Tišinu zmijanjske visoravni zimi su mogli nadvladati jedino jauci vjetra.
Sve ono što je ljeti bojilo ovu opjevanu ljepotu, na pet mjeseci znalo je usniti u bijelom. Ipak, u tom je periodu zmijanjska kuća živjela na ognjištu, a vrijedne ženske ruke dovršavale radove. Godinu dana su na njivi pripremale bez (bijelo tkano platno) i rubinu (donji veš i košulje), koje je uz petrolejku trebalo još samo omodriti vezom... Tu počinje priča o kolijevci nasljeđa značajnog za čovječanstvo - zmijanjskom vezu, danas nematerijalnom dobru na listi svjetske baštine UNESCO-a.
Đuja Aničić iz Kozica u Stričićima na Zmijanju, nedaleko od Banjaluke, sjeća se kako je sa sestrama kao sedmogodišnja djevojčica počela da veze.
"Danju se uvijek nešto radilo, pa bismo se okupile naveče, posebno zimi. Vezla se i ukrašavala odjeća, za sebe i druge ukućane, haljine za zbor i udaju, posteljina... Djevojka je sa Zmijanja uvijek imala raskošnije ukrašenu nošnju, a udata žena svedenije ukrase na haljinama", prisjeća se ova Zmijanjka.
Jedna je od brojnih žena koje su silaskom u Banjaluku nastavile njegovati tradiciju.
Dragica Mamić, rođena Guslov, kaže da je godinama sve više svjesna važnosti takvog odnosa prema korijenima.
"Majka je još pedesetih godina došla u Banjaluku iz sela Ratkovo sa Zmijanja. Kako je radila, rijetko je vezla, ali se jasno sjećam tih trenutaka ćutnje i zadovoljstva. Kada sam se udavala, darovala mi je i bošču (djevojačka marama za udaju Zmijanjke) i što sam starija, sve mi je značajniji baš taj poklon kao sjećanje na nju", kaže Dragica.
Jedna je od polaznica besplatnog kursa zmijanjskog veza, koji realizuje Humanitarno udruženje žena "Duga" u Banjaluci.
Galina Marjanović, predsjednica "Duge", govori nam da je 60 djevojaka i žena ovdje završilo kurs, a trenutno ih pohađa 20.
"Naša organizacija je skoncentrisana na kulturu, humanost i tradiciju i s obzirom na to da smo godinama nastojali doprinijeti da se vez nađe na listi UNESCO-a, danas kada se to ostvarilo, ponosni smo i srećni. Lijepo je vidjeti da mladi ljudi žele da uče i o vezu i da vezu. Sada, kada je vez na listi nematerijalnog dobra UNESCO-a, svim kapacitetima treba da se potrudimo da taj status očuvamo", ističe Marjanovićeva.
Kada je u pitanju lokalitet sa koga potiče vez, na osnovu istorijskih izvora, Zmijanje tokom XIII vijeka u administrativno-teritorijalnom smislu postoji kao župa Zemljanik ili Zemunik, koja se nalazila u sastavu Donjeg Zemljanika, a prvi put se pominje 1287. godine u Prijezdinoj povelji. Granica župe Zemljanik, kako navodi Milan Karanović, ide na jug do župe Luke i Banice. Na istoku, ona se graniči sa župom Vrbanjom, na zapadu sa župom Sanom i na sjeveru sa Glaškom župom.
"Stanovnici ove nerodne zemlje živjeli su naročitim životom kao i svi planinci. Siromašna zemlja nije privlačila sebi nikoga. Zato Tursko carstvo kasnije nije planinske zemlje dijelilo na spahiluke, te su se planinci sačuvali od jače eksploatacije i posebnih dažbina. Ipak, Tursko carstvo ni ovakve planinske zemlje nije oslobodilo baš svih danaka, jer su i to bile carske zemlje, pa je svako ko je 'sjedio' na njima morao plaćati danak, prema snazi svoje privrede", kaže Danijela Đukanović, muzejski savjetnik etnolog, govoreći nam o istorijskim okolnostima u kojima je nastajao zmijanjski vez, kojim je prikazana unutrašnja simbolička kreativnost i osjećajnost koju je vijekovima posjedovala krajiška žena u svome temperamentu i duhu.
