržavali u klubu. Neki su se učlanjivali sa željom da nadvladaju strah od visine i u tome su uspijevali, dok su drugi već nakon prvog spuštanja u jamu odustajali od daljih pokušaja. Za učlanjenje u speleološko društvo osobama do 18 godina potrebno je pisano odobrenje roditelja.
Da bi neko istrajao, mora da posjeduje jaku volju i da bude oprezan.
"Speleologija je sport visokog rizika, zapravo nije sport nego disciplina, kojoj neki pristupaju da bi razbili određene strahove, a drugi iz čiste znatiželje. U svakom slučaju, za bavljenje speleologijom je neophodna volja, jer neko može biti jak i sposoban, ali ukoliko nema želju i volju da se bavi speleologijom, sigurno neće uspjeti. Takođe, neophodna je i opreznost, jer je ljudski faktor najčešći uzrok povreda, odnosno brzopletost, nepažnja, nepromišljenost i precjenjivanje vlastitih mogućnosti", navodi Milošević dodajući da se u speleološkom društvu "Ponir" do sada, na sreću, nisu dešavale ozbiljnije povrede članova.
I pored opreznosti i hrabrosti, koju speleolozi bez sumnje moraju imati, opasnosti koje prijete od obrušavanja i odrona predstavljaju prijetnju.
"Na svu sreću, uglavnom su to manji odroni, koji nisu opasni, ali veliki odroni mogu da budu kobni, jer šljem može da spasi speleologa od malih kamenčića i sa relativno male udaljenosti, a kada su velika obrušavanja u pitanju, tu nema pomoći. Jedina šansa je da se priljubiš uz jamu i nadaš da će se kameni odron odbiti, odnosno otići na drugu stranu", priča Milošević
navodeći da postoji opasnost od pucanja stjeništa, od hipotermije, nadolaženja vode i zaglavljivanja. Prilikom spuštanja takođe se može desiti da se sa stropa odvale ledenice.
"Jednom su se sa oko 50 metara iznad mene odvalile ledenice. Samo sam čuo pucanje leda i sreća je bila da su ledenice pale pored mene, samo me okrznuvši po ramenu", prisjeća se Milošević.
Provlačenje kroz uske kanale
Naglašava da do problema može doći ukoliko speleolog izgubi kontrolu nad sobom i postupa nepromišljeno.
Postoje i ekstremno uski kanali, kroz koje se, kako pričaju speleolozi, može proći samo tako što se izdahne sav vazduh iz pluća.
SD "Ponir" je najaktivnije i najbrojnije društvo na području cijele BiH.
Oprema potrebna speleolozima je skupa i teško ju je nabaviti, ali zahvaljujući Civilnoj zaštiti, ni to im za sada ne predstavlja problem.
"Oprema se dijeli na ličnu, odnosno komplet koji svaki speleolog mora imati, a to su pojas, šljem, rasvjeta i sprave koje služe za kretanje po užetu, i zajedničku opremu koja služi za osvajanje", kažu speleolozi.
Obrađivanje objekta podrazumijeva topografsko snimanje, odnosno obavezno se radi crtež.
"Ukoliko je nešto bitno, za to se angažuje Zavod za zaštitu spomenika, a ako se pretpostavi da će objekat biti potencijalno značajan za vodoprivredu, turističko uređeno, odrađuje se mnogo detaljnije. Kad su u pitanju manji objekti, onda obično utvrdimo dubinu i širinu kanala i, naravno, pravac pružanja u odnosu na topografiju terena", kažu u SD "Ponir".
Koliko će trajati oslikavanje jame zavisi od dužine, dubine i njene morfologije.
"Ima kanala dugih po kilometar, koje možemo ocrtati za pet sati, a ima mjesta gdje ćemo 100 metara crtati po tri dana. Dakle, utvrdimo dužinu, pravac pružanja u odnosu na sjever, širinu kanala i padove i tu onda unosimo sastav tla, temperaturu vazduha i sastav stijene", objašanjava Milošević dodajući da je u našim krajevima prosječna temperatura u jamama pet stepeni.
Ako je objekat duži, onda u objektu i jedemo i spavamo, a nakon završetka istraživanja, učesnici ekspedicije, kojih je nerijetko mnogo, znaju da se uz pjesmu odlično zabave.