Do posla, u Stričiće i nazad, gdje radim u Osnovnoj školi "Petar Kočić", svaki dan prepješačim oko 30 kilometara. Imam u Stričićima stan, ali mi žao da mi stara majka bude sama, bolesna je i uvijek joj nosim lijekove i nešto da pojede.
Ovako priču počinje Marinko Lakić, bibliotekar u stričićkoj školi, a koji živi u zaseoku Lakići, opština Ribnik.
Dok zajedno s njim odlazimo do njegovog rodnog sela Gornje Sokolovo, kojeg čine zaseoci Lakići, Vasiljevići i Vuletići, govori nam o brojnim nedaćama s kojima se svakodnevno suočavaju on i komšije. Zimi je, ističe, posebno teško.
"Vidite nam put, još se ne vidi od snijega. Kroz njega godinama grn nije prošao. Od Stričića smo udaljeni petnaestak kilometara, pa vi zamislite kako je kad nekog od nas zaboli. Sve su to stariji ljudi, a niko nema auto. Nikad čovjek ne zna kad će nekome zatrebati pomoć doktora", kaže Lakić.
Razgrtač snijega je posljednji put dolazio kada mu je jedan mještanin platio 200 KM.
"Trebalo ovom jednom čovjeku žena da rodi i on morao platiti ako bi ženu morao da vodi na porođaj. Međutim, snijeg je za dva dana ponovo napadao, pa smo mi konjima na drvenim saonicama morali da je vučemo da bi rodila, i to sad, kad je 21. vijek", priča Lakić.
Idući prema Lakićima srećemo sedamdesetogodišnjeg Radeta Vuletića, Marinkovog komšiju iz zaseoka Vuletići. Kaže da je s konjima krenuo do Stričića da kupi brašno, dok nije došla "ljuća" zima. Pitamo ga kako se živi u njegovom zaseoku, a on nam odgovara da to najbolje oslikava činjenica da je u Vuletićima u ne tako dalekoj prošlosti živjelo oko 60 ljudi, dok ih je sada svega petoro! Najmlađa mještanka je jedna 60-godišnjakinja. Vuletić nastavlja brzo putovanje jer je snijeg neprestano padao, ne nagovještavajući skoriji prestanak padavina, onakvih kako samo Manjača pamti.
Noći uz petrolejsku lampu
Mi smo nastavili put ka ribničkom selu, a Marinko Lakić kaže da je bilo prilika da gazi i po snijegu visokom 1,2 metra. Kad je lijepo vrijeme, pola puta pređe motorom ili ponekad konjem. Međutim, kad je vijavica i najveća hladnoća, onda mu ništa ne preostaje nego da ide pješke. Kroz priču smo lagano došli i u Lakiće, zaselak na Manjači, koji je, kažu mještani, nekad vrvio od života. Danas je slika puno drugačija.
Na pragu nas dočekuje Marinkova majka, 87-godišnja Nada Lakić.
"Vidite, stara sam, sama dok Marinko ne dođe s posla. Sjedim tako i čekam. Struje nemamo od septembra 1995. godine, kada su pali Ključ i Mrkonjić Grad. Više nam je niko i ne obećava", priča Lakićeva.
Ulazimo u kuću, a starica uzima šibicu i pali petrolejsku lampu.
"Samo za petrolej koji koristimo za ovu lampu potrošimo oko 50 maraka mjesečno. Pa, toliko novca jedno domaćinstvo potroši za struju, a pritom može koristiti i televizor, električni štednjak i sve ostale uređaje. Mi od ove lampe imamo samo malo svjetlosti, ali nemamo drugog izbora", kaže Lakićeva.
Govori da je bolesna, pije i do desetak lijekova dnevno, ali se ipak ne predaje pa smogne snage da nahrani četiri krave, dva konja, svinju i nešto živine. Od toga osim Marinkove plate žive.
"Kada sam se udala, četrdeset je žena ovdje bilo, a sad nas je tri. Gdje je tu selo kad nema mladih? Osim mog sina, koji se nije ženio, sve su starci", dodaje Lakićeva.
