Adnan Podžo, načelnik Gorske službe spasavanja (GSS) stanica Sarajevo, objašnjavajući značaj spasilaca u BiH, naglašava da ono što je Hitna pomoć gradu, to je Gorska služba spasavanja u planini.
Ističe da još ne postoji GSS na nivou BiH i da većina stanica nema ni vozila za odlazak u akciju, već da ih posuđuju ili se voze sa policijom.
"Ako se vežemo za planinski turizam, a BiH je zemlja koja može dobro napredovati i profitirati od planinskog turizma, moramo jačati i Gorsku službu", rekao je Podžo.
NN: Možete li prokomentarisati situaciju da još ne postoji GSS na nivou države?
PODŽO: Trenutno smo u fazi razgovora sa Ministarstvom sigurnosti BiH, sektorom Civilne zaštite, za formiranje GSS na nivou države. Ta služba bi bila sačinjena od GSS stanica koje već postoje. Odnosno, tamo gdje ih nema da budu oformljeni neki timovi, da nam pomognu, odnosno reaguju u trenutku nesreće, prije nego što mi dođemo.
NN: Dokle ste došli sa razgovorima?
PODŽO: Kod nas to ide prilično kilavo. Ova priča sa Ministarstvom sigurnosti BiH je krenula u septembru ili oktobru prošle godine i još nije rezultirala nečim. Super je priča, obećanja je puno, ali nema konkretnih poteza.
NN: Zašto je važna Gorska služba spasavanja?
PODŽO: Generalno, u svim zemljama Evrope, pa tako i u cijelom svijetu GSS spasava tamo gdje prestaju komunikacije. Volim reći da ono što je Hitna pomoć u gradu, to je Gorska služba spasavanja u planini. Mi pružamo pomoć u nepristupačnim planinskim, ali i urbanim dijelovima. Naši spasioci su posljednja instanca i nada ugroženim ljudima, jer naša aktivnost počinje onda kada druge civilne i vojne službe ostanu bez adekvatnih rješenja. Spasiti ljudski život, pomoći čovjeku u nevolji, osnovni je zadatak Gorske službe spasavanja.
NN: Kako adekvatno reagovati u našoj zemlji u kojoj nema sluha za GSS?
PODŽO: Bosna i Hercegovina, koja je planinska zemlja i koja želi da se bavi planinskim turizmom, morala bi imati GSS na jako visokom nivou. Nažalost, to nije tako. To su trenutno udruženja volontera, ljudi koji spasavaju unesrećene, jer ne znaju drugačije.
NN: Da li vi možete reagovati i u slučaju zemljotresa, požara ili drugih nepogoda?
PODŽO: Da. U tim nekim urbanim dijelovima GSS ima svoje mjesto. Osim djelovanja u planinama, tu smo da pomognemo u slučaju elementarnih nepogoda kao što su požari. Usljed, recimo, urušavanja stubišta u nekoj zgradi, gdje vatrogasci ne mogu prići, nastupamo mi.
NN: Da se sutra dogodi nesreća većih razmjera u BiH, da li bi se moglo adekvatno reagovati, s obzirom na to da nema krovne organizacije GSS-a?
PODŽO: Nažalost, kod nas su zakoni toliko šuplji. U zakonu je navedeno da GSS mora postojati, ali niko je ne finasira, niko je ne stvara i ne školuje kadar. Ne znam.
NN: Kako djeluje GSS stanica Sarajevo?
PODŽO: Uspjeli smo nedavno, na neki način, da iskristališemo svoje djelovanje. Trenutno stanica Sarajevo broji 25 momaka, koji imaju između 17 i 45 godina. Oni su spremi u svakom trenutku reagovati. Imamo i tridesetak počasnih članova. To su ljudi koji su oformili Gorsku službu u Sarajevu. Oni su iznijeli 14. Zimske olimpijske igre u Sarajevu na svojim leđima.
NN: Kako ste opremljeni?
PODŽO: Grad Sarajevo nas je novčano pomogao sa 10.000 KM prošle godine, što smo usmjerili na opremu. Sada smo solidno opremljeni, mada bi opreme trebalo biti više. Nećete vjerovati, ali uspjeli smo kupiti jakne i konačno smo svi jednoobrazno obučeni. Eto, možemo se pohvaliti da smo se pomakli sa mrtve tačke.
NN: Da li još imate samo jedno i to starije vozilo koje vam je davno poklonila organizacija "Ljekari bez granica"?
PODŽO: Da. Ali, više nismo u situaciji da se moramo "utaliti" za gorivo kada idemo u akciju, kao što je bio slučaj unazad godinu dana. Mi smo još i dobri, jer nijedna druga GSS u BiH nema svoje vozilo, osim možda na Jahorini. Kada idu u akciju spasavanja, ljudi posuđuju vozilo, ili se voze sa policijom. Zamislite to. Općenito, tehnička opremljenost je boljka svih.
NN: Kakva je vaša saradnja sa ostalim službama GSS-a u BiH?
PODŽO: Odlična. Nedavno smo imali vježbu na Bjelašnici na kojoj su bile službe iz cijele BiH. Učestvovale su i kolege iz GSS-a sa Jahorine, sa kojima odlično sarađujemo. Nažalost, to je jedina služba takve vrste u RS. Upoznati su sa našom inicijativom prema Ministarstvu sigurnosti BiH o formiranju krovne organizacije GSS-a. Oni su jako zainteresovani. Što se tiče opreme, svjetlosnu godinu su ispred nas. Samo u ovoj godini su od Ski-centra dobili 36.000 KM za opremu, da mogu ljudima davati dnevnice, sa čim se mi ni blizu ne možemo pohvaliti.
