Danima razmišljam koja nam je knjiga bliska, a koja opet pristupačna. Ne mislim na savladavanje geografskih neprilika dolazeći do knjige, već na realno stanje u dragoj nam domovini. Ljudi čitaju malo. Tačka. Ljudi ne mogu da kupe knjigu. Tačka. Ljudi ne žele da kupe knjigu iako bi mogli.
Gube potrebu za knjigom. Rezultat je porazan: postajemo stado koje gubi maštu, ne usuđuje se govoriti jer nije u stanju `sročiti pristojnu rečenicu`, a za razvoj individualne kreativnosti, razvoj autentičnosti i buđenja iz ustajalosti, postoji još samo nadanje.
Kome je još potreban izgrađen i stabilan stav o nevažnim stvarima? Ko još ima interesa i vremena za besmislice? Nije knjiga politika da svi razmišljamo o tome. Ma, hajde, molim vas. Pošteno živjeti i raditi, ne razlikovati se od drugih i ne praviti mnogo buke - to je nešto. A ta, knjiga...
Koja godina je u našoj državi proglašena godinom knjige? Ne mogu da se sjetim. Postoje veći i krupniji zadaci. Naravno. Uvijek će postojati. Važno je ne isticati se iz tople gomile. Sve ostalo je gubljenje vremena i mlaćenje prazne slame.
`Pre bih rekao da smo na izmaku jednog načina čitanja. U krizi je naš način čitanja romana, a ne sam roman. Roman - jednosmerna ulica je u krizi. U krizi je još nešto. To je grafički vid romana. To jest, u krizi je knjiga.`
`Kriza` je danas veoma moderna i visoko frekventna riječ. Svi je upotrebljavaju u najnevjerovatnijim oblicima. `Kriza` je in.
Ovaj put riječ nije o kvantitetu i interesu za čitanje. Milorad Pavić govori o načinu, kvalitetu čitanja, pristupu knjizi i njenoj recepciji. Govori o novoj eri u čitanju, o računarima, o savremenoj tehnici i elektronici, ali i novom načinu pisanja. Problem čitanja o kojem Pavic govori, omogućuje izgrađivanje čitaoca, buđenje individualnosti, razvoj istančanosti duha i filigranskog umijeća međuljudske komunikacije. Tematika dovršavanja djela i izgradnje samog čitaoca, bliska je problemu s početka teksta.
Na tu temu Pavić je često govorio i sva njegova djela svrstana su u hipertekstualitet, koji čitaocu daje pravo, ali i obavezu, da djelo dovrši onako kako sam smatra da je najbolje. Dakle, čitalac u ulozi šegrta, završava majstorov rad. Moguće je, i poželjno čak, kao u svim zanatima da šegrt preraste majstora. Dešava se rijetko. Pisac `postmodernističkog djela` o kojem govori Andreas Lajtner u `Bečkom slavističkom almanahu` u svojoj kratkoj autobiografiji kaže da je bio najpoznatiji pisac najomraženijeg naroda na svijetu. Od 1991. godine na spisku je potencijalnih nobelovaca za književnost, ali u proteklih šesnaest godina nije imao sreće. Ili je nešto drugo u pitanju.
`Za moje knjige bilo bi bolje da im je autor Turčin ili Nijemac.` Pavić čeka svoju priliku, a možda već sljedeće godine Nobelova nagrada ide njemu u ruke. Zasluženo.
Evropski Borhes, kako je često nazivan, u svojim romanima na granici realnog i imaginarnog, otvara svjetove (pseudo)naučne fantastike koji zbunjuju čitaoca. Na rubu mita, istorije, predanja, hagiografije, apokrifije i ezoterike, Pavić piše kao niko kod nas. Često polifona radnja, vodi čitaoca do neslućenog. Od objavljivanja `Hazarskog rečnika`, Pavić stiče ugled pisca svjetskih razmjera i do danas objavljeno je do sto izdanja na raznim jezicima. To je bio tek početak pisanja i do danas Pavić je ustoličio novi pravac pisanja.
Elektronski, višelinearni pravac čitanja. Kroz svoj naučni rad i otkrivanje nove ere u pisanju i čitanju, o oduhovljavanju čitaoca i koraku ispred vremena i mjesta u kojem živi, Pavić zaslužuje priznanje kakvo mu još nije ukazano.
`Postoje knjige koje u čitaocu izazivaju nešto kao hemijsku reakciju... 'Hazarski rečnik' sadrzi tu vrstu otrova`, Mainichi Shimbun.