I izvori presuše
Marinko Lakić ističe da je jedan od problema i što u selu nema telefonskog signala, pa iako ima mobilni telefon, koristi ga i puni na drugim lokacijama. U većini kuća imaju radio-prijemnike koje napajaju baterijama, većina radio-stanica koje mogu pratiti su samo one iz susjedne Hrvatske.
Kad se i ono malo mještana u večernjim satima u Lakićima povuče u svoje domove, u blizini počinje zavijanje vukova.
"Čim se počne smrkavati, pogotovo zimi, zavijaju na sve strane oko našeg zaseoka. A tome se suprotstavi lavež pasa. Ima i lisica, uskakale su u selo i kupile kokoške", priča Lakić.
U zaseoku Lakići je sada svega pet domaćinstava sa devetoro stanovnika. Krajem osamdesetih godina bilo ih je oko 100, a svaka kuća je bila ispunjena dječjim plačem i smijehom. Narod je bio veseo, bili su zadovoljni i znali su se radovati. Međutim, tokom rata je došlo do velikih promjena.
Danas i oni koji bi željeli da se vrate nemaju uslova jer nema struje, telefona, a ni vode u kućama.
U Lakićima domaćinstva imaju bunare iz kojih se kišnicom služe pri pranju odjeće. Piju izvorsku vodu po koju idu oko 300 metara. Kada je, kažu mještani, velika suša, izvor presuši, a tad nastaju nove nedaće jer moraju tražiti nekoga ko ima cisternu da im pitku vodu dovuče i sve to dobro platiti.
Ni doktor ih više ne obilazi
U susjednoj kući zatekli smo 73-godišnjeg Milana Lakića i njegovu tri godine mlađu suprugu Tomku. Ni ovdje nisu optimisti da će ovo selo ponovo zaživjeti. Kažu da se ljudi okupe tek oko Tomindana, kada je svim Lakićima krsna slava. Tada dođe rodbina iz Banjaluke i Vojvodine.
"Sami smo ovdje, dvije kćerke su u Novom Sadu. I sami vidite kako nam je ovdje živjeti. Ovo nije život, nego mučenje. Obećavaju nam svi, a mi ćutimo, ne vrijedi više ništa tražiti ni od koga", priča Milan Lakić.
Njegova supruga Tomka kaže da je željna da radi, ali ni hodati ne može. Okopala bi baštu, možda bi joj brže prošao dan. Pričaju da im je ranije ponekad dolazio ljekar da ih obiđe, da lijekove ili ako treba injekciju, a sada ni njega nema.
Ako žele otići doktoru u Ribnik, bilo koga da zamole da ih odveze tražiće im oko 100 maraka. Zbog toga, kaže sedamdesetogodišnja Tomka, doktoru više i ne ide.
"Nema ovdje autobusa, moramo platiti nekoga da nas odvuče autom. Samo kad sam ličnu kartu išao vaditi, zbog neke greške sa jedinstvenim matičnim brojem morao sam tri puta ići u Ribnik i isto toliko puta platiti prevoz", kaže Milan Lakić.
Ono malo mještana Lakića je saglasno da je život u ovom selu i više nego težak. Ipak, priznaju da bi muke bile znatno olakšane da makar ima više stanovnika na tom području prelijepe prirode, koje je, nažalost, ipak zatihnulo životom.
Odselili se u Čikago
Marinko Lakić navodi da je u Vojvodini oko 200 domaćinstava sa ljudima koji su se iselili iz ribničkog sela, ima ih u Banjaluci, ali čak i u Čikagu.
"Zamislite da su svi Lakići, ili bar jedan dio njih, ostali ovdje - pa ovo bi bilo bogato selo, u koje bi bila milina doći. Ali, zašto bi se neko vraćao kad nam je neasfaltiran put, nemamo fiksne telefone, za mobilne nemamo signala, po vodu idemo preko 300 metara? Zašto da neko živi bez struje u 21. vijeku? Njima je tamo život puno bolji", kaže Lakić.