Najupečatljiviji dio pauza na utakmicama NBA lige je poziv za služenje u elitnoj i vjerovatno najpoznatijoj vojnoj jedinici na svijetu, u američkim marincima.
Glavni sponzor NBA prenosa na TV kanalima u SAD su marinci, pa se gotovo na svakom tajm-autu vrti reklama za služenje u toj jedinici. Mladiće i djevojke sklone vojsci za teške treninge i upućivanje na najteže svjetske bojišnice pokušavaju privući sloganom "mi ne tražimo biografije, mi tražimo odanost".
Sarajlija Emir Hadžić marinac je već 12 godina. Služeći od 1995. godine u ovoj elitnoj postrojbi obišao je mnoge zemlje, uključujući i ratišta u Afganistanu i Iraku.
Hadžić je u SAD došao pred kraj rata u BiH. Kaže da ga je Amerika odlično prihvatila. Dala mu je šansu, prijatelje i mogućnost za novi početak. Odluku da se prijavi u marince donio je kada su američke trupe počele dolaziti u BiH.
"Kada je počela američka intervencija u BiH, kada su Amerikanci počeli da se bore za moju zemlju, ja sam se osjećao prozvanim. Tokom rata nisam bio dovoljno stasao za vojsku i uhvatio sam sebe kako lješkarim u Kaliforniji dok se neki drugi mladići bore za moj grad, moju zemlju. Tako sam se i prijavio. Želio sam da se odužim zemlji koja me je prihvatila i dala mi sve", objašnjava Hadžić.
Američki vojnik navijač FK Sarajevo
Iako je do zvanične statistike teško doći, Emir Hadžić je vjerovatno prvi Bosanac od osamostaljenja BiH koji je postao pripadnik specijalne američke postrojbe. Kasnije su njegovim stopama krenuli mnogi. Emir tvrdi da danas u marincima služi dvadesetak osoba koje su porijeklom sa prostora BiH.
Služba u bilo kojoj vojsci, a posebno u vojsci države u kojoj nisi rođen, obično zahtijeva neku posebnu crtu. Emir za sebe kaže da je uvijek bio "fajter" i da ga je vojska uvijek zanimala.
"Nekako sam uvijek bio crna ovca. U sarajevskom naselju Grbavica bio sam jedini 'pitar' - navijač FK Sarajevo, tako da sam od malih nogu morao da se borim kroz život", dodaje Emir šaljivo.
Ljubav prema vojsci nosi iz djetinjstva.
"Sjećam se da sam kao mali s jaranima, čiji su očevi bili oficiri u JNA, često išao u kasarnu 'Maršal Tito'. To su bili doživljaji. Kada je došao rat ja sam imao veliku želju da budem u vojsci, ali s obzirom na godine nisam služio u Armiji BiH", priča Hadžić.
Odmah po dalasku u SAD, u San Hoze, prijavio se u marince s nadom da će biti poslan s američkim trupama u BiH. Bio je maloljetan i nije imao zelenu kartu, pa je na novačenje u marince i početak paklene obuke morao pričekati godinu dana.
Obuka dječaka pretvara u odraslog čovjeka
Emir tvrdi da nisu realni filmovi u kojima se prikazuju "patnje" mladih marinaca na osnovnoj vojnoj obuci.
"U stvarnosti je puno, puno teže", kaže nam smijući se.
Osnovnu tromjesečnu vojnu obuku Emir je prošao u San Dijegu u Kaliforniji i sastojala se uglavnom od fizičkih priprema. Na ovoj obuci budući marinci rade i s naoružanjem, ali nije dominantno, jer se kasnije specijaliziraju.
"Takva obuka od dječaka napravi odraslog čovjeka. Poenta je da te drilovanjem uvedu u vojnički način razmišljanja i da izbrišu civila iz tebe. Zato mnogi i odustanu na ovoj obuci. Gotovo trećina mladića koji su se sa mnom prijavili odustala je", objašnjava Emir Hadžić.
Nakon završene obuke, život marinaca i nije toliko asketski.
"Kasnije je skoro kao neki normalan život. Ja sam bio stacioniran na Havajima. Aplicirao sam da idem na Kosovo, ali i tamo su me odbili. Služio sam i u Japanu i Južnoj Koreji i to su nezaboravna iskustva kada se čovjek upozna s totalno drugačijom kulturom. U mirnodopskim uslovima posao marinca je kao i svaki drugi. Radno vrijeme, slobodni vikendi i život kao i svaki drugi. Jedino što se često ide van kuće", priča Emir Hadžić.
