Putem kojim su nekada prolazile stotine ljudi i žurnim koracima odlazili u firme i na njive, a sa zalaskom sunca uz pjesmu ponovo se vraćali svojim domovina, sada skoro niko ne prolazi.
Pjesma se odavno ne čuje, samo ponekad kašalj slučajnog prolaznika ili putnika namjernika koji se nekim poslom zadesi u Skatavici, čelinačkom selu u kome danas živi jedva 30 ljudi. U selu u kojem je nekada živjelo 500 duša nema autobuske linije, pojedinci još nemaju struju, asfalt je samo san, a fiksna telefonija neostvarena želja.
Od nekadašnjeg sela u kojem je vrilo od mladosti i života, od više od 50 kuća ostalo je jedva 10. Sve ostalo je pusto…
Kako kažu mještani, udarila nekakva prokleta vremena, ljudi se oženiše i svoje žene pod ruku, pa u grad da žive. A iza njih ostadoše stari i neobrađena zemlja i šuma. Kako su ljudi odlazili, tako je i vrijeme usporavalo. I kao da su kazaljke na satu stale sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Pustoš na sve strane
Selo ili bolje rečeno zaselak Skatavica udaljeno je oko osam kilometara od Čelinca na granici sa Kotor Varošem. Nekada naselje sa oko 50 domaćinstava, danas sa jedva 10 kuća pripada mjesnoj zajednici Opsječko. Bez autobuske linije, asfalta i drugih uslova za život mladi ovdje, prema riječima preostalih mještana, nisu imali perspektivu. Morali su otići.
Seoska škola od prvog do trećeg razreda broji 11 učenika. Za vrijeme naše posjete, iako još podne nije ni bilo na vidiku, đaci su već bili otišli kućama.
Ali sudeći prema riječima mještana, ovo je zadnja generacija koja ide u školu. Ovdje se već odavno ne čuje dječji plač…
Na putu prema školi srećemo ženu i dvoje djece. Putnička torba preko ramena i motka u ruci svjedoče da dolaze s puta. Za njima vjerni pratilac Šarov. Lavežom nam skreće pažnju da nas ne poznaje.
"Odakle vi dolazite? Zaboga, pa ovuda odavno niko nije prolazio, pa ste nas iznenadili. Samo ne pitaj kako se živi, jer u ovoj nedođiji niko ne vidi život. Ljudi samo bježe. A lijepa je priroda, šteta da ovo propada. Evo idem od majke koja živi u Jošavci. Sa četvoro djece i svekrvom živim od 120 maraka dječjeg dodatka. Prije šest mjeseci umro mi je muž Velimir. Sirota, imao je samo 41 godinu", dočeka nas Vinka Glavašević.
Već umorna od puta pozva nas da sjednemo. Rukom nam pokazuje gdje živi.
"Evo, ovo je naša kuća. Ma nije to kuća, kućerak. Vidjećete gdje nas šestoro živimo. Niko da nas obiđe, niko da ponudi pomoć. Svi se znaju boriti samo za sebe... Nas sirotinju niko ne benda", dodaje.
Na proplanku iza stare trošne kuće pasu krava i nekoliko ovaca. S prutom u ruci sjedi Vinkina svekrva Danka (81). Crna joj marama pokriva glavu, a zamišljeni pogled odlutao negdje u daljinu. Kao iz sna prozbori:
"E moj sine. Svakakve me bole u'vatiše, a eto prije šest mjeseci sin mi jedinac umrije. Ostado' sa ovom sirotinjom da teške staračke dane provodim u tuzi i bijedi. Zašto Bog mene ne uze sebi, a njega ostavi da ovu djecu izvede na put", kroz suze reče baka Danka.
"Takva je prokleta sudbina"
Svoje djetinjstvo u teškim uslovima proživljava Jovan (10), najmlađe od četvoro Vinkine djece. Trenira fudbal u susjednoj Jošavci i mašta da postane fudbaler. Nema igračaka, a o kompjuteru ni ne sanja.
"Igram se u šumi s drvećem. Pravim sebi pištolje od granja i tako to. Volio bih da imam kompjuter, ali nemam", sliježe ramenima Jovan.
Njegov brat Vladimir (18) završio je samo osnovnu školu. U srednju nije išao, jer je morao ostati kod kuće kako bi se brinuo za mamu i baku. Od kada mu je otac umro, glava je kuće.
"Teško je. Čuvam ovce i krave i pomažem babi oko stoke. Obrađujem zemlju i eto takva je moja prokleta sudbina", prozbori Vladimir.
Najstarije dijete Glavaševića, Danka (20), završila je srednju trgovačku školu i zaposlila se. Majka Vinka sjeća se muka koje je ova djevojka imala dok je završila školu.
