Planinski masiv smješten na granici Evrope i Azije, sve češće pohode planinari iz svih evropskih zemalja, a nedavno se na Kavkaz, najviši vrh Evrope, uspela i tročlana ekspedicija Republike Srpske.
Boro Knežević, član Planinarskog društva "Kozara" iz Banjaluke, zajedno s Mladenom Lukićem, vođom ekspedicije i Nemanjom Sokovićem, članovima Planinarskog društva "Javorina" sa Pala, prošlog mjeseca se uputio u pohod na Elbrus, koji s nadmorskom visinom od 5.642 metra predstavlja najviši vrh Kavkaza i Evrope.
Iako je Kavkaz česta meta terorističkih napada i pravo bure baruta, koje svakog časa prijeti da eksplodira, želja za izazovom ipak je nadvladala, te su trojica planinara, uprkos nedaćama s kojima su bili suočeni tokom uspona, osvojili najviši vrh Evrope.
Do vrha su stigli praćeni snježnom olujom i izloženi temperaturama ispod -27 stepeni Celzijusa, ali uprkos tome, Knežević, Lukić i Soković, su se sa sedamnaestodnevne pustolovine, vratili u Banjaluku ispunjeni pozitivnim utiscima o najvišem vrhu Evrope i oduševljeni najvećom državom na svijetu, Rusijom.
Nakon tri dana putovanja od Banjaluke do Kavkaza, tročlana ekspedicija se smjestila u posljednjem naseljenom mjestu ovog planinskog masiva, prilično nerazvijenom naselju Terskol.
"Područja oko Kavkaza, dosta su zaostala i jako podsjećaju na Kosovo. U selu Terskol, gdje smo bili smješteni, farmeri kolovozom tjeraju stoku, dok se u isto vrijeme kreću terenska vozila", prepričava Knežević svoje prve utiske po dolasku na Kavkaz.
Kako priča Knežević, s obzirom na to da je tokom jula i avgusta najveća posjećenost alpinista, za vrijeme uspona su susreli svega oko 40 alpinista, uglavnom iz Austrije, Francuske, Rusije i Njemačke.
Hladne oluje: Nakon aklimatizacije, koju su članovi ekspedicije dobro podnijeli, krenuli su s usponom na vrh Elbrusa, koji se obavlja gotovo isključivo južnom stranom i započinje upravo u seocima Terskol i Čeget, ispod samog Elbrusa, na nadmorskoj visini od oko 2.100 metara.
"Kada smo stigli, vrijeme je bilo prohladno s vjetrom, ali strašne promjene vremena su nagle i ne omogućuju vam da se na bilo koji način prilagodite, što usljed naglog pada temperature, može da izazove jake mentalne šokove", priča Knežević, koji se i sam suočio s opasnostima od niskih temperatura.
Na putu do prvog baznog logora, koji je bio smješten na Garabašiju, kako priča Knežević, konstantno su bili izloženi hladnoj oluji.
"Niski hladni vjetar neprestano je duvao, nanoseći snijeg, koji je na lice udarao kao sačma. Spavali smo u šatoru, a temperatura je išla i ispod -25 stepeni Celzijusa, tako da tokom tog prvog smještaja u prvi bazni logor, zamalo da nisam podlegao", priča Knežević.
Snježna oluja, koja se nisko spustila, kako priča, postepeno je počela da isisava toplotu iz šatora, nanoseći snijeg, što im se u početku nije činilo toliko opasnim.
"Htjeli smo da ustabilimo šator, međutim, poslije izvjesnog vremena, usljed oluje od koje se ledila krv, počelo je da mi se zaustavlja disanje, te sam počeo da haluciniram. Jedva sam smogao snage da Mladenu kažem da se mrznem", priča Knežević.
Više od pola sata, bilo mu je potrebno da se u potpunosti osvijesti, nakon čega je postao svjestan kakve opasnosti im prijete.
"Jako sam se uplašio, ne od smrti, jer sam se sa tim često susretao i tokom rata, a i poslije, nego od činjenice da za samo nekoliko sekundi, zbog pogrešnih poteza, možete platiti glavom, što znači da stalno morate biti na oprezu", kaže Knežević.
Tu su digli logor, u kome su prespavali, a rano sutradan su krenuli na aklimatizaciono penjanje.
"Navratili smo u gorsku službu spasavanja, gdje smo dobili potrebne informacije i gdje su nam dali šibicu, jer nam je vjetar, dan prije, iz džepova oduvao preko pet šibica", priča Knežević.
Iscrpljujući uspon: Trećeg dana su digli logor ispod Pastuhove stijene, iznad baze logora ruskih gorskih spasilaca, gdje je temperatura bila još niža.
"Vjetar je kao vihor do kamenja čistio snijeg. Iako sam nosio izuzetno kvalitetne rukavice, ruke su mi se počele smrzavati, pa mi je poslije oko pola sata trebalo da krv procirkuliše. Već sam se bio pozdravio s prstima", priča Knežević.
Iznad Pastuhove stijene, koja se nalazi na 4.200 metara nadmorske visine, sljedećeg dana tročlana ekspedicija je krenula u pravcu prevoja i sedla, koji su u vidu dva brijega, sjevernog i istočnog.
"Dosta dobro smo podnijeli aklimatizaciju. Namjeravali smo baš na Pastuhovoj stijeni da postavimo treći bazni logor, međutim, tu je vjetar toliko duvao da umalo nije odnio i nas, tako da smo odustali", priča Knežević, dodajući da su imali najbolji mogući ekspedicijski šator, koga vjetar ne može potrgati.
Cijela staza, na putu do vrha, kako priča, obilježena je zastavama, pa iako je vrijeme bilo povoljno i bez magle, uz blaži vjetar, Knežević se na putu do samog vrha, osjećao sve lošije.
"Mislio sam da je u pitanju visinska bolest. Vjetar me produvao, te sam donio plan da ću ići od jedne do druge zastavice, po deset do dvadeset koraka, praveći kraće pauze. Koliko je bilo hladno pokazuje to što mi se plastična boca soka, koju sam stavio u njedra, zaledila ispod specijalne jakne", kaže Knežević.
Nakon osam i po sati uspona, stigli su do cilja, gdje su susreli i bračni par iz Rusije.
"Pogled s vrha je fantastičan. Međutim, bio sam toliko izmoren, sa sam više puta poželio da zaspim u snijegu. Satima smo silazili", priča Knežević.
Nakon osvajanja Elbrusa, tročlana ekspedicija iz RS je sedam dana provela u Moskvi, gdje su posjetili i nedavno osnovano predstavništvo Republike Srpske.
"Moskva je izuzetan grad, sređen, uredan i jako dobro povezan saobraćajem. U Predstavništvu RS su nas divno dočekali i ugostili. Bili su nam na usluzi prilikom obilaska grada i pomogli nam da odemo na aerodrom", priča Knežević.
Nakon iscrpljujućeg pohoda na vrh Evrope, jedinstven doživljaj upotpunili su obilaskom umjetničke kolonije, dvorca Katarine Velike, vjerskih objekata i mnogih drugih znamenitosti, koje rusku metropolu čine jedinstvenim gradom.
Brojke
- 5.642 metara nadmorska visina Elbrusa
- - 27 stepeni Celzijusa uobičajena temperatura
- 40 alpinista sreli za vrijeme uspona