NN: Za što se turisti prvo interesuju kada dolaze na bh. planine?
PODŽO: Turisti sa Zapada, kada žele doći na naša skijališta, prva ozbiljnija informacija koju zatraže, pored smještaja i vertikanog transporta, jeste da pitaju ima li na stazi spasilaca GSS-a. Da ne pričam o aplinizmu. Kada je riječ o turama do planinarskih domova, obavezna informacija je da li postoji Gorska služba. To je dovoljan podatak da se ozbiljnije pristupi ovom problemu.
NN: Možete li povući paralelu između odnosa Republike Hrvatske prema GSS-u i BiH?
PODŽO: Hrvatska je prije četiri do pet godina uspjela da formira državnu GSS. Država se brine za finansiranje, opremanje ljudi, obučavanje, redovno školovanje, obnavljanje kadrova i međunarodnu saradnju. Mi, recimo, prošle godine nismo mogli otići na seminar u Lozanu, jer nismo imali novca. Pretprošle godine smo otišli na seminar u drugu zemlju, ali nam je to platila zemlja domaćin i bilo nas je stid zbog toga.
NN: Vi i dalje radite volonterski?
PODŽO: Da. Ali, tako smo sami izabrali. To je naše opredjeljenje.
NN: Na kakve sve slučajeve nailazite ?
PODŽO: Prošle godine smo spasili čovjeka koji je u selu Lukomir doživio srčani udar. Spasili smo i mladića koji je u kanjonu Rakitnice povrijedio leđa, kao i planinare koji su se kod Stanara izgubili u magli. Odazvali smo se na poziv policije koja je u jednom danu tražila dvoje nestalih na različitim lokacijama u planinama. Oboje su nađeni mrtvi. U jednom slučaju mislim da se radilo o suicidu. Ali, nije naše da to utvrđujemo, zadatak je bio da ih pronađemo i to smo i učinili.
NN: Do kada ćete raditi na humanitarnoj osnovi?
PODŽO: Svi imamo svoje poslove i koristimo godišnje odmore da idemo na vježbe, akciju. To nije regulisano, a nadam se da hoće. U Hrvatskoj država stoji iza Gorske službe. Imaju određen broj ljudi koji su profesionalno u službi, a ostali su volonteri. Ti volonteri funkcionišu tako da ih s posla država pozove i snosi troškove poslodavcu. Za učešće u akciji spasioci dobijaju novčanu nadoknadu.
NN: Ponudili ste svoju pomoć GSS Split tokom nedavnog pada aviona cesna na Velebitu?
PODŽO: Da. Tamo su se obradovali tome, ali oni su iskreno jedna velika sila za nas. U potrazi šestog dana je učestvovalo 150 policajaca, kada su pronađeni ostaci aviona i utvrđeno da su sve četiri osobe koje su bile u avionu poginule. Tako da nije trebalo ići. Radili su u izuzetno teškim uslovima, što pokazuje i činjenica da im je jedan policajac teško povrijeđen u lavini.
NN: Šta možemo očekivati bez ulaganja u Gorsku službu spasavanja?
PODŽO: Svi pričaju o nekakvim takmičenjima. Kod nas se ona mogu nazvati lokalnim, mahalskim, a nikako ozbiljnim. Nijedno ozbiljnije takmičenje se ne može dobiti bez GSS-a, ali toliko jake kakva je bila za vrijeme Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine.
NN: Da li se često događaju nesreće u planinama?
PODŽO: Ima ih, ali sreća je da kod nas još ljudi puno ne hodaju po planinama. Na našu sreću, a sa druge strane moram reći da su bosanske planine toliko lijepe da je šteta da su neposjećene. Jeste da je nama tako draže, jer bi u suprotnom bilo više nesreća. Bilo je poziva i u dva ujutro. Poljubim dijete od godinu dana, jer ne znam koliko ću biti odsutan i preko vrata. Ne znam da li neko realno razmišljanje i razum može objasniti zašto to radimo. Jednostavno nam je ugrađen neki čip da spasavamo ljude.
NN: Koja je najopasnija planina u BiH ?
PODŽO: Definitivno Prenj. Ima takve uslove da se bukvalno na njemu alpinisti mogu pripremati kao za Himalaje. To je najveći plato u Evropi sa vrhom od preko 2.000 metara. Govore da, kada bi Prenj bio ispeglan, da bi površina bila veća od površine BiH. Ta planina se proteže od Konjica do Mostara lijevom stranom. Ogromna je. Trojica legendarnih alpinista su 14. februara 1970. godine poginula na Prenju u snježnoj oluji. Bili su to Ilija Dilber, Milorad Stjepanović i Zijo Jajatović. U onakvoj državi, koja je bila velesila, potraga je trajala 100 dana. Bila je uključena i avijacija. Ne daj Bože da se sada takvo što desi.
Na lokaciji pada aviona makedonskog predsjednika
NN: Bili ste na lokaciji, 50 kilometara od Mostara, na kojoj se 26. februara 2004. godine srušio avion u kojem je poginuo makedonski predsjednik Boris Trajkovski?
PODŽO: Jesmo, ali SFOR nam nije dao prići. Bili smo tu, ali nismo djelovali. Oni su radili helikoptersku pretragu. Nekako je taj slučaj još mutan.