Prema mišljenju Jelice Belović, eminentnog istraživača narodnih vezova sa kraja XIX i početka XX vijeka, vezovi brojem nisu ni kod jednog drugog naroda došli do tolikog savršenstva kao kod Južnih Slovena.
Kaže da nijedan drugi narod ne zna za tolike razne tehnike kao naša vezilja. Prema njenom mišljenju Nijemci, Italijani i Francuzi su uzimali od Južnih Slovena ne samo ornamente, nego i tehnike veza.
"Ornamentika koja se uočava na zmijanjskom vezu vodi porijeklo od slovenskih ornamenata. Hristijanizacijom naroda simbolika iz prastarog slavenskog neznabožačkog kulta biva upotpunjena vizantijskom ornamentikom. Po svojim specifičnostima zmijanjski vez se izdvaja, ne samo u odnosu na susjedne oblasti, već i na sami centralni i zapadni Balkan", objašnjava Belovićeva.
Materijal na kojem je prikazano umijeće izrade zmijanjskog veza doživljavao je transformaciju, ali je vez i dalje zadržavao autentične specifičnosti. Prvo se vezlo na konopljinim i lanenim platnima, zatim na pamučnim, a danas se ovaj vez prezentuje i na savremenim industrijskim tkaninama. Žene sa Zmijanja su u izradi odjeće upotrebljavale konopljino i laneno platno koje su ukrašavale tamnoplavim - čivitnim vezom.
Grozda Regodić, učiteljica sa Zmijanja, koja je takođe radila na svjetskoj zaštiti veza, opisuje nam jednogodišnji proces, koji je zapravo prethodio jednoj izvezenoj košulji.
"Prije maja bi žene posadile konoplju i lan. Zatim su to vezale, kiselile ili močile, sterale i sušile, nabijale na stupe, grebenale i tkale. Tako je nastajao bez, bijela pamučna tkanina na kojoj su vezle", objašnjava Regodićeva.
Modro ili mrko plave boje, izvezene su želje djevojke, molitve majke, strepnja, ćutanje i radosti ljube. Zmijanjke su strpljivo vezle osjećanja.
Suveniri za poznate osobe
Ženska košulja ukrašena vezom sa Zmijanja još 1936. godine je proglašena najljepšom na Sajmu narodnih nošnji u Parizu. Zmijanjski vez na tkanom platnu, uramljen za zidnu postavku ili estetizovan za poslužavnik, jedan je od najdražih suvenira koje gosti ponesu iz Banjaluke. Uzorke veza sa Zmijanja posjeduju i brojne poznate ličnosti. Jedan je od najdražih suvenira Arsena Dedića i Gabi Novak, Slobodana Trkulje, porodice Karadorđević. Rad "Rodni krst sa Zmijanja" dobila je glumica Monika Beluči na filmskom festivalu "Kustendorf".
Romb kao ženski simbol
Danijela Đukanović, muzejski savjetnik etnolog, objašnjava da su ornamenti koji prevladavaju u zmijanjskom vezu geometrijski ili stilizovani biljni sa geometrijskom osnovom. Motiv kola u obliku romba najčešće se uočava u zmijanjskom vezu. Veliki je broj kombinacija kola sa sitnijim motivima. "Kolo simboliše nebo, kružno kretanje, jedan je od simbola božanstva, simbol Sunca i Mjeseca. Romb je ženski simbol koji označava žensku polnost i plodnost. Simbolika ornamenta koji se kod srpskog naroda naziva kolo, jeste slika svijeta kao vječnog kretanja, čiji su postojanost i život uslovljeni usaglašenim kosmičkim ritmom suprotnosti", kaže Đukanovićeva.
Odobrenje UNESCO-a
Za zvaničnu upotrebu UNESCO-ovog znaka na predmetima sa zmijanjskim vezom u promotivne ili humanitarne svrhe biće potrebno odobrenje od UNESCO-a. Iako ovakve konvencije ne poznaju komercijalizaciju, tradiciju Zmijanja moguće je realizovati i uslovno rečeno iskoristiti ukoliko u tome svi prepoznaju važnost i daju doprinos.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.