"Pješačila je svaki dan 16 kilometara do Čelinca i nazad. Vozio je autobus od Čelinca do Skatavice, ali je odjednom ukinuta linija. Moj Velo je nju vodio svaki dan u školu. Dolazila je mokra, umorna, ali završila je školu. Sad je lakše", kaže Vinka.
Autobuska linija koja je nekad vozila ovim putem ukinuta je, jer je bila neisplativa.
Sijalica nikako da zasija
Nekoliko kuća u Skatavici još nema električnu energiju. Jedna od takvih, udaljena od civilizacije, okružena šumom je i dom Radana Kneževića.
Dok zimi snijeg lomi suve grane u šumama, a svakodnevno divlje svinje kruže oko kuće porodice Knežević, noću u kući gori stari fenjer ili svijeća.
"Evo, vidite kako je. Nemamo struju. Liježemo s prvim mrakom, a ustajemo u cik zore. Nekoliko puta sam se obraćao za pomoć opštini, ali niko da prstom mrdne. Traže mi 6.000 KM da uvedu struju. Ma nema se, brate", kaže Radan.
Sa suprugom Slavkom (58) i majkom Draginjom (81) Radan preživljava, kako kaže, ovozemaljske muke. Prije nekoliko godina dobio je od zeta agregat koji mu je kratko vrijeme bio izvor svjetlosti. Morao ga je vratiti, pa opet ostade u mraku.
"E, sine... Svake noći gledam Čelinac i najbliže kuće kako svijetle, a mi deveramo uz svijeću ili lampu. Doskora sam se nadala da ću dočekati i ja da uvedu struju, ali sada ne vjerujem u to. Nadam se da će barem djeca da dočekaju", kaže Draginja.
Kneževići žive od poljoprivrede. Radan je prije rata radio u Šumskom gazdinstvu Čelinac, ali rat ga je otjerao s posla.
"Evo, ide i slava Sveti Đurađ. Slavio sam kada je bilo najteže pa ću i ove godine, ako bog da", kaže on.
Samoća najgori neprijatelj
U selu živi i nepokretna Dušanka Topić (81). Njene najbliže komšije su Vinka i Danka koje su udaljene skoro kilometar od nje. Dušanku zatičemo u suzama na kućnom pragu.
"Prije nekoliko dana sam pala. Ne mogu sama ništa. Nema ko vode da mi dohvati. Ne znam dokle ću ovako. Zašto me Bog ne uzme sebi da se više ne patim?", uz plač nam govori Dušanka.
Uz jauke ova starica jedva sjedi na krevetu. Nema ličnu kartu, a ni zdravstvenu knjižicu. Ne može se liječiti, a za liječenje nema ni para.
Od kada joj je prije osam godina umro muž Marko sa kojim nije imala poroda, Dušanka je prepuštena sama sebi. Kaže da je najteže zimi kada snijeg zapada, vatra se ugasi, a ona ne može ni ustati sa kreveta.
"Zimus sam dva dana i dvije noći ležala na podu. Pokušala sam naložiti vatru i pala sam. Ležala sam dokle god nije uspjela Danka da se probije kroz snijeg i vidi da li sam živa, a ja se sva smrzla. Svaka me kost boli od tada. Ne d'o ti bog, sinko, samoće. Sve se može prebroditi, ali kada padneš s nogu to je gore od smrti", kaže Dušanka.
Osuđen da razgrće đubre
Prilikom napuštanja Skatavice sreli smo i Živka Glavaševića. Dvadeset godina je radio u "Čajevcu". Ostao je bez posla i danas je osuđen da radi sve kako bi preživio.
"E moj zemljače! Evo odo' sad razgrtati đubre kod čo'eka. Takođe i cijepam drva i sve radim kako bih pre'ranio sebe i porodicu. Ja sam rodom iz ovog sela, ali morao sam da se odselim iz njega jer nema prevoza, a daleko je bilo ići osam kilometara do grada na posao. Kada bi se malo povelo računa možda bi se i moglo nešto uraditi. Vidjeli ste ljepote. Imamo prirodu koju treba samo iskoristiti", kaže Živko.
Tokom našeg jednodnevnog boravka u Skatavici, kroz selo je prošlo samo jedan auto i poštar koji je obradovao pojedince donoseći im dječji dodatak ili invalidninu.
Baka Dušanka ispratila nas je kukajući za svojom sudbinom. Na polasku nam je tiho prozborila:
"Sretna sam, sine, što sam vas vidjela. Već nekoliko mjeseci niko nije kročio u ovo dvorište sem Vinke i Danke. Nekada je na ovom kućištu živjelo 25 čeljadi. Ali to je bilo nekada… Sada sam ostala sama. Neka te Bog čuva od bolesti i samoće".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.