TREBINJE - Mlada Trebinjka Inoslava Tarana izrađuje unikatne ukrasne i upotrebne predmete od drveta koje ukrašava uglavnom u dekupaž tehnici, oživljavajući stare i stvarajući nove predmete.
Ova majka dvije djevojčice od četiri i godinu i po najviše radi upravo za djecu, izrađujući dječje police ili predmete za igru sa slikama njihovih omiljenih junaka, ali radi i poslužavnike, slavske boce, kutije za nakit i različite druge upotrebne predmete.
"Sve je počelo u prvom zaključavanju zbog korone, kada sam, zatvorena u kući sa porodicom, i pored standardnih obaveza, počela dekupaž tehnikom da ukrašavam stare predmete koje sam imala u kući kako bih uveselila djecu, ali i sredila svoje misli", počinje priču ova kreativna žena.
Kaže da se s vremenom bukvalno zaljubila u ovaj posao, pa je naručivala sve više materijala za rad, tako da je počela ponešto i prodavati.
Među prvim predmetima dala je novi sjaj jednom starom drvenom biciklu koji njena mlađa kćerka može i da vozi, jer je i namijenjen za mlađi uzrast, ali je i veoma dekorativan, pa će, kako kaže, kasnije poslužiti kao stalak za saksiju sa cvijećem.
"Kada su me porodica i prijatelji počeli ohrabrivati da svoje rukotvorine mogu prodavati, otvorila sam Facebook stranicu pod nazivom Unikatni kutak, na kojoj postavljam fotografije onoga što uradim, pa su najprije stigle narudžbe iz Trebinja, a onda iz Bileće, Gacka i okolnih hercegovačkih gradova, a kada sam sve počela isporučivati brzom poštom, stigle su i porudžbe iz Banjaluke, Tuzle, Zenice...", kaže dalje Inosalava.
Zanimljivo je da je Inoslava po zanimanju prehrambeni tehnolog, ali se u nedostatku posla u struci odlučila da svoj hobi i ljubav prema crtanju pretvori u nešto što bi joj dalo i materijalnu korist, ali bi je istovremeno i opuštalo, a njena umjetnost upravo je takva.
Šali se da je, kada se udala, u miraz donijela i pun kofer salveta koje je sakupljala od djetinjstva, pa je za dekupaž najprije počela koristiti one salvete koje je imala kao duplikate, ali sada to radi i salvetama sa različitim motivima, kao i slikama koje se lijepe na drvo, a kojih ima kupiti svagdje, tako da s tim nema problema.
Od ovog posla se, kako kaže, ipak ne može živjeti, već joj je san da se zaposli u struci, ali od hobija ne bi odustala, jer je to nešto što radi za svoju dušu.
Inoslava kaže da se, i kada je počinjala s ovim poslom, vodila time da ništa od onoga što uloži u svoj hobi ne može da propadne, jer nešto uspije prodati, nešto pokloni svojim prijateljima i najbližima, a nešto pokloni u humanitarne svrhe.