Život obilježio napad 11. septembra
Emirov prvobitni plan da američku vojsku napusti nakon što odradi dva ugovora, promijenili su teroristički napadi u SAD od 11. septembra 2001. godine.
On tvrdi da je, nakon proteklog rata u Bosni i Hercegovini, 11. septembar najviše obilježio njegov život.
"Bili smo na rutinskom maršu kada je komandir dobio informaciju o napadima. Prenio nam je ukratko i svi smo taj, inače naporni, marš prošli kao u transu. Svi su imali svoje brige, ali vjerovatno je meni najteže bilo. Samo sam u sebi ponavljao daj bože da napadači nisu muslimani, daj bože da nisu Arapi", sjeća se Emir Hadžić.
Poslije 11. septembra odlučio je da do kraja ostane u marincima. Tvrdi da je osjetio potrebu da brani islam od muslimana.
"Često znam reći da je dan kada su oteti ti avioni ujedno i dan kada je islam otet od pravih muslimana. Nije musliman, moj brat, onaj koji ubija nedužne ljude", ističe.
Tokom svog boravka u marincima Emir Hadžić nikad nije osjetio netrpeljivost svojih kolega zbog religije. Takođe, ni tokom misija u Afganistanu 2006. godine ili u Iraku 2007. godine nije osjetio netrpeljivost lokalnog stanovništva zato što kao musliman služi u američkoj vojsci.
Penziju će čekati u vojsci
"Obični ljudi u Afganistanu i Iraku shvataju da smo mi tu da pomognemo. Učestvovao sam u obučavanju lokalne policije i vojske i sa tih misija nosim divna iskustva i prijateljstva. Sjećam se kako me pripadnik afganistanske vojske, moj kasniji prijatelj Ahmed Džan, upitno pogledao kad sam rekao da i ja idem na džumu. Ali valjda je to ljudima interesantno. Nerijetko sam 'morao' učiti sureta iz Kurana da bih ih uvjerio u nemoguće - da musliman iz Bosne dolazi u Irak ili Afganistan kao američki marinac u mirovnoj misiji", kaže nam.
Emir, koji sa suprugom Dženifer ima dva sina, Harisa i Kadina, ponosan je i na odluku svog mlađeg brata Alema koji je odlučio krenuti njegovim stopama.
"Malo me iznenadilo kada je brat izrazio želju da ide u marince, ali bilo mi je drago, jer znam da u marincima nema foliranja i da će biti nešto od njega", dodaje Emir Hadžić.
U američkim marincima planira ostati do penzionisanja koje će moći ostvariti 2012. godine. Emir je svjestan i istinitosti parole da se ne može biti "bivši" marinac.
"Mi kažemo 'jednom marinac, uvijek marinac'. I zaista je tako. Čovjek se ovdje nauči nekim vrijednostima koje drugi ljudi nemaju", kazao je Hadžić.
Umalo i sam žrtva 11. septembra
Emir Hadžić je prilikom terorističkih napada na Njujork i Vašington 11. septembra 2001. godine trebalo da bude u dijelu Pentagona u koji je udario oteti avion. Njegova desetina je bila raspoređena da tog jutra prenosi namještaj u taj dio zgrade Ministarstva odbrane SAD. Hadžića i njegove kolege spasilo je to što se pokvario kamion koji je trebalo ih odveze.
"U sklopu priprema za naš tradicionalni bal, koji je vrlo važan kod marinaca, mi odrađujemo i neke fizičke poslove i tako prikupljamo novac za bal. Taj dan smo trebali nositi namještaj u Pentagonu, jer je napadnuti dio zgrade bio novoizgrađen. Sjećam se kako smo bili razočarani što nećemo ići u Pentagon i što nećemo zaraditi lovu. Kasnije sam shvatio da nam je puka slučajnost spasila život", kaže Hadžić.
Bosanci u američkoj vojsci
Tokom svog službovanja u marincima Emir Hadžić je nekoliko godina radio i kao regruter u Sent Luisu, gradu u kojem živi najviše Bosanaca u Americi.
Tokom boravka u Sent Luisu regrutovao je mnoge mladiće, među kojima je bilo i onih iz BiH.
"Nema tačnih podataka koliko je Bosanaca i Hercegovaca u američkoj vojsci, jer se oni ovdje tretiraju kao državljani SAD", dodao